Rest in peace – Knjiga sadrži bi-ografije 14 legendarnih glaz-benika, od kojih je veĆina umrla mlada. Oni su stalno u život pro-vodili ono što su drugi propo-vijedali: „ŽIVI BRZO, UMRI MLAD I OSTAVI NA POSTERU JOŠ UVIJEK PRI-

VLAČNO TIJELO.“

Bernd, Franz i Joe, trojica otka-Čenih tipova svoga vremena, imi-tirali su svoje rock idole, živje-li pod punim gasom i željeli do

kraja okusiti svaki trenutak.

ProČitaj njihove priČe koje ostavljaju bez daha i vidjet Ćeš kako su na Čudesan naČin uspjeli preživjeti svoje ludosti i kako su na kraju pronašli istinski od-

mor i pravi mir za svoje duše.

PRICA O TROJICI KOJI SUNA PRAVOM ODMORU

v

Rest in Peace

R.I.P.

Rest

in P

eac

ePR

ICA O

 TROJICI KOJI S

U N

A PRAVO

M O

DM

ORU

v

R.I.P.

«Živi brzo, umri mlad i ostavi na posteru još

uvijek privlačno tijelo.»

Prica o trojici koji su na 

Pravom odmoru

v

Rest in Peace

R.I.P.

2 3

Sadržaj

Impressum:Riposino in pace© 2009 by soulbooks.de © za hrvatsko izdanje: 2013. Euroliber d.o.o.,

Trg M. Pavlinovića 1, 21000 Split, Republika Hrvatska www.imanade.info

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, repro-ducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički itd.) bez prethodnoga pisanog dopuštenja hrvatskoga nakladnika. Navodi biblijskih tekstova, ako nije drugačije navedeno, preuzeti su iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, prijevod dr. Ljudevita Rupčića, Silvija Grubišića i Filiberta Gassa, izdanje 1994. Urednik: Uwe MüllerPrijevod: Valerija LijićLektura: Anton ŽagarCrteži: Joe Wittrock, J. B., Richard Hauck, Melanie SchumacherDizajn naslovnice i prijelom teksta: Christian SchumacherTisak: GGP Media Pößneck, NjemačkaTiskano: 2013

Zabranjeno je prodavati ovu knjigu

The Doors: Jim Morrison ....................................... 4Jimi Hendrix ......................................................... 11

Bernd: Još uvijek živ! ........................................... 18

The Beatles: John Lennon .................................... 41Bob Marley .......................................................... 51Velvet Underground: Nico ................................... 56Led Zeppelin: John Bonham ................................ 60

Franz: Ples sa smrću ............................................ 65

Rolling Stones: Brian Jones ................................. 86The Who: Keith Moon ......................................... 91Queen: Freddie Mercury ....................................... 95Joy Division: Ian Curtis ...................................... 102

Joe: No hope in dope .......................................... 109The Ramones ..................................................... 128Nirvana: Kurt Cobain ......................................... 135Janis Joplin ......................................................... 142The Sex Pistols: Sid Vicious .............................. 150

Promijeni svoj život! ........................................... 156Kako nas kontaktirati ........................................ 160

4 5

The Doors: Jim MorrisonVođen od glasova

J im Morrison prešao je prag intelektualne sfere već u svojoj nježnoj dobi. Inspiriran Huxleyjevim esejom «Vrata shvaćanja», na prilično intenzivan način živio je stvarnost, i to ne samo u svojim pjesmama.

James Douglas Morrison rođen je u Melbourneu na Floridi 1943. godine. Profesija njegovog oca, po-morskog časnika, prisiljavala je mladu obitelj da se često seli. Otac, koji se prilično koncentrirao na svoju karijeru, bio je praktički odsutan, i sa svoje troje djece komunicirao je sa zapovjedničkim to-nom.

«Nepoznati vojnik...»

U pokušaju da kompenzira svoju odsutnost u živo-tu svog prvorođenog sina, poklanjao je Jimu knji-ge. Uskoro je mali Jim utonuo u svijet književnosti i našao se pod vlašću pisaca kao što su Ginsberg, Camus i Rimbaud. S 12 godina Morrison je počeo pisati svoje prve pjesme, otkrivši očaravajući način

da utječe na ljude kroz svoju poeziju. Utvrđen mu je kvocijent inteligencije (IQ) od 149.

Zatim se jedan traumatičan događaj iz njegovog dje-tinjstva počeo provlačiti kroz naslove njegovih pje-sama i poezije. Jim je imao tek četiri godine kada je prisustvovao jednom tragičnom događaju. Neke In-dijance udario je kamion i oni su na samrti ležali na autocesti u lokvi krvi. Njegov otac pitao je prisutne jesu li pozvali hitnu pomoć, ali on sâm udaljio se s mjesta nesreće. Jim je počeo histerično protestirati, ali njegovi roditelji uvjeravali su ga da je taj doga-đaj bio samo san. Kasnije je Jim Morrison govorio o tome priznavši da su, na tom mjestu, u njegov um ušli duhovi mrtvih Indijanaca. Cijelog života osje-ćao se povezanim s velikim duhom jednog šamana.

Jim Morrison razvio je kontradiktoran karakter. Bio je bojažljiv i provokativan u isto vrijeme, a nije ga bilo briga niti za poštivanje društvenih normi. Za vrijeme njegove adolescencije nitko ga nije uspio ispravno educirati. S literarnog stajališta, pokazivao je dubok interes za ezoteričnu literaturu: očarava-li su ga vještice, demoni, čarobni svjetovi i tisuće drugih iluzija. Poslije srednje škole počeo je studi-rati teatrologiju i kinematografiju. Njegovo odvažno ponašanje i njegovi kratki filmovi pridonijeli su da mu se prilijepi oznaka «čudnog studenta» i tako je neshvaćeni umjetnik napustio scenu.

6 7

Godine 1965. preselio je u grad Venice u Kaliforniji. Upravo tu, uz more, nalazila se «Meka» umjetnosti, ali i više od toga: droga. Jim Morrison živio je na krovu jedne kuće i, diveći se zvjezdanom nebu, po-svećivao se svojim vizijama.

«Čekajući na sunce...»

Halucinogene droge činile su mu društvo na njego-vim putovanjima. U tom desetljeću cijela je Ameri-ka eksperimentirala jednu društvenu obnovu. Mno-ge su osobe bile svjesne da dolazi vrijeme novog doba ili su to bar očekivale. Rađao se pokret hipija i, u takvim okolnostima, Jim je sreo Raya Manzare-ka koji je, oduševljen njegovim naslovima, odmah uvjerio «pjesnika s krova» da zajednički osnuju bend.

Na jednom tečaju transcendentalne meditacije upo-znali su gitaristu Robbyja Kriegera i bubnjara John Densmorea. Zajedno su osnovali grupu «The Do-ors». Kao glazbenici htjeli su postati instrumentom koji će omogućiti da se nadiđe ograničeno shvaća-nje stvarnosti. Počeli su s prvim probama i snimili eksperimentalnu ploču, ali nisu postigli očekivani uspjeh. U tom periodu Jim Morrison je upoznao svo-ju buduću ženu, Pamelu Courson.

«Come on baby light my fire...»

Godine 1966. konačno su došli prvi angažmani u ekskluzivnim klubovima i poznatost Doorsa širila se kao vatra. Nakon «London Fog», njihovu budućnost označila je pjesma «Whiskey-a-Go-Go», kad je gru-pu otkrio direktor diskografske kuće Elektra. U roku od nekoliko dana producirali su izvanrednu ploču koja je u ožujku 1967. osvojila američke hit ljestvice.

8 9

«Break on through to the other side...»

Kritičari su novi zvuk definirali kao irealan i nasilan, psihodeličan i ezoteričan.

Na sceni je koristio alkohol i droge. Morrison je imao vizije pred publikom i plesao je duge šamanske ple-sove. Na kraju plesa izgledao je kao čovjek zahvaćen od zlih duhova i vođen od zlih sila. Ljudi su bili za-prepašteni ili su se dali zavesti euforijom. Bojažljivi pjesnik postao je poznat kao anđeo destrukcije, bog seksa i kralj vrač.

«Riders on the storm...»

The Doorsi su udahnuli nove iskre u svijest Ame-rikanaca i zapalili su zemlju svojim uspješnim tur-nejama. Nakon trećeg albuma «vatra» je došla do Europe. Morrison je okupio oko sebe sve najpozna-tije zvijezde rocka da bi se zajednički prepustili le-gendarnim opijanjima. Nalazio se na vrhuncu uspje-ha, ali upozoravao je da se udaljio od svoje izvorne vizije. Osim slave došle su i prve brige oko gorkog svijeta spektakla. Morrison je bio komercijalizi-ran. Ono što je pobuđivalo uspjeh, nije bila njego-va umjetnost, senzualni rock i inteligentna poezija, nego seksipil i odjeća od kože. Počeo je ne cijeniti svoju publiku, igrao se masama i njihovim reakcija-ma. Tjerao je ljude da se skidaju ili pak da nagrnu

na scenu, stavljao je osobe na stup srama kao da su glupi. Godine 1969., za vrijeme jednog koncerta, na-mjerno je započeo masturbaciju. Uslijedio je sudski proces.

Morrison se povukao od svijeta spektakla i slijedio je svoju ženu u Pariz, gdje se bila preselila. Uzeo je šest mjeseci umjetničke pauze.

«Morrison Hotel...»

Ipak, dok je tražio inspiraciju, rasli su mu trbuh i bra-da jer nije uspijevao pronaći prikladan medij koji bi se nalazio izvan ljudskog društva. Provodio je vri-jeme u klubovima, posvećen heroinu kao da mu je žena.

Godine 1971. našli su ga mrtvog u kupaonici njego-vog stana. Imao je 27 godina. Njegova žena ispričala je da su večer ranije gledali film i da su poslije išli spavati. Za vrijeme noći Jim se probudio i, osjetivši se loše, otišao u kupaonicu. Sutradan ujutro našla ga je mrtvog u kadi.

«This is the end...»

Godine 2007. vlasnik kluba «Rock And Roll Circus» priznao je da su pronašli Jima u toaletu predoziranog i da su ga potom odnijeli kući. Toalet ili kada?

10 11

«Yes the river knows...»

Sada je njegov grob u Parizu cilj hodočašća fanova iz cijelog svijeta. I danas štuju sjećanje na njega jointo-vima, cvijećem, svijećama i porukama.

«Touch me babe...»

Dozvoljeno vrijeme za posjete pariškom groblju Pie-re Lachaise ipak je dosta ograničeno. S obzirom na dramatičan kraj ovog mladog i talentiranog glazbe-nika, možemo se pitati kakav je život on zaista ži-vio. Cijeloga je života tražio kontakt s nadnaravnim, izvan granica normalnog opažanja.

«Želim vam pričati o boli i o gubitku Boga,lutajući, lutajući u noći bez nade.Ovdje izvan granica zemlje nema zvijezda,ovdje smo skamenjeni.»

(Jim Morrison)

Ali bez uspjeha. Pravi život, istina i ljubav koja nema granica nalaze se u Isusu Kristu, jedinorođenom Sinu Božjem. «Čekajući na sina?»

«Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i

izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.» (Isus u Evanđelju po Ivanu 10,7-11)

Jimi HendrixVanzemaljac

M ožda je činjenica što je Jimi Hendrix imao u svojoj krvi talent da protrese svijet rocka i da mu donese nove dimenzije s ljupkim zvukovima gitare proizlazila iz njegovih afričkih, meksičkih, indijanskih i irskih korijena. Uspijevao je s lakoćom pokrenuti ljude. U svojim pjesmama pli-vao je po morskim dubinama ili je uranjao u besko-načnost univerzuma. Ipak, na kraju njegova života, njegova je rezignirana duša plutala po površnosti.

James Marshall Hendrix rođen je 1942. godine u Seattleu. Promašeni brak njegovih roditelja nije mu ponudio nikakvo uporište ni sigurnost. Jimi je često prebacivan od jednog roditelja k drugom. Veći dio svoga vremena provodio je sa svojom indijanskom bakom. Kasnije se u njegovim pjesmama reflektirao duhovni utjecaj njegove bake. Na početku je Jimi po-malo svirao ukulele, zatim jednu rabljenu akustičnu

12

gitaru i naposljetku električnu. Gitara je postala jedi-na konstanta njegove mladosti, instrument sposoban utješiti njegovu dušu, kojim je uspijevao sanjati jedan bolji život, daleko od nesretnog obiteljskog okružja. Kad je njegova majka umrla, Jimi je imao samo 15 godina. Još više se posvetio glazbi. Nije mogao do-biti dobru diplomu ni potvrdu američke vojske i zato je odlučio započeti tešku karijeru umjetnika. Posje-dovao je samo svoju gitaru i svoj talent. Nikada nije naučio čitati note. Tijekom nekoliko godina razvijao je svoje kvalitete u sjeni poznatih glazbenika, sve dok ga njegovi poznati i izvanredni solo komadi nisu ohrabrili da 1965. god. osnuje u New Yorku glazbe-nu grupu koja je bila samo njegova.

Oči Chasa Chandlera zasjale su kad je otkrio ovaj «nebrušeni dijamant» i uskoro je mladog umjetnika odveo u Englesku. Tamo je tom tamnoputom čovje-ku pridodan seksualni imidž, koji se pokazao jako korisnim za brzo zadobivanje slave i uspjeha. Nova zvijezda je rođena. Vrlo brzo njegova je akrobatska glazba preletjela nebom rocka kao komet, ostavivši u sjeni ostale. U sljedećim godinama realizirane su mnoge produkcije velike zvijezde zajedno s razli-čitim sastavima raznih glazbenih grupa. Hendrix je neprestano impresionirao publiku svojim zvukovima i svojim ludim ekshibicijama: lizao je gitaru, svirao zubima, proizvodio je neobične zvukove, držao je gitaru uz bok na provokativan način, bacao je u zrak

13

14 15

i na zemlju, a na kraju ju je spalio. Čak je i njegov koncert na Woodstock festivalu 1969. god. postao legendaran. Dok je sviralo nacionalnu himnu, iz zvučnika su se čuli zvukovi mitraljeza i paljbe, šum helikoptera i vika, što je direktno asociralo hipije na pakao u Vijetnamu.

Za Hendrixa to nije bila akcija političkog heroja, već način da pokrene duše ljudi, jedna međuigra koja je dijelila pažnju, smanjivši interes za jedan mnogo važniji povijesni događaj: slijetanje na Mjesec. Ame-rika je bila na nogama i otvorenih usta slušala njega, čovjeka koji je običnom trzalicom pisao povijest na svoj način.

Hendrix nije bio samo prvi tamnoputi glazbenik koji je primio toliko velike nagrade za svoje ekshibicije već je, u tim godinama, bio i rock zvijezda koja je najviše zarađivala. Ipak, zbog nepoštenih menadže-ra, novac nikada nije stizao na njegov račun. Svi-jet glazbe toliko ga je varao da ga je prisilio da se zaduži radi izgradnje studija za snimanje nazvanog «Electric Lady Land», učinivši ga ovisnim o raznim menadžerima. Često je «bog gitare» svirao na kon-certima samo da bi otplatio dugove. Ali postojao je jedan, još veći motiv, koji je tjerao gitaristu da izlazi na pozornicu. Hendrix nije samo prodao svoju dušu, već ju je i žrtvovao. Čim bi se popeo na scenu obu-čen u šamana, osjetio bi se instrumentom inspiracije

lišen svoje volje. Koncert za koncertom primao je i slao svoju energiju sličnu električnoj, predajući je publici koja je padala u ekstazu. Kao u transu, on je sličio voodoo svećeniku koji je upravo izvodio ma-gične obrede na oltaru dolazeći u kontakt sa svije-tom duhova, preuzimajući osobno ulogu posrednika, medija, koji je koristio zvučnike za svoje posebne glazbene efekte. «Vodoo Child».

Kad je stigao do vrhunca karijere, zajedno s pretje-ranom konzumacijom droga i bezbrojnim vezama s popustljivim groupie djevojkama, Hendrix se opa-sno približio rubu provalije jer više nije uspijevao podnijeti ideju da se nalazi na osobnom zalazu. Iako su ga obožavatelji zvali virtuozom i genijem, Hen-drix je smatrao da su njegove sposobnosti površne i nedovoljne. Usavršio je simbiozu s gitarom do te mjere da je veće poboljšanje vještine bilo moguće samo u vezi sa spiritizmom. Njegova duša ostala je zaglavljena u okultizmu i Hendrix je počeo imati strašne more i mračna stanja. Postajao je sve agre-sivniji, izolirao se od prijatelja ili bi se prepuštao depresiji. Nije više vidio nikakav znak svjetlosti u svom životu. Zaglušio se drogama, dopustivši da indiferentno propadne u veliku mračnu prazninu. Malo prije smrti izveo je jedan, možda zadnji, po-seban nastup. Godine 1970., pred kraj koncerta, Hendrix je ponovno uništio jednu gitaru. Publika je entuzijastično klicala. Zatim, nenadano, svi su ostali

16 17

zatečeni: Jimi je pao na koljena i njegov očajni glas odzvanjao je u tišini: «Ako poznaješ pravi mir, želio bih te sresti iza zavjesa.» Očito, nitko nije odgovorio ovom poviku za pomoć.

Nekoliko dana nakon toga, u jednom hotelu u Notting Hillu progutao je tablete za spavanje njegove djevoj-ke koje su ostale u kutiji. Sljedećeg jutra ugušio se od svoje bljuvotine. Možda je zaista htio samo spavati, a možda i ne: «Ne znam hoću li živjeti sutra, ali jed-nu stvar sigurno znam: da danas ne živim.»

Jimi Hendrix bio je nevjerojatan manijak, spreman prostituirati se samo zato da bi osjetio koju inten-zivnu senzaciju koja bi popunila njegovu razarajuću unutrašnju prazninu. Bez obzira na svoj pretjerani stil života i na svoja «putovanja», nije uspio dati duboki smisao svom životu. Raj kojeg je ispraznio ostavio je praznim i njegovo srce. Taj osjećaj gubitka prožima i pjesmu «Purple Haze»:

Magla leti u mom mozgu,stvari više ne izgledaju iste.Ponašam se čudno, ali ne znam zašto.Oprosti mi što ljubim nebo.

Magla leti okolo mene,ne znam dižem li se ili se spuštam.Jesam li zadovoljan ili mi je loše?

Što god bilo, ta me je djevojka zaludila.Pomogni mi, pomogni mi, oh, ne, ne.

Magla leti u mojim očima,ne znam je li dan ili noć.Otpuhala mi je svijetlo razuma...Je li već sutra ili je kraj vremena?

O-oh. Pomogni mi. Ah, da. Magla leti.Oh, ne, ne. Oh, pomogni mi.Reci mi, malena, reci mi to!Ne mogu ići naprijed ni nazad na ovaj način.Činiš mi da ludim.Magla leti.Ne, previše je bolno, malena.Magla leti.

Ispunjenje, smisao života i mir ne nalaze se u duhov-nim putovanjima, u potrazi za «božanskom iskrom», već u osobi Boga. Ono što te može spasiti nije nešto, već Netko, Netko s kim možeš razgovarati. Prihvati njegov dar i primi život kojeg tražiš. Onaj tko vjeruje u njega ne nestaje, već bude spašen. On je to obećao. Isus Krist može spasiti!

«I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.» (Djela apostolska 4,12)

18 1919

BerndJoš uvijek živ!

O vo je priča o Berndu Maieru, priča o čovjeku koji je proveo veći dio svoga života pokuša-vajući samoubojstvo. Zašto? Svake godine ubije se otprilike 1500 mladih u dobi od 15 do 25 godina. To je drugi uzrok smrti među osobama te dobi. Postoji više od 20 000 onih koji se pokušavaju ubiti. I ja sam to pokušao više puta. Život me učinio tvrdim. Iako sam bio «gubitnik» već od rođenja, tj. onaj kojeg društvo smatra gubitnikom, bez obzira na sve, želio sam živjeti potpuno ostvarenim životom. A ipak sam prečesto išao od jednog promašaja do drugog. Pomislio sam da je smrt jedini izlaz. S 40 godina morao sam priznati da je moj život bio jedna totalna katastrofa. Čak mi se činilo da sam već bio jednom nogom u grobu. Proveo sam više od sedam godina u psihijatrijskoj bolnici. Različite terapije de-toksikacije od droge i oporavak u izoliranim odjeli-ma raznih klinika bile su moj način života.

Zbog jednog težeg razbojstva, bezbrojnih krađa i drugih kriminalnih radnji koje sam počinio da bih

nabavio drogu, proveo sam ukupno 8 godina i 4 mje-seca u raznim zatvorima. To je strašna bilanca mog života. To je bilo gore od promašaja, a ipak sam htio život, slobodu i ljubav. Ta čežnja gurnula me u svijet droge. Bio sam ovisnik svakom stanicom svoga ti-jela. Htio sam živjeti, a zapravo umirao sam dan za danom. Moja je tragedija trajala više od 20 godina. Više od 50 puta pokušao sam pobjeći iz škripca tih otrova koji su me činili ovisnim, a ipak svaki puta bio sam nadvladan. Nijedan zatvor, nijedna klinika – nitko i ništa nije me moglo osloboditi iz te smrto-nosne zamke.

Možda samo smrt. Zadnji pokušaj samoubojstva. Nakon što sam u kratkom vremenu spiskao veliko nasljedstvo svoje djevojke (oko 100 000 eura), «Get it while you can», kako je pjevala Janis Joplin (Uzmi to dok možeš), pun kodeina i tableta približio sam se ogradi balkona na osmom katu. Htio sam skončati svoj život – htio sam umrijeti. «This is the end, my only friend – the end» Jim Morrison (Ovo je kraj, moj jedini prijatelju – kraj). Toliko me mojih prija-telja već napustilo na mom putu «Highwy to hell» (AC/DC) (Autoput prema paklu). Sad je bio red na mene. Samo nekoliko sekundi bilo je potrebno i

« Htio sam živjeti, a zapravo umirao sam dan za danom.»

20 21

moje bi se tijelo, istrošeno od droge, razmrskalo na asfaltu. Samo tada ova bi strašna borba završila. Ali umjesto da se bacim ususret smrti, pao sam unazad na balkon, još uvijek živ.

Došao sam na svijet 29. studenog 1950. god. Toliko sam se mučio već od prvog trenutka života da su me odmah stavili u inkubator i čak pozvali svećenika. Smrt mi je bila za petama od samog početaka. U slje-dećim godinama moja je majka rodila tri kćeri. Dvije moje sestre umrle su već u prvim mjesecima života.

U obitelji je vladala užasna atmosfera, brutalna i puna nasilja. Te su okrutnosti dolazile od moga oca, koji je bio alkoholičar. Moje sestre, moja majka i ja strašno smo patili zbog sadističkih napada pijanog oca. Ponekad je znao nestati danima. Kada sam imao pet godina, zatvorili su ga na duže vremena u zatvor. Ponovno se moglo disati. Zbog različitih razloga, moja je majka imala veze s različitim muškarcima. Morali smo životariti. Ja sam sve shvaćao jer je stan gdje smo živjeli bio mali. Ta me situacija učinila još ranjivijim. Škola mi je bila prilično teška. Bio sam stidljiv, povučen i pun straha. Ništa iznenađujuće, jer je moje djetinjstvo bila prava noćna mora. Moja

je majka jako patila i nije mi mogla dati sigurnost koju sam trebao. U dobi od sedam godina povjerili su me jednoj obitelji koja je živjela u nekoj tvornici, jer se brak mojih roditelja već bio raspao. Trebalo mi je malo vremena, ali na kraju sam se uspio pri-lagoditi. Već sam postigao određenu ravnotežu kad je moja majka došla da me uzme natrag. U žurbi je spakirala moje stvari i u hladnoći noći uputili smo se prema obližnjoj krčmi. Srećom, moja majka nije bila zajedno s mojim ocem. Baka se brinula o meni. Moja je majka odabrala živjeti s jednim baletanom i zarađivala je za život baveći se striptizom i radeći kao konobarica. Moji novi drugovi u školi vrijeđali su me. Kao da to nije bilo dovoljno, u toku noći imao sam velike grčeve i vikao sam.

Godine 1963. moji su se roditelji pomirili. Koji lijepi sklad, kao da ništa nije bilo! Ipak, ja sam još uvijek osjećao strašan strah pred svojim ocem. U stanu u kojem smo živjeli u početku je bilo mirno. Uskoro je ipak situacija postala gora nego prije. Moj je otac zlostavljao moju mlađu sestru s kojom sam bio jako povezan. Taj je događaj bio zaista strašan i nisam ga mogao prevladati. Noćima sam lutao gradom, potpu-no smušen, razmišljajući kako da ubijem svog sta-

« Moj je otac zlostavljao moju mlađu sestru...»

22 23

su moj novi dom. «We are going to San Francisco with some flowers in your hair» (Idemo u San Fran-cisko s cvijećem u kosi; Scott Mackenzie). Bili smo hipiji i sve smo dijelili s drugima. Pronašli smo raj. Pjevali smo pjesme o ljubavi, radosti i sreći. «Make love not war» (Vodite ljubav, a ne rat) postao je naš moto. Grlili smo se i smijali. Zaboravio sam na svoje frustracije i patnje koje sam pretrpio u obitelji. Poče-le su kružiti droge, «neškodljiva» roba i tablete koje će nam otvoriti put prema jednoj novoj dimenziji.

Prodajući male količine hašiša i LSD-a ušao sam u svijet trgovanja drogom. Na taj sam način uspijevao financirati svoju osobnu potrošnju. Radio sam i kao DJ u poznatom lokalu PN. Naše najdraže grupe bile su Led Zeppelin, Rolling Stones, Deep Purple i Pink Floyd. Zatim sam se jednog dana, neočekivano, na-šao bez ikakve robe. U cijeloj diskoteci nitko je nije imao. Burschi, Austrijanac, mogao mi je malo naba-viti. U četiri ujutro otišli smo u jedan obližnji lokal i zatvorili smo se u toalet. Potpuno šokiran, gledao sam ga kako špricom za jednokratnu upotrebu usisa-va malo vode iz vodokotlića i dodaje je u čašu s ta-bletama. Zatim je protresao čašu dok se tablete nisu rastopile. Nastalu smjesu filtrirao je kroz gazu i pri-

rog. Bio sam pun bijesa i ljutnje. Nekoliko sam se puta čak i molio: «Bože, daj da umrem!» ili: «Bože, daj da moj otac umre.»

U tom razdoblju počeo sam slušati «Rolling Stone-se». Upisao sam profesionalni tečaj s namjerom da postanem tehničar telekomunikacija i doživio svoja prva iskustva s djevojkama. Kao što se to često do-gađa u situacijama poput moje, veze su se raspadale jedna za drugom i svaki put bih se osjećao slomljeno.

Glazba «Stonesa» i radikalni slogani generacije 1968. uživali su moju punu podršku. Od rana i ra-zočaranja koje sam bio iskusio, rađale su se pobuna i nasilje. Bio mi je potreban novi izgled. Pustio sam da mi naraste kosa i obojio sam je u najtamniju crnu boju. Nosio sam crvene hlače i žute košulje. Osje-ćao sam se boljim od svih lažljivaca i malograđana koji su bili oko mene. Htio sam izgledati upadljivo i pustio sam da me ponese val hipija. Ah, potpuna slo-boda... Odjednom je sve izgledalo puno lakše. Otišao sam od kuće i živio od malih krađa ili bi me uzdrža-vala trenutna djevojka. S dugom kosom i otvoren za sva iskustva, živio sam u Schwabingu i u Engleskom parku u gradu. Ova mjesta sastajanja hipija postala

22

« Pronašli smo raj.»

24 25

kontrolirati. Započela je igra mačke i miša s namje-rom hvatanja veće ribe. Nakon četiri tjedna ponovo sam uhićen. Prvi put sam se nalazio u preventivnom pritvoru. Iskusio sam osjećaj frustracije i depresije. Zakleo sam se da ću se promijeniti. Htio sam postati poštena osoba. Prije suđenja majka mi je donijela či-stu odjeću. Skratio sam kosu. Sudac je ostao pozitiv-no iznenađen. Međutim, ipak sam završio u zatvoru za maloljetnike. Tako je započela moja odiseja kroz bezbrojne zatvore, domaće i inozemne, kao i kroz razne psihijatrijske bolnice. U ćeliji bih sanjao svoje heroje: Janis Joplin, Jima Morrisona, Stonese i Ji-mija Hendrixa.

Kako sam zapravo odrastao na ulici, i u zatvoru sam znao izvući prednosti. Zbog mog dobrog ponašanja na radu, dobio sam prijevremeni izlazak iz zatvora. Odmah sam se vratio u München i počeo posjećivati staru okolinu. Naišao sam na toplu dobrodošlicu. Ali nije bilo Cika. On se nikad nije vratio s jednog puto-vanja u Indiju. I Jimmy je bio moj prijatelj. Na dugoj listi osoba koje su umrle od droge u Münchenu, on je bio jedan od prvih. Dok smo sjedili za šankom u «Europi», pušili smo travu. «Don’t forget the joint, my friend!» (Ne zaboravi joint, moj prijatelju) svira-

premio dvije šprice. Cijeli prizor izgledao mi je po-put magičnog rituala. Burschi mi je tu stvar ubrizgao u ruku. Bio sam u trenutku nokautiran. Tek nakon nekog vremena došao sam k sebi. Vani, na ulici, cvo-kotao sam zubima i imao visoku temperaturu. Moja prva šprica riskirala je da bude i posljednja. Ali svi-jet otrova je takav. Postao sam ovisnik o drogama, u očajničkoj potrazi za novim emocijama, ispunjenjem i ošamućenostima. U modi su bile sintetske droge: LSD25, meskalin, valium. Svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec. Brzo sam postao profesionalac na po-lju droga. Bio je listopad 1969. Plesao sam s Elfie i s Evom u «Shortstopu». Bili smo potpuno nabrijani i slušali smo Jamesa Browna: «Stay on the scene like a sex machine.» (Ostani na sceni kao seks mašina).

Došao je Peter, čovjek plave kose, i htio je kupiti ne-koliko kilograma marihuane. Posumnjao sam da je to možda zamka, ali ipak sam se upustio u posao. Peter je doista radio za policiju i tako nas je uhva-tio. Uhitili su nas i odveli u postaju. Zaključali su nas u ćelije za izolaciju. U ćeliji sam pušio hašiš koji sam sakrio na sebi. Usred noći su me ispitivali i ja sam izmislio neke besmislice. Kratko potom su me zatvorili. Bilo je jasno da će me od tada stalno

24

26 27

droge. Naciljali smo jednu ljekarnu u jednom ma-lom mjestu. Andy nam je objasnio što ćemo učiniti: Mattia će imati motku, ja ću razbiti staklo prednjim dijelom automobila, dok će Andy napraviti veliku buku pokretanjem motora baš ispred radnje. Bio sam jako nervozan. Andy se približio lagano vozeći, a za-tim je motor zatutnjao. Nastala je zaglušujuća buka i ja sam udario staklo svom svojom snagom. Tresao sam se. Andy je dotrčao i ušao u ljekarnu. U ormari-ću s opijatima bilo je svega što nam je trebalo.

Tako sam postao profesionalni provalnik. Barem tri ili četiri puta tjedno «češljao» sam jug Njemač-ke, tražeći ljekarnu koju ću opljačkati. Ponekad bih opskrbljivao cijeli München drogom. Sigi, moja djevojka, bavila se prodajom. Kad su je uhitili, nije me odala, iako je bila u apstinencijskoj krizi. Od tog trenutka stalno smo bili u bijegu, bježeći od jednog hotela do drugog, od jednog pansiona do drugog. Na kraju snaga i oslabljeni, nismo nigdje ostajali više od dva dana. Osim toga, patili smo od paranoičnih halucinacija. Bojao sam se da su iza svakog stabla sakrivene osobe naoružane do zuba i spremne ubiti me. U hotelu sam gurao ormare ispred vrata. Bio sam naoružan nožem i pištoljem. U veljači 1972., Gabi,

lo je s džuboksa. Bio sam toliko nabrijan da u prvom trenutku nisam shvatio da su se svi moji prijatelji promijenili. Tek u «PN»-u sam vidio da stalno idu u toalet. Svi su već bili na igli. I ja sam ih htio imitirati i tako sam, u tren oka, zaboravio sve ono što sam si obećao kad sam izišao iz zatvora.

Ponekad bih otišao do svoje majke i prespavao u nje-noj kući. Bilo je proljeće 1971. Jednog sam se jutra probudio s osjećajem da sam bolestan. Osjećao sam se stvarno loše. Majka mi je pripremila kamilicu mi-sleći da se radi o prehladi. Ali moji prijatelji Gunter i Burkard potanko su mi objasnili da sam imao «maj-muna», tj. pravu apstinencijsku krizu. Mi, djeca cvi-jeća, postali smo zombiji i čudovišta. Strah od «maj-muna» razbijao je svaki ostatak etike i morala. Sâm protiv svih, svaka individua protiv svog bližnjeg – to je bio zakon ulice.

I to još nisu bile godine kad su u promet ušle među-narodne droge, nisu bile godine heroina. Ipak, broj ovisnika o drogi stalno se povećavao, a tržište teških droga se ubrzano širilo. Postojali su problemi s na-bavom. Andy, klasični «gurač» i obijač po profesiji, ispričao mi je da u ljekarnama uvijek ima dovoljno

« Mi, djeca cvijeća, postali smo zombiji i čudovišta.»

28 29

moja stara prijateljica, pozvala me da provalimo u ljekarne koje su smještene na «pogodnim» punkto-vima. I Gabi je mrtva. Godinama je bila prikovana za kolica dok nije, potpuno istrošena od droga, umrla od ciroze jetre. Za vrijeme jedne provale uhitili su jednog našeg prijatelja. On nas je izdao. U sedam ujutro upala je policija. Prije nego što smo uspjeli baciti drogu u zahod, agenti su već bili u sobi. U zatvoru me je uhvatila paklena apstinencijska kriza. Vikao sam: «U pomoć! U Pomoć! Umirem!» Povra-ćao sam i nisam uspijevao kontrolirati stolicu. Obli-jevao me hladan znoj i moje se tijelo nekontrolirano treslo. Unutar mene glas je vikao: «Završi! Završi konačno!» Htio sam razbiti lampu i razrezati si vene krhotinama. Ali nisam imao snage. Bio sam uronjen u moje bljuvotine, urina i izmeta. John Lennon pjeva u svojoj pjesmi «Cold Turkey»: «36 hours he was rolling in pain» (36 sati on se previjao od bola). Kod mene je trajalo dulje od 36 sati.

Liječnik me smjestio u poseban odjel za kriminalce s mentalnim poremećajima. Tamo su mi davali Haldol i Druxal. Dobio sam izuzetno opasne grčeve. U za-dnji čas spasio me medicinski tehničar koji mi je dao protuotrov. U ćeliji s madracem na podu i plastič-

nim spremnikom u uglu pokušavao sam doći k sebi. Nakon nekog vremena, skoro potpuno oporavljen, vraćen sam u zatvor. Optužili su me za 96 provala i lokalna štampa učinila nas je poznatima. Tih godina presude sudova bile su pod utjecajem politike pro-tivljenja autoritativnom odgoju. Ispričao sam sucima priču o djetetu traumatiziranom okolinom u kojoj je raslo, o žrtvi društva i loših roditelja. Presuda je bila blaga.

Zbog dobrog ponašanja premjestili su me u odjel psi-hijatrije u poluizolaciji. Zajedno s drugim okorjelim ovisnicima još sam jednom uspio nabaviti drogu. Ali nisam imao špricu. Pokušao sam si ubrizgati drogu kemijskom olovkom koju sam pretvorio u špricu, ali to je rezultiralo pravim jezerom krvi jer sam si pode-rao venu. Odmah su me premjestili u izolaciju, gdje su mi vezali ruke i noge i čak su me imobilizirali remenom preko prsa.

Ostali pacijenti bile su osobe uništene od droge, psi-hički teško bolesne. Uz pomoć alata koje sam krišom nabavio uspio sam pobjeći iz ovog odjela. Autosto-pirao sam da bih se vratio ka Gabi, putujući zajedno s četom oznojenih pijanaca. Vjerovao sam da sam

« Optužili su me za 96 provala...»

30 31

moju djevojku i poveli je sa sobom. Prije nego što smo se vratili u München, provalili smo u jednu lje-karnu u blizini.

Ovaj put uhitili su me zbog otmice i držanja talaca. Završio sam u zatvoru i poslije su me premjestili u čuvenu «tvrđavu» Haar, građevinu rezerviranu upra-vo za kriminalce koju su mentalno bolesni. Rainer, jedan ovisnik, pomogao mi je da pobjegnem iz «tvr-đave». Bio je karneval 1974. i svi su slavili. Isko-ristio sam priliku. Otvorio sam prozor i spustio se vanjskom fasadom koristeći se vezanim plahtama. Rainer je dobro poznavao okolno područje i poveo nas je u obližnje selo. Na horizontu smo ugledali trepereća svjetla patrole koja nas je tražila. Annes nas je došla pokupiti sutradan ujutro, a novinski na-slovi koji su izvještavali o događaju bili su ukrašeni našim fotografijama: «Mladi osuđenici u karneval-skim kostimima otvorili prolaz u slobodu!» Razvila se velika javna diskusija o sigurnosti zatvora. Zatim nas je Joachim izdao. Nakon toga, u «tvrđavi» Haar izgradili su zid visok osam metara na koji su postavi-li bodljikavu žicu iz NATO-a. U veljači 1978. jedan službenik pomogao mi je da se podvrgnem terapiji u specijaliziranoj klinici za tretman ovisnosti.

svima pokazao kako sam lukaviji od svih ostalih. Imali smo najbolju robu, najtvrđu glazbu i žene na raspolaganju. Sex, drugs & rock’n’roll (seks, droge i rock and roll), ali zapravo smo potpisali smrtnu presudu.

Na radiju sam čuo poziv policije koja me je tražila. Sada sam morao biti još pažljiviji.

Moja sloboda trajala je samo četiri tjedna. Ponovo su me uhitili i odveli u jednu kliniku za detoksikaciju od droge. Ponovno su me vezali. Ovaj put su dali su mi posebnu terapiju: dobio sam posebnu mješavinu psihofarmatika koja me učinila neborbenim cijela 24 sata. Ovaj tretman je neizmjerno povećao moj prije-zir prema ljudskom rodu.

Stonesi su pjevali «pain in my heart» (bol u mom srcu). Krajem listopada 1973. vratio sam se na slo-bodu. Čuo sam da je u međuvremenu moja djevoj-ka imala vezu s drugim u jednoj klinici u Algoviji. Joachim je bio dobar vozač. Potpuno nabrijani, otišli smo tamo. Izvukao sam pištolj i upali smo u kliniku, naredivši svima da nam se približe. Obraćao sam im se arogantnim rečenicama. Tako smo «oslobodili»

32 33

ljekarne. Uhvatili su ih, a ja sam napustio hotel i u društvu dvoje lopova uputio se u Španjolsku. Tamo sam životario provaljujući u ljekarne i kradući po stanovima.

Za vrijeme jedne od naših pljački po predgrađima Seville, uhvatila nas je policija. Ispitivali su me sati-ma. Ako bih šutio, udarali bi me štapom po gležnje-vima. Zbog toga su mi morali odrezati cipele. Prošli su tjedni u gradskom zatvoru dok mi nisu zacijelile rane koje su mi zadali. Korumpirani službenici do-nosili su u zatvor mnogo hašiša. Nakon sudskog pro-cesa proglasili su nas nepoželjnim strancima i poslali nas natrag u Francusku.

Htio sam sačekati Danielle u Perpignanu jer sam čuo da je ponovo slobodna. Lutajući gradom sreo sam nekog «Portugalca» koji mi je ispričao da je neki starac svakoga dana donosio velik novac u banku u kutiji za violinu. Oteli smo tog čovjeka, a «Portugalac» ga je udario po leđima i brutalno prizemljio. Još uvijek mi je teško zaboraviti tu uža-snu scenu i tog čovjeka, onako ranjenog i krvavog. Zgrabio sam kutiju od violine, ali unutra nije bilo novaca, već samo glazbene partiture. Ostao sam

Očigledno terapija nije imala nikakvog rezultata. Bio sam toliko drzak da sam bezobrazno lagao direktoru klinike, tvrdeći da mi je upravo u njoj bila ponuđena droga. Tako sam isposlovao prekid terapije. Ostalo mi je samo nekoliko dana da napustim Njemačku jer je uskoro ministarstvo trebalo izdati nalog za moje uhićenje. Putujući preko Francuske, Španjolske i Portugala, Danielle, moja dugogodišnja djevojka, i ja planirali smo započeti nov život u Kanadi u stilu Bonnie i Clydea. Noćnim direktnim ekspresnim vla-kom stigli smo u Pariz. Tamo smo živjeli kao paše. Uskoro su nam se pridružili Artur i Gerti, još jedan par drogeraša, i donijeli sa sobom velike količine he-roina.

Ali uskoro su nestali i novac i droga. Zadnjim sitni-šem kupili smo stari auto i uputili se prema španjol-skoj granici. Tamo sam prvi put u životu provalio u privatni stan. Prodali smo ukradenu robu nepozna-tim Marokancima. Jedan bivši vojnik Legije stranaca osigurao nam je sobu u hotelu. Unatoč tome što smo bili bez novaca, nismo se odricali ukusnih francu-skih jela niti najboljih vina. Dok smo išli opljačkati jednu ljekarnu, uzrokovali smo sudar našim autom. Ipak, Artur I Danielle nisu htjeli odustati od pljačke

« …nov život u Kanadi u stilu Bonnie i Clydea».

34 35

vo postao diler i kriminalac. Čak sam opskrbljivao drogom jednu četvrt u sjevernom Londonu. Nisam uvijek bio sklon plaćanju svom dobavljaču od ko-jeg sam kupovao drogu. Preselio sam se u Brighton, odakle sam se vratio u Amsterdam.

Za vrijeme jedne pljačke u nekom gradiću blizu Am-sterdama ponovo su me uhitili. Čim su otkrili da ni-sam Englez, ponovo su me prebacili u Haar. U toj su me klinici jako mrzili, tako da su potaknuli protiv mene jednog agresivnog čovjeka s teškim mentalnim poremećajima. On me tukao i gazio po licu teškim kožnim čizmama. Patio sam u strašnim bolovima. Polomio mi je lice, tako da sam sada imao konkretne optužbe protiv odgovornih iz klinike. To je uzroko-valo određeno olakšanje u zatvoru.

U ožujku 1982. otpustili su me iz zatvora. Htio sam pronaći neki normalan posao kao ličilac, ali baš je u tom periodu umrla moja majka sa samo 47 godina. Bol koju sam osjećao zbog njene smrti vratila me u ovisnost. Igrao sam ukletu igru sačinjenu od ovisnost o drogi, zatvora, slobode i kriminala, a ta igra posta-jala je sve brža. Tek nakratko uživao sam u trenuci-ma normalnog života. Kao hijena tumarao bih gra-

sakriven dosta vremena dok Danielle nije stigla u Perpignan.

Odlučili smo otići u Amsterdam, raj za ovisnike. Nije bilo moguće provaljivati u ljekarne, ali životario sam pljačkajući po kućama, kradući automobile, falsifi-cirajući čekove i prodajući lažnu drogu. Danielle je završila na ulici.

Nakon kratkog vremena imao sam i nizozemsku po-liciju za petama. Izručili su me Njemačkoj i uskoro sam ponovo bio u «tvrđavi» Haar. Izgledalo je da nema kraja ovom paklenom krugu bježanja, uhiće-nja, zatvora i psihijatrijskih klinika. Nedostajali su mi brojni prijatelji, mrtvi zbog samoubojstva ili zbog predoziranja. Osjećao sam se kao usamljeni vuk, he-rojski borac – potpuno sam. A zapravo sam bio emo-tivno potpuno uništena osoba.

Kada su me otpustili brzo sam se vratio svojoj ovi-snosti o drogi. Dvije djevojke su se prostituirale za mene opskrbljujući me heroinom i novcem. Kad sam osjetio da me pravobranitelj kontrolira, odselio sam u London s lažnom putovnicom. Najprije sam po-kušavao pronaći posao kao barmen, ali sam pono-

36 37

« Atmosfera i mir koji su vladali među ovim ljudima učinili su me nesigurnim.»

vio veliku rupu u zidu. Za dlaku nisam ubio svoju prijateljicu.

Vratio sam se k Franzu i njegovim prijateljima, na-kon što sam proveo cijele tjedne u bijegu, sakrivajući se zbog straha od policije i kriminalaca. U Franzovoj kuću sam barem mogao spavati i odmoriti se. Osim toga, Franz je molio sa mnom.

Uskoro se, međutim, ispred mene ponovo ocrtala sa-blast zatvora.

Ovaj put jako sam se zainteresirao za religiju i tražio sam smisao života, ali bez velikih rezultata. Godine 1988. ponovo sam izišao na slobodu. Nakon nekog vremena nadvio se nad nas val smrti. Schlapper je bio diler. Dobavljao nam je robu iz Bremena. Jed-nog dana, dok su se vraćali, vozač, koji je bio pod utjecajem droge, izgubio je kontrolu nad autom i poginuo je. Moj prijatelj Schlapper umro je kratko nakon toga. Jedan drugi prijatelj, Specki, umro je pored mene zbog predoziranja. Osjećao sam se od-govornim za njegovu smrt. Morao sam izići iz tog paklenog kruga.

dom. Počeo sam činiti sitne krađe po trgovinama i ulaziti u kantine tražeći da nešto popijem i pojedem. Pao sam jako, jako nisko. Zatvor i razne terapije su osvježavajuće kure za drogeraše.

Nakon što sam prekinuo jednu bezuspješnu terapiju u Tubingenu, Hansi mi je dao jedan savjet. Napisao mi je broj telefona od Franza Hubera. Franz i prija-telji s kojima je dijelio stan pozvali su me na večeru. Atmosfera i mir koji su vladali među ovim ljudima učinili su me nesigurnim. Svi, a posebno Franz, bili su dobro raspoloženi. Nakon 20 godina koje je pro-veo u svijetu droge, Franz se više uopće nije drogi-rao. Iako sam samo kratko ostao u njegovoj kući, nisam zaboravio taj susret. Franz je tražio da ostane u kontaktu sa mnom.

Za vrijeme jedne od mojih provala, dočepao sam se pištolja. Slavili smo ovaj događaj alkoholom i kokainom. Bio sam potpuno nabrijan i postao sam jako agresivan. Pic, jedna prijateljica, pokušala me smiriti. Odmah sam izvukao pištolj i uperio joj ga u čelo prijeteći joj. Kako Pic, unatoč mojim zastra-šivanjima, nije šutjela, pritisnuo sam okidač. Kao čudom metak je pogodio samo servis za čaj i napra-

38 39

le kose duboko su me dotaknule. Tri puta išao sam slušati ga.

Međutim, jedne večeri trebao sam nabaviti drogu iz Stuttgarta za Gorbi. Na povratku sam prošao pored mjesta gdje se održavala ta konferencija. Čuo sam glas propovjednika i zaustavio se. Heroin kojeg sam držao u ruci gorio je kao vatra. Suze su mi se slije-vale niz lice. Sljedeće večeri vratio sam se i čuo riječi koje su za mene bile neshvatljive: Isus oprašta dug. Isus želi obnoviti tvoj život.

U svom sam životu prečesto bio osuđivan, ali sada je svemogući Bog proglasio potpuni oprost. Nevjero-jatno! Razgovarao sam s jednim mladim vjernikom koji se molio sa mnom. Stavio sam u Božje ruke svu svoju krivicu i težinu svog života i mogu potvrditi da ovo iskustvo nije usporedivo ni s čim što se u mom životu do tada dogodilo. Nijedna droga mi nije priba-vila toliko veselja kao razgovor s Isusom Kristom. U 41. godini imao sam iza sebe desetljeća beskorisnog života provedenog u drogi i kriminalu. Mnoge oso-be su me povrijedile, ali puno je više onih koje sam ja oštetio, prevario i pokrao. Najviše štete sam ipak, prouzročio sam sebi. Dana 31. kolovoza 1991. konač-

Skupio sam ono malo snage što mi je ostalo i zapo-čeo svoju pedesetu terapiju detoksikacije u bolnici u Boblingenu. Tumarao sam hodnicima ustanove kao utvara, u strašnim bolovima i željan droge. Oko tri sata ujutro našao sam se ispred vrata bolničke ka-pele. Bio sam potpuno fasciniran atmosferom u dvorani. Zaustavio sam se ispred jednog ogromnog križa osvijetljenog upaljenim svijećama. Bez da sam to želio, pao sam na koljena i počeo plakati. Plakao sam, plakao i plakao. Vikao sam Bogu, koji mi je već više puta pokazao svoju snagu: «Molim te, pomogni mi, jer si ti moja zadnja nada!» Ova je molitva bila uslišana. Osjećao sam još uvijek puno boli unutar sebe, ali bio sam svjestan toga da je moj život mogao biti puno drugačiji. Ne znam kako, ali ponovno sam osjetio nadu. Ali ipak sam pokušao samoubojstvo, kako sam objasnio na početku.

Bog je Bog koji čini čuda. Na ulici sam susreo mla-de koji su ljudima govorili o Bogu. Približio sam se i slušao razgovore pazeći da ne budem primijećen. Međutim, vidjeli su me i pozvali na konferenciju. Riječi koje sam tamo čuo ošinule su me kao grom. Sjedio sam u zadnjem redu i, iako nisam imao nika-kvog pojma o Božjim stvarima, riječi čovjeka bije-

40 41

The Beatles: John LennonAll You Need Is Love

«Kršćanstvo će se povući. Nestat će. Ja imam pravo. Pokazat će se da imam pravo. Mi Beatlesi sada smo popularniji od Isusa.» John Lennon (The Evening Standard, ožujak 1966.)

«Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.» Isus (Matej 24,35, oko 30. godine)

P rije više od dvadeset i sedam godina iznenada je umro John Lennon. Vijest je uzbudila broj-ne obožavatelje, proširila se u svjetsku bol, uzrokujući posvuda šok, ljutnju i tugu.

John Winston Lennon rođen je 9. listopada 1940. za vrijeme teškog njemačkog bombardiranja Liverpoo-la. Godine 1955. osnovao je svoju prvu grupu: «The Quarry Men». Njen uspjeh bio je osrednji. Zatim je Lennon angažirao nove članove koji su se pridruži-li grupi, a od 1960. svirao je u raznom klubovima na Reeperbahnu u Hamburgu. Imidž grupe sastojao se od kožne odjeće po uzoru na Elvisa, što je bilo

no sam se predao u ruke svog nebeskog Oca. Došao sam kući. Bio sam toliko sretan da sam počeo plesati nasred ulice dok sam se vraćao u svoj stan.

Slijedila je zatim duga terapija u jednom kršćanskom centru koja je uspješno završena u ljeto 1992. Danas, nakon dugog perioda profesionalnog usavršavanja, radim kao savjetnik volonter među ovisnicima o dro-gi. Mogu potvrditi da sam bio izgubljen čovjek, rob droge i kriminala veći dio svog života. Nisu me mo-gle osloboditi ni institucije, ni psihologija, ni psihi-jatrijska liječenja. Bez Boga ništa nije funkcioniralo!

Dragi čitatelju, nije bitno jesi li domaćica, bankar, zidar, školarac, student, igrač igara na sreću, prosti-tutka ili pak drogeraš kao ja. Bog može i tebi pomo-ći. Bog te može spasiti. Isus poziva i tebe: «Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.» (Matej 11,28)

42 43

Yesterday, Help, Yellow Submarine, Eleanor Rigby, Let It Be, Penny Lane, Strawberry Fields Forever, Hello Goodbye, I am the Walrus, Lady Madonna, Hey Ebreo, Come Together – Lennon/McCartney postali su najveći duet skladatelja pjesama svih vre-mena. John je bio mozak famozne četvorke. Svi su bili na nogama. Godine 1962. oženio se Cynthijom

u skladu s duhom vremena rock’n’rolla. Angažmani nisu donosili značajnu zaradu. Često su svirali samo za koru kruha i mogućnost da prespavaju, a ponekad bi svirali čitavu noć. Održavali su budnost koristeći Preludine i Captagnon – lažne bogove koji su obeća-vali slobodu.

U prvo vrijeme u Hamburgu, fotografkinja grupe Astrid Kircherr bila je najbolja prijateljica Beatlesi-ma. Ona je ta koja je kreirala njihovu famoznu «glji-vastu» frizuru. Kirchner je bila zajedno s basistom grupe, Stuartom Sutcliffom. On, peti Beatles, umro je 1962. od tumora na mozgu. Grupa su sada čini-li Paul McCartney, Ringo Starr, George Harrison i Lennon.

Iste godine menadžer Brian Epstein nanjušio je prili-ku sklopivši s kućom EMI ugovor za pjesmu «Love me do», što je prva njihova službena pjesma. Kritičar popa Alan Pollack, koji je glazbeno analizirao svih 187 pjesama Beatlesa, napisao je o Lennonovoj pje-smi s usnom harmonikom: «Melodija i tekst bili su toliko jednostavni da jednostavniji nisu mogli biti.» Ali ispod površine skrivala se originalnost i privlač-nost. Monotona glazbena scena 1960.-ih godina u Engleskoj bila je tada pod dominacijom američkih rock’n’roll bendova i čeznula je za vlastitim idolima. Nakon popa Cliffa Richarda, Beatlesi su bili uzbu-đujuće novi.

44 45

Powell, a godinu dana kasnije rodio mu se sin Julian. Ali svi visoki letovi imaju svoj kraj. Godine 1968. se razveo, da bi se odmah potom oženio Yoko Ono. Na-kon toga, mnogi obožavatelji optuživali su Japanku za razdvajanje Beatlesa koje je uslijedilo u travnju 1979. Ipak, unutrašnja raspadanje grupe trajalo je već neko vrijeme. Različiti glazbeni razvoji četvo-rice glazbenika, ali ponajviše njihove neprestane svađe, imale su veću težinu od obožavanja milijuna obožavatelja. Njihovo razočaranje bilo je enormno. Beatlemanija je završila. Više od toga teško da je bilo moguće. Beatlesi su s 1,3 milijarde prodanih ploča najslavnija grupa 20. stoljeća.

Pjevač je pokušao prevladati i elaborirati raspad grupe uz pomoć terapije kod upitnog kalifornijskog psihologa Arthura Janova. Terapija je barem djelo-mično pomogla Lennonu protiv ovisnosti o heroinu koja je postupno postajala sve jača.

Seanse su morale biti bolne za Lennona. U toku terapije priznao je: «Pobunio sam se protiv svojih osjećaja. Kada sam ih poslije osjetio, briznuo sam u plač.» Nakon toga Lennon je napisao neke od svo-jih pjesama s najboljim sadržajem. Jedna od njih je «Mother». To je pjesma o njegovoj majci, koja ga je donijela na svijet, ali koju on nikada nije mogao imati jer je ubrzo nakon rođenja bio predan na brigu svojoj tetki Zii. Niti otac se nikada nije brinuo o nje-

mu. Kada se počeo približavati svojoj majci, ona je umrla u prometnoj nesreći 1958. godine.

Johna je primamio, zaveo i prevario kanabis, LSD i, još gore, heroin. Ali čak i nakon što je nekadašnji Beatle svoju bolnu ovisnost obradio u pjesmi «Cold Turkey», oslobođenje od boli kojem se nadao nije dolazilo. Povrh svega toga, u listopadu 1973. John i Yoko Ono su počeli živjeti odvojeno i sad je sve bilo gotovo za njega. A ipak izgledalo je da je sve započe-lo tako dobro: slobodna ljubav hipija i izjave o miru u svijetu. Generacija koju su roditelji ukočili oduprla se mirom i ljubavlju. Vjerovalo se da se nalaze na pravoj strani. Izgledalo je da je pronađen recept o vječnoj sunčevoj svjetlosti i pjevalo se o tome. Si-gurni u sebe u cijelom svijetu. Zbog čega su se sretna nadanja tako brzo razotkrila kao prijevara? Gdje su sva obećanja? Gdje su snovi za kojima su trčali on i mlada generacija? «All you need is love» bila je hi-mna, ali zašto to nije funkcioniralo?

«Ljubav» je bila zavaravajuća parola. Ne možemo odobravati svaku ljubav. Ne možemo biti previše eu-forični i prepuštati se svakom obećanju ljubavi. Kao što se često događa s lijepim stvarima, radost i bol su jako povezani.

Biblija govori o Bogu ljubavi i odgovara što to neo-graničeno obuhvaća koncept ljubavi:

46 47

«Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.» (1. Korinćanima 13,4-8)

Prava ljubav ima svoju posebnu ljepotu upravo u tome što se daje bezuvjetno osobi koju se voli. Inače bi to bile samo nježnosti i romantične geste onog koji daje ljubav na neko određeno vrijeme i onog koji pri-ma također na neko određeno vrijeme.

Kao vlati trave njišemo se između dva ekstrema: ili se lansiramo sa strašću u ljubavnu vezu iz koje će sigurno proizaći duboke moralne povrede i razočara-nja, ili se zaključavamo u sebe i ne otvaramo se, pri čemu se unaprijed gubi svaka mogućnost za duboku ljubav.

Jesi li se ikad pitao: «Ako moj partner izgubi svaku ljepotu, kad se naviknem na sve njegove draži, kad njegovo tijelo ostari, zar si ne mogu onda dozvoliti potragu za nekim drugim?» U ovoj točki trebalo bi zatim nastaviti razmišljati: «A ako ja izgubim svaku ljupkost, kad se moj partner navikne na moj šarm, kada moje tijelo ostari, hoću li i dalje biti voljen?» I u ovoj se točki otvaraju velike poteškoće. Kako

možemo biti sigurni da nećemo uvijek samo davati, već da ćemo i primati? Prava ljubav ne postavlja si ovo pitanje, već se daje i prepušta se potpuno onom drugom. Bez granica i ograničenja vreme-nom. Kada dođe teškoća, čovjek ne ostaje sam. Jed-nom je jedan hebrejski rabin opisao ovu tragediju na posebno dirljiv način: «Niti jedna ljudska ljubav nije lišena egoizma i taštine. Ona uvijek traži dobit i priznavanje.» Kome nije samo do igre, već poku-šava zaista barem jedanput voljeti bezuvjetno, složit će se. Ono što traži naše srce – pravu ljubav – nešto je drugačije.

Očajni se sada mogu pitati: Gdje se onda može naći? Tko pruža pravu ljubav?

Približit ćeš se odgovoru ako u krugu svojih prijate-lja potražiš osobu koja je spremna upasti u nevolje radi tebe. Nekog tko će preuzeti na sebe tvoje krivi-ce. Nekog tko privlači prema sebi tvoje neprijatelje. Nekog tko bi platio za tebe tvoj otvoreni račun i koji, kao dodatak, sve ovo radi u tišini jer njegov motiv nije da ga ti vidiš kao svog herojskog spasitelja. Nje-mu je važno samo to da si ti dobro. Učinio bi to čak i ako ti to ne zapaziš. Zbog toga, zadužit će se za sve. Zbog toga se žrtvuje. Zbog toga se daje. Bi li tvoj prijatelj prošao ovu probu? Ako imaš neku osobu koja te toliko voli, trebao bi plakati od radosti. Ako je nemaš, trebao bi plakati puno više.

48 49

Pravu ljubav naći ćeš u Isusu Kristu. Zbog čega po-stoje osobe koje se potpuno pouzdaju u njegovu lju-bav? Zato što je on u svojoj ljubavi dao toliko puno, što je dao svoj vlastiti život da bi ti dobio vječni ži-vot. Toliko te mnogo voli. On je umro za tebe, iako ti možda nisi htio ništa znati o njemu i ignorirao si ga. Ali Bog je uvijek spreman oprostiti ako mu se vratiš.

«Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.» (Rimljanima 5,8)

Ne možemo shvatiti događaj u cijelom njegovom opsegu, ali ovo se dogodilo prije 2000 godina. Tvoj Stvoritelj, čije su misli toliko iznad tvojih i čiji po-gled prodire do dubina naših srdaca, ostavio je sve i potpuno se ponizio. Postao je čovjekom u osobi Isu-sa Krista i umro je za tebe na križu jer je vidio da bi te tvoja djela odvela u pakao. Jer u ovom pogledu svi su ljudi isti. Rock zvijezda ili njezin obožavatelj, religiozni ili ne: svi su griješili i zato su izgubljeni.

Bog, koji vidi naše komplicirane probleme i naša zbunjena pitanja o ljubavi, ostavio je sve i došao je na ovaj izgubljeni svijet, pri čemu je i sam patio. U sva-kom trenutku možeš razgovarati s njim. Reci mu jed-nostavno ono što ti je na srcu. Uspostavi vezu s njim.

Je li John Lennon mogao iskusiti ovu pravu ljubav, ne možemo znati. Iz stihova njegove pjesme «God» može se razumjeti da je tražio da on sâm bude izvo-rom ljubavi – namjera, radost života koja započinje i završava u gorkim razočaranjima:

«Ja ne vjerujem u Isusa, ja vjerujem samo u sebe.»

Barem na kratko vrijeme ljubomorni Jealous Guy mogao se ponovo utješiti ljudskom ljubavlju jer se nakon 15 mjeseci pauze ponovo pomirio s Yoko Ono. Ona je zatrudnjela. Na 35. Lennonovom rođendanu rođen je njegov sin Sean. Sada se Lennon htio zaista promijeniti. Glazba ga više nije zanimala. Godinama Lennon nije više dotaknuo svoje gitare. Čak je i brak ponovo ujedinio Johna i Yoko.

John Lennon dobio je titulu «čovjeka desetljeća». To je bilo prije više od trideset i pet godina. U među-vremenu on je postao čovjekom stoljeća. Njegov rad nadahnjuje mnoge ljude i njegov se glas čuje preko cijelog planeta. Njegova ga je slava učinila mitskom osobom.

Dana 6. prosinca 1980. godine Mark Chapman s Ha-vaja sletio je u New York s jednosmjernom kartom i smjestio se u sobu YMCA hostela u 63. ulici. Su-tradan je preselio u Sheraton Centre Hotel. Zadnjeg dana na njegovom radnom mjestu u Waikikiju na

50 51

Havajima potpisao se kao John Lennon. Dana 8. pro-sinca 1980. oko 14 sati Chapman je napustio hotel i kupio Lennonovu ploču «Double Fantasy». U jednoj papirnici zatim je kupio primjerak romana «Lovac u žitu» od J. D. Salingera. Na sudskom procesu kasni-je je Chapman svjedočio da je u toj knjizi pročitao «poticaj» da mora ubiti jednu slavnu osobu da bi on mogao postati popularan.

Dana 8. prosinca Lennon i Yoko Ono davali su polu-satni intervju na radijskoj postaji RKO, koji je trajao sve do 17 sati. Chapman je pet minuta kasnije ispred stambenog bloka Dakota Building gdje je par stano-vao, susreo Lennona i zamolio ga da mu potpiše al-bum kojeg je prije kupio, što je ovaj i učinio. Čak je pitao Chapmana može li još nešto napraviti za njega.

Zatim su John, Yoko i suradnici s radija ušli u limu-zinu i uputili se prema studiju Record Plant. Oko 22 sata i 48 minuta vratili su se u Dakota Building gdje ih je čekao Chapman. John i Yoko izašli su pred kuću. Nakon što su prošli pored Chapmana, koji je stajao ispred ulaznih vrata zgrade, ovaj im se obratio: «Gospodine Lennon?» i ispalio s udaljenosti od oko 6 metara pet metaka iz revolvera kalibra .38. Dva su pogodila Lennonova pluća, jedan njegovu lijevu lo-paticu i jedan važnu prsnu arteriju. Lennon je teturao prolazom Dakota zgrade na četirima stepenicama koje vode prema recepciji i vikao: «I’m shot, I’m

shot» i zatim se srušio. Glazbenik je bio još uvijek pri svijesti kad su ga odvezli u opću bolnicu Roose-velt. Ali nakon što je izgubio 80% krvi, John Lennon umro je u 23 sata i 7 minuta.

Bob MarleyWe’ve got to fulfill the Book

Z bog pogreške jednog jamajčanskog službe-nika, prva zvijezda trećeg svijeta ne zove se Nesta Robert Marley, već Robert Nesta, zvani Bob Marley.

Rođen 1945. postigao je uspjeha sa svojom grupom «The Wailers» prvo u svom gradu Kingstonu, a zatim i na cijeloj Jamajci. Svojom pjesmom «No woman no cry», koja je izašla 1975. godine, postigao je uspjeh na svjetskoj razini. Zahvaljujući njemu, reggae glaz-ba postala je svjetski fenomen i boje Etiopije: zelena, žuta i crvena, i danas ukrašavaju narukvice, novča-nike i zidove soba mnogih mladih. «Sunčani» zvuk njegove glazbe podsjeća na plažu, večere uz more i na igru hacky. Prenosi nam emocije Kariba, govori o ljetu koje nas pozdravlja.

Glazba Boba Marleya budi nadu u toliko željeni mir. I zapadni svijet prihvatio je parolu «peace and

52 53

love» (mir i ljubav) popraćenu lijepom i privlačnom glazbom, sve dok nije obavezan činiti ustupke. Čak i policajci i službenici osiguranja dali su se povesti njegovom hipnotizirajućom glazbom, iako su ga na kraju koncerta morali uhititi jer je bacao vrećice haši-

ša publici. Pjesme «I Shot The Sheriff», «Three Little Birds», «Stir It Up» ili «Redemption Song» otvorile su mu put u Rock’n’Roll Hall. Bez Boba Marleya, reggae i dancehall val, zajedno s grupom The Seed i ostalima, ne bi niti postojali. Časopis Time Maga-zine proglasio je njegov album «Exodus» najboljim albumom u zadnjih 100 godina. BBC je odabrao pje-smu «One Love» kao pjesmu stoljeća.

Tekstovi pjesama Boba Marleya često govore o du-hovnim temama, ljudskim pravima ili o problemima rasizma. Kao sin majke crnkinje i oca bijelca, često se susretao s odbijanjem na obje strane i na vlasti-toj koži doživio je predrasude. S obzirom da je bio jedan od potlačenih, njegov glas mogao se čuti i u politici. Jednog dana, prije nego što je počeo svirati, a nastupu je prethodilo neslaganje s jamajčanskim premijerom, Marley je od jednog političkog nepri-jatelja primio hitac iz pištolja. Preživio je i išao se pokazivati, unatoč rani.

Imao je naklonosti prema Africi, kontinentu svojih predaka. Bio je veliki protivnik apartheida u Južnoj Africi. Ipak, njegov posjet Robertu Mugabeu dao je već naslutiti da nije dosta samo pjevati «Let’s get to-gether and feel allright» (budimo zajedno i osjećaj-mo se dobro) da bi se pomoglo pokvarenom čovje-čanstvu. Predsjednik Zimbabvea se kasnije pokazao kao tiranski diktator.

54 55

Bob Marley nosio je na srcu jedan iskren teret: uči-niti svijet mirnijim i boljim. No, ozbiljno sumnjamo je li njegovo zalaganje za marihuanu učinilo od nje-govih obožavatelja odgovorne aktiviste ili samo pa-sivne besposličare. Danas su mentalni odjeli bolnica puni osoba koje su se uništile drogama.

Poznat i pod nadimkom Tuff Gong, Bob Marley vje-rovao je u Boga Starog zavjeta: «Jah». Bio je član religije rastafarijanaca i obožavao je etiopskog cara Hailea Selassiea kao reinkarniranog Mesiju. Njego-va poznata dreadlocks frizura podsjeća na veličan-stvenog afričkog lava.

Za vrijeme jedne nogometne utakmice ozlijedio je nožni prst i tada se otkrilo da Bob Marley boluje od raka kože. S obzirom da pravi rastafarijanci ne skra-ćuju kosu i ne prihvaćaju amputacije, odbio je po-moć. Zato su se metastaze proširile cijelim tijelom. Zahvatile su mu mozak, pluća i trbuh. Umro je 11. svibnja 1981. u dobi od 36 godina.

Na njegov su grob stavili «Les Paul» gitaru, nogo-metnu loptu, biljku kanabisa, lulu, prsten Selassie-vog sina i Bibliju. To su njegove najdraže stvari, ali nije ih mogao ponijeti sa sobom u onostrano.

U svojim pjesmama i razmišljanjima Bob Marley često se pozivao na Bibliju. Biblija je zadivljujuća i

jako duboka knjiga. Govori o tvojoj vrijednosti kao ljudskom biću, o smislu tvog postojanja, o praznini koju možda osjećaš u sebi, ali i o načinu oslobađanja i iz najmračnijih ponora života. Ali na koji način tre-bamo razumjeti tolike tvrdnje koje se u njoj nalaze? Tko zna ispravno tumačenje? Govori li Biblija zaista da treba odbijati amputacije? Je li Haile Selassie za-ista reinkarnirani spasitelj? Ili je vjerojatnije da Isus misli i na njega kad govori o tolikim lažnim Kristima koji će doći?

Ne treba jednostavno kopirati nečiju vjeru. Sâm či-taj Bibliju i dopusti da ti ona govori, bez da te itko uvjetuje. To ne znači da ne trebaš ni sa kim razgo-varati o tome. Ali pokušaj staviti na stranu predra-sude i gotova mišljenja. Pokušaj je čitati bez una-prijed stvorenog mišljenja što se iz nje može izvući. Dozvoli Bogu da ti govori i moli da ti otvori svoju Riječ. Ali pazi, Biblija nije knjiga koja govori o ru-žama i cvijeću. Ponekad nam je teško slušati je. Zato je potrebna dobra količina iskrenosti prema samome sebi. Ali vrijedna je truda, jer u njoj su sakrivena bla-ga kakva nijedan partner, nijedan rock festival i niti jedna vrećica marihuane ne mogu dati.

56 57

Velvet Underground: NicoFemme Fatale

«Jedini razlog zašto se ne ubijem je taj što sam zaista izvanredna.»

N ico se u stvarnosti zvala Christa Päffgen i bila je Njemica rođena u Kölnu 16. listopa-da 1938. Već u dobi od 15 godina Christa je odlučila da normalan malograđanski život nije za nju. Sa 16 godina postala je fotomodel i manekenka. Njezin graciozan izgled, s dugom plavom kosom ti-pične njemačke djevojke, pomogao joj je da dobije malu ulogu u filmu «La dolce vita» Federica Felli-nija. Radila je u Parizu za Vogue i Chanel i upravo je u francuskoj metropoli upoznala glazbenike kao što su Bob Dylan, Brian Jones, Jimmy Page i Mick Jagger.

Tu se rodio i njezin sin Christian Aron. Kao oca dje-teta Christa je navela francuskog glumca Alaina De-lona. Bila je u vezu s režiserom Nicom Patakisom

koji je bio 20 godina stariji od nje i od kojeg je pre-uzela ime.

Moda i film nisu joj bili dovoljni i, kako je htjela više, preselila se u New York. Tamo je upoznala Andyja Warhola, koji je zatim postao njezin najve-ći zaštitnik. Počela je raditi u mnogim Warholovim projektima, postavši, na neki način, njegov ženski al-ter ego. Christa je bila u vezama sa svim muškarcima koje je Warhol želio. Iako je bila potpuno ženstvena, imala je i muške karakteristike: snažno tijelo i dubok glas. Warhol je obožavao sve na njoj.

Godine 1967. rođen je «Velvet Underground». War-hol je pomogao Nico da preuzme odlučujuću ulogu u prvoj produkciji ove grupe. Prva ploča zvala se «The Velvet Underground and Nico» i odmah je katapulti-rala tu djevojku u dvoranu slavnih rocka. Njezin glas bio je hladan i dubok, a njezin njemački naglasak značajno je okarakterizirao glazbu grupe. S Louom Reedom, Velvetovim «čudom od djeteta», bila je u kratkoj, ali intenzivnoj ljubavnoj vezi. On je govorio o njoj kao o «Femme Fatale», što je ta njemačka val-kira zaista i bila. Čak je i pjesma «All Tomorrow’s Partys» izgledala kao da je napisana upravo za nju. Svi su se sastajali u takozvanoj Factory (tvornici) maestra Warhola, gdje je svakodnevni život bio is-punjen drogom i seksualnim ekscesima. O «Velvet Undergroundu» Paul Morrisey je napisao: «Velveti

58 59

su osjećali potrebu za određenim elementom ljepote koja bi se suprotstavljala oštroj ružnoći koju su pre-nosili. Ta zaista lijepa djevojka usred njihove totalne dekadencije bila je zaista prava stvar. Eto, to je bila Nico.»

Bend nije dugo preživio i zaista je iznenađujuće da i danas uživa neupitno divljenje mnogih. Njihov je stil utjecao na tisuće glazbenika. Ekscentrični vođa grupe Reed uspio je udaljiti jednog za drugim sve članove grupe, sve dok i on sam nije skoro riskirao umrijeti kao žrtva paranoje i heroina. Nico je promi-jenila producenta, prešavši kod Johna Calea, genijal-nog glazbenika grupe Velvet. Njezin prvi solistički album «Chelsea Girl» okarakteriziran je snažnim nihilističkim utjecajem i predstavljao je glazbu koja je sve drugo samo ne konvencionalna. To je bilo i zbog činjenice što se u njemu čuje i stari harmonij. Njezinu ploču «The End», snimljenu 1974., disko-grafska kuća je izdala uz sljedeću frazu: «Zbog čega počiniti samoubojstvo ako možeš kupiti ovu ploču?» Glazbenici stilova Dark Wave i Gothic Sounds često su se pozivali na Nico, iako su predstavljali druge glazbene smjerove.

Nico je desetljećima bila teški ovisnik o heroinu. Između gustih redova njezinih pjesama, okarakteri-ziranih pretežno depresivnom i tamnom mistikom, nazirala se praznina koja je svjedočila o jednom

usamljenom i ozbiljnom ljudskom biću. Je li to bilo ono što je ona htjela od života? Gdje su završili svi lijepi snovi njezine mladosti? Njezini brojni ljubav-nici uvijek su joj ostavljali samo ogromnu prazninu u srcu, koje je očajnički težilo za pravom ljubavlju.

Njezina smrt bila je dosta banalna. Dana 18. srpnja 1988. pala je s bicikla na Ibizi i zatim umrla od kr-varenja u mozgu. Pokopana je u grob svoje majke,

60 61

na periferiji Berlina na groblju Grunewald-Forst. Što se događa sa sličnim osobama kojima duša žudi za životom, a zapravo primaju samo tugu? U svoja su srca posijali smrt, koju poslije ne uspijevaju porazi-ti. I Isus je umro, ali on nije ostao u grobu, nego je uskrsnuo. On je rekao: «Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.» (Evanđelje po Ivanu 11,25-26)

Led Zeppelin: John BonhamStairway to Lost Heaven

Z ašto slušati Britney Spears, Robbiea William-sa, Kylie Minogue i kompaniju kad još uvijek postoje stupovi kao što je Led Zeppelin? Stare rock grupe vladaju i dalje te pune stadione. Potražnja je velika jer egzistencijalni osjećaj 1970.-ih godina je sasvim nešto drugo od sintetičkog osjećaja koji nam se danas servira. Godine 2007. Led Zeppelin održao je u Londonu jedan jedini koncert sastavši se ponovo nakon 16 godina. Gotovo svih 20 000 karata raspro-dano je tijekom noći. Još jednom se stari Zeppelin uzdigao na let.

Jednog od njih ipak nije bilo: Johna Bonhama. Na-žalost, on je umro 25. rujna 1980. u dobi od 32 go-dine. Njegova smrt bila je klasičan izlaz jedne rock zvijezde. On se ugušio u vlastitoj bljuvotini nakon što je prekomjerno pio u kući svog kolege glazbeni-ka i prijatelja Jimmyja Pagea (40 votki i nešto piva). Nakon njegove smrti grupa Led Zeppelin definitiv-no se raspala. O tome se ionako već neko vrijeme razmišljalo zbog problema sa suživotom jer je velika konzumacija droge činila život u grupi neizdrživim.

John Bonham je oduvijek htio postati bubnjar. Kao mali udarao je po svemu što je proizvodilo zvukove. U dobi od 14 godina otac mu je poklonio korišteni bubanj. Pola godine kasnije mladi John bio je bub-njar jedne školske grupe i pokazao na bučan način svoju izvrsnost. Razvio je svoj vlastiti stil koji je glazbu Led Zeppelina učinio jedinstvenom, glazbom koju je bilo nemoguće oponašati. John Bonham bio je svjetski šampion teške kategorije među bubnja-rima. Bonham je u Led Zeppelin došao posredova-njem Roberta Planta, čovjeka s kojim je već svirao u raznim grupama. «Stairway to Heaven», «Dazed and Confused» ili pak «Whole Lotta Love» postali su najbolji tadašnji hitovi.

Bonham je bio čovjek koji je volio obitelj. Čovjek s nogama na zemlji, koji se osjećao dobro kad je mo-gao ostati kod kuće. Imao je i lijepu kuću nazvanu

62 63

«The Old Hyde» – obiteljsko imanje koje je kupio od novaca zarađenog bavljenjem glazbom. Glazbeni video «The Song Remains The Same» zajedno s live koncertom grupe iz 1973. prikazuje neke prizore iz osobnog života glazbenika. Bonham tako šeće ruku pod ruku sa svojom ženom po poljima blizu njego-vog imanja. Tu je i prizor u kojem se šali sa svojim malim sinom dok mu pokazuje kako se svira bubanj. Dragi prizori iz života jednog nježnog oca i muža.

A ipak, kad su Zeppelini bili na turneji, taj Bonham je neočekivano postajao potpuno druga osoba. Opi-jao se dok ne bi izgubio razum, uzimao je sve droge koje bi našao, a nije odbijao ni društvo mladih gro-upie djevojaka koje su se na svaki način pokušavale što više približiti basistu grupe. Je li to bila nostalgija za domom koji ga je toliko očaravao? Ili jednostav-no samo jedna velika unutarnja praznina koju imaju čak i uspješni ljudi, i to često baš dok su na vrhuncu uspjeha?

Rokerski život zahtijeva žrtve. Robert Plant gotovo je poginuo u automobilskoj nesreći, a Jimmy Page je uz pomoć heroina i okultizma godinama usmjera-vao svoj život prema samouništenju. Ali za razliku od Bonhama, oni su preživjeli svoju ludost. Nedavno su u intervjuima koje smo mogli vidjeti u medijima govorili o «dobrim starim vremenima», govoreći pri-tom da nije moguće ponovno okupljanje Zeppelina jer bez John Bonhama ne postoji niti Led Zeppelin. Kaže se da je nastavio živjeti u svom sinu, koji je također postao bubnjar i koji je na prošlogodišnjem koncertu u Londonu dostojno predstavio svoga oca.

Vrijedi li zaista truda ući u anale povijesti kao rock glazbenik? Vrijedi li zaista truda voditi život pun razuzdanih pijančevanja? Ili je to zapravo tek jedan od mehanizama izbjegavanja stvarnosti? Tek fasada koja bi nam htjela poručiti da ne trebamo ništa drugo

64 65

osim seksa, droge i rocka? To je poruka koju nam rock industrija preko svojih predstavnika prodaje već desetljećima.

Ali taj imaginarni život je zajednički jarak u koji su se ukopale tisuće osoba, među kojima mnoge još uvijek mlade, i na čijoj nadgrobnoj ploči nalazimo natpis: seks, droga i rock’n’roll. Ovo je jedna poru-ka, koju mi ne trebamo, ali koju ipak želimo imati, jer naša grešna i pohlepna priroda to želi. Pravi život i pravi mir možeš naći samo kod Boga. I to samo dok živiš. Prekasno je nakon smrti. Veselilo bi nas kad bi poslušao poruku našega Boga koji voli. On kaže: «Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju ri-ječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život, i ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.» (Ivan 5,24)

Svi snovi koje nam Hollywood i rock industrija pro-daju nestat će sa smrću kao pjena od sapunice. I svat-ko će prepoznati da je bio prevaren u svom životu. Nemoj se i ti dati prevariti, već kreni prema Isusu koji je rekao: «Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti... naći ćete spokoj dušama svojim» (Matej 11,28).

Dođite k meni, vi pankeri, vi narkomani, vi ovisnici o internetu, vi radoholičari, vi rokeri. Želim vam dati pravi život.

FranzPles sa smrću

Amsterdam. Lijep je ljetni dan i Trixi, jedna moja stara prijateljica, stoji ispružena u parku pod suncem dok srče rakiju iz boce. Odjed-nom, popne se na krov jedne vile i baci se dolje. Tog lijepog ljetnog danu ona je završila na zemlji una-kažena, s teškom ozljedom mozga. Nakon nekoliko minuta hitna pomoć odvezla ju je u bolnicu gdje su liječnici učinili sve da je održe na životu. Potražili smo je nakon nekoliko dana, ali nismo mogli razgo-varati s njom. Nakon praznine svog života, htjela je samo umrijeti.

Trixi je bila moja prva ljubav. Susreo sam je u jed-nom lokalu u Münchenu. Nakon što smo zajedno plesali, pitao sam je bi li htjela pušiti hašiš. Prihvatila je i tako smo otišli u kuću jednog mog prijatelja gdje smo slušali ploče Beatlesa i Rolling Stonesa. Nakon pušenja ispružili smo se na pod i pričali o slobodi.

Sljedeće godine preselili smo se u Amsterdam. Trixi je ostala moja družica na putu droge. Često smo po-

66 67

sjećivali jedan bar sličan onome u Münchenu gdje smo se upoznali. Tamo smo uzimali i prodavali he-roin koji nas je nadvladao u najkraćem mogućem roku.

U tom periodu živio sam zajedno s Trixi i Jacky. Jed-ne večeri došao nas je posjetiti moj prijatelj Bernie i, nakon što smo zajedno uzeli heroin, ispružili smo se na madrace s namjerom da slušamo glazbu. Odjed-nom sam čuo kako netko kuca na vrata. Ustao sam, pogledao kroz špijunku i prepoznao Rudyja koji je držao nešto zamotano u poklon-papir. Otvorio sam mu vrata. Kad je ušao, izvadio je iz tog papira pi-štolj, uperio ga u mene i rekao: «Franz, prevario si me!» Gurnuo me u kut kao u nekom divljem vester-nu. Uhvatio me strah jer sam pomislio da će, ako nas netko čuje, sigurno pozvati policiju, nakon čega bismo svi završili u zatvoru. Na kraju sam odlučio dati mu heroin kojeg sam mu bio ukrao. Konačno je otišao.

Nakon nekog vremena našao sam se s drugom dvo-jicom prijatelja, Sigghijem i Romanom, koji su baš večer prije našeg susreta iz jedne ljekarne ukrali sve preparate na bazi morfija. Iskoristili smo priliku i

pripremili koktel od morfija, tako jak da se Roman predozirao. Odmah smo otvorili prozore i pljuskali ga da se probudi. Čak smo mu davali disanje usta na usta, ali ni to nije pomoglo. Naježili smo se pri samoj pomisli da je mogao umrijeti u našoj kući i da bismo završili u zatvoru. Obuzeti panikom, ponijeli smo Romana na ramena, brzo niz stepenice, odnijeli ga na ulicu i ostavili tamo. Zatim smo brzo nazvali poli-ciju iz telefonske govornice i rekli da vidimo jednog čovjeka koji je izvan sebe. Nastavili smo uznemireni lutati gradom jer smo znali da će policija učiniti sve da sazna što se dogodilo.

Nakon nekoliko sati vratili smo se u kuću. Nevjero-jatno, Roman je bio unutra i čekao nas. Ne obazirući se na proživljenu opasnost, ponovo smo uzeli heroin, ali ovaj put nešto se promijenilo. Roman se predozi-rao po drugi put iste noći, ali ovaj put nije preživio. Umro je pred našim očima.

München – HirschgartenJedna napuštena kuća. Ovisnici o drogi i alkoholi-čari, kao što su bili Lupo, Sigghi, Vittorio i Trixi, živjeli su u njoj. To je postala i moja kuća. Svi smo

68 6968

dijelili jedan jedini zajednički interes: drogirati se. Kad su naše doze bile pri kraju, nismo imali obzira; obijali smo ljekarne s namjerom da ukrademo bilo kakav preparat na bazi morfija. Obično smo izvlačili ždrijeb i jednom je pao red na mene i Christiana.

Nismo bili profesionalci pa smo bili jako bučni. Kad smo ušli u ljekarnu nismo uspjeli obiti ormarić s pre-paratima na bazi morfija. Onda smo odlučili pozvati Vittoria jer je on više puta opljačkao jednu ljekarnu. Christian je otišao po Vittoria, a ja sam ostao tamo, sakriven iza automobila, i pazio da netko ne dođe. Ubrzo su se Vittorio i Christian vratili i odmah smo našli ono što smo tražili: naš voljeni morfij. Imali smo sve što nam je trebalo za dane pred nama, ali znao sam da će i to brzo završiti. Kad nestane ukra-denog morfija, nastupa apstinencijska kriza s bolo-vima.

Nismo imali više ništa za ubrizgati u vene; jedina stvar koju smo imali bio je jedan lažni recept. I tako sam otišao u jednu ljekarnu koju sam poznavao i dao ljekarniku recept za jedan preparat na bazi Jetriu-ma. U to doba dana bilo je dosta gužve i zaposleni-ci ljekarne bili su jako zaposleni. Kad sam ugledao

Jetrium u rukama ljekarnika, srce mi je počelo brže kucati jer nisam mogao dočekati da si ga ubrizgam u venu. Ali nisam mogao shvatiti zašto je ovome tre-balo toliko vremena. Odjednom su se otvorila vrata iza mene. «On je!» viknuo je ljekarnik pokazujući prstom na mene. Shvatio sam da je pozvao policiju koja će me uhititi.

Već sam bio u zatvoru, ali ovo je prvi put da su me uhitili tijekom pune apstinencijske krize. Koja muka i koja bol! Ništa više nije funkcioniralo bez heroina.

Na početku su me stavili među obične zatvorenike, ali poslije su me prebacili na psihijatrijski odjel gdje su me liječili dajući mi psihofarmatike.

Postao sam poput životinje: stalno sam se bacao na pod ćelije, teklo mi je iz nosa, suzile su mi oči, znojio sam se dok ne bih namočio odjeću, noge i trbuh su me boljeli i napadali su me iznenadni trnci hladnoće i vrućine. U mojoj glavi bila je samo jedna misao: heroin!

Ali jedina stvar koju sam mogao napraviti bila je da se predam i podnosim svoje muke jer nitko mi

70 71

nije mogao pomoći. Samo je vrijeme moglo ublažiti moje patnje. Uostalom, za tri ili četiri dana najgore je prošlo. Ćelija je bila mala i uska. Bila su tri kreveta u prostoriji za šest zatvorenika. Naše su priče imale samo jednu temu: heroin, kokain i ostale droge. Stal-no smo se pitali što bismo mogli učiniti da dobijemo barem malo droge.

Jednog dana u našu ćeliju došao je neki lutalica s teškom apstinencijskom krizom. Izgledao je pot-puno ludo, čak je za vrijeme krize vidio paukove i žohare svih vrsta kako šeću ćelijom. Kad je završio njegov delirij, mislili smo tu situaciju iskoristiti što bolje i rekli smo mu: «Prijatelju, sad ćemo pozvoniti na alarmno zvono tako da dođu čuvari. Kad dođu, ti glumi da vidiš pauke, žohare i slonove, i onda će oni dovesti bolničara da ti dâ psihofarmatike. Kad ti ovaj da tablete, ti ćeš nam ih dati u zamjenu za duhan. Tako ćemo dobiti ono što želimo: malo tripa.»

Zbog falsificiranog recepta morao sam izdržati ka-znu od sedam mjeseci zatvora. U dugim besanim noćima mogao sam razmišljati o svom životu do tog trenutka.

Rođen sam u domu za nezbrinute majke. Moj otac rastao se od moje majke malo prije mog rođenja da bi otišao u Istočnu Njemačku. Tako sam odrastao bez oca. Živio sam zajedno s bakom i majkom. Kada sam imao devet godina, umrla mi je baka Bio sam prepušten sam sebi. Kad sam se vraćao iz škole, na kuhinjskom stolu obično bih nalazio poruku: «Dobar dan, Franz. U kuhinji imaš tjestenine, a u hladnjaku su umak i odrezak. Pripremi si nešto dobro. Mama ti želi dobar tek.»

Uskoro je mama dovela ljubavnika u kuću. Htjela je da on zauzme mjesto mog oca. Nisam ga mogao podnijeti, a jednog dana dok smo se svađali, pali smo obojica na pod i ja sam ga ogrebao po njegovoj ćela-voj glavi vrišteći: «Mrzim te, mrzim te!»

Poslije je došlo vrijeme kada sam trebao početi ra-diti. Nisam imao nikakvu ideju o tome što bih htio raditi. Majka mi je rekla: «Nađi si posao kod nekog mesara, tako ćemo barem uvijek imati što jesti.» Tada nije bilo teško naći posao kao praktikant. U tom razdoblju učenja zanata počeo sam se drogi-rati. Počeo sam uzimati Captagon. Provodio sam cijele noći u diskoteci, i ujutro, prije pet sati, išao

« Tako ćemo dobiti ono što želimo: malo tripa.»

72 73

bih izravno na posao bez odlaska kući. Posao sam obavljao loše.

Jednog sam dana pripremao kobasice. Nakon što sam ih stavio na pladanj, uključio sam pećnicu, ali temperatura je bila previsoka tako da su sve izgor-jele. Kada se dogodila ova nezgoda, vlasnik je bio u klaonici, ali znao sam da će me, kad se vrati, obu-zeti panika. Tako je i bilo. Kad se vratio, krenuo je prekontrolirati pladanj i kad je vidio što se dogodilo, obuzet bijesom, snažno me udario. Drugi put, dok sam trebao sušiti kobasice, pogriješio sam i stavio previše piljevine na vatru, tako su sve kobasice, ponovo, uništene. Nakon godine dana odlučio sam ostaviti ovaj zanat. Nisam imao budućnosti! Zašto bih uopće morao raditi? Nisam čak niti znao zašto sam bio odabrao ovaj posao koji mi se nije sviđao. Rijetko mi je bilo dobro i smatrao sam da me nitko ne voli.

Počeo sam noću posjećivati vrlo popularne rock pubove. Tu se dolazilo da bi se plesalo i da bi se pobjeglo od rutine svakodnevice. Glazba nas je op-činjavala i mi smo se dali povesti. Ova diskoteka nalazila se u četvrti Schwabing. U njoj sam počeo

pušiti marihuanu i hašiš, a malo kasnije počeo sam i dilati. Tako sam provodio svoj život prepušten sam sebi. Noći u kojima sam spavao kod kuće bile su rijetke jer sam ih radije provodio kod prijatelja. Po-kušavao sam pronaći samog sebe i smisao svog ži-vota među čudnim tipovima i lutalicama. Izgledali su mi interesantni iako su to bili ljudi s ruba društva. Seks, droga i rock’n’roll sviđali su mi se, ali i oni su me činili usamljenim. Moja želja za ljubavlju pro-padala je sve dublje u tunel droge. Moji su dani bili prazni i beznačajni. Ljudi na ulici tražili su mir, a i moje srce također je tražilo mir, kojeg međutim nije nalazilo.

«Jedan smotuljak na dan tjera liječnika iz kuće van.» To je bio moj način suočavanja sa životom, ali, istini za volju, svijet je postao mračan i bez nade. Jedna od mojih čvrstih ideja bila je ta da samo kreteni rade da bi zaradili. I tako sam odlučio dilati hašiš i LSD. Sva-ke sam večeri posjećivao lokale gdje su se održavali koncerti da bih prodavao drogu mladima.

Od jednog čovjeka u Hamburgu primio sam svoju prvu dozu. On nas je primijetio dok smo pušili hašiš, približio nam se i rekao da ima heroin. Pitao sam ga

74 75

bi li mi dao da probam, i tako smo otišli u toalet i tamo sam po prvi puta uzeo iglu. Ovo iskustvo dalo mi je sve na određeni način. Učinilo je da u meni zasja tolika radost i ljubav za životom, sve što sam oduvijek želio. Ali od tog trenutka nadalje, našao sam se na jednosmjernoj cesti kojom putuju svi ovi-snici o drogi.

Nakon nekog vremena u jednom pubu upoznao sam neke momke koji su me namamili poklonivši mi malo heroina. Ali nisam znao da sam trebao na neki način «platiti» za taj poklon. Zapravo mi je tre-balo malo vremena da shvatim da sam trebao dilati za njih. Svake večeri nalazili smo se u jednoj baraci gdje smo pravili obračun s djevojkom koju su oni po-slali, zvanoj Crvena Misha. Ona je dolazila i uzimala od nas novac te nam donosila heroin za prodaju. Na kraju smo mogli uzeti svoju dozu. Ponekad je trebalo mnogo vremena za ubod jer nije bilo lako naći venu na mojim rukama koje su već bile uništene, ali nakon što je droga krenula u krvotok, izgledalo je kao da su svi problemi nestali.

Prodao sam svoju dušu drogi i, ono malo puta kad sam toga bio svjestan, osjećao bih snažnu želju da

umrem. Često sam si ponavljao: «Ja sam samo jedan propali ovisnik, i zbog toga se nalazim u zatvoru.»

Da, upravo sam se nalazio u zatvoru i imao sam od-služiti još sedam mjeseci, ali srećom sam ostao u kontaktu s Trixi. Nakon sedam mjeseci, prva stvar koju sam učinio na slobodi bila je odlazak do Trixi, gdje sam mogao naći heroin. Na taj sam se način potpuno vratio u život heroinske bande. Ubadao sam se svaki dan i uvijek nosio sa sobom svoju špricu s iglom broj osamnaest.

Ali moja je «sloboda» uskoro ponovo bila prekinuta. Ubrzo sam bio pred drugim procesom zbog tko zna koje provale u ljekarnu. Zamisao o povratku u zatvor me sablažnjavala i zato sam ovaj put odlučio pobjeći preko granice i otići u Amsterdam, grad ulica krcatih dilerima, klubova svih vrsta, prostitutki u izlozima, kavana i mnogih drugih sadržaja. Zar ima boljeg mjesta za drogeraša poput mene?

Kada sam stigao, odmah sam išao potražiti heroin i kupio sam ga od jednog tamnoputog momka preko kojeg sam upoznao druge ovisnike iz okolice. Mnogi od njih su krali i zbog toga ih je policija uvijek drža-

76 77

la na nišanu. Bilo je i mnogo ubačenih špijuna koji su stalno informirali policiju o njihovim kretanjima. Ljudi mršavih tijela, mršavih lica, udubljenih očiju i poderane odjeće. Taj tužni opis karakterizirao je ovi-snike s kojima sam se družio.

Zbog moje kronične ovisnosti o drogi, počeo sam svakodnevno krasti. Živio sam od krađi i varanja. Neko sam vrijeme bio udružen s jednim džeparom. Moj je zadatak bio pronalaziti pijane osobe i zadrža-vati ih nebitnim pričama. Ja bih im odvlačio pažnju dok ih je moj kompanjon pljačkao. Zatim kad bi za-vršio, signalizirao bi mi da je uzeo novčanik i ja bih ih ostavljao. Tako smo dolazili do novčanika.

Bilo je dana kada sam morao tražiti milostinju. Oti-šao bih na kolodvor, popeo se na vlak i nekom laži skupljao novac. Govorio sam da sam bio pokraden ili da sam na bilo koji način morao stići do Hamburga. Tako sam, iz vagona u vagon, pričao ljudima da sam morao ići k mojoj majci ili k djevojci, ili pak da sam hitno trebao doći do svoje žene. Obično bih skupio 50 do 100 guldena. Sjećam se jednog čovjeka koji mi je odgovorio rekavši: «Vi ste treći danas. Ma što se to ovdje događa?» Znao sam da nisam jedini prevarant.

Sva bi se muka završila kada bih kupio toliko želje-ni heroin. Koje olakšanje! Otrov je tekao kroz moje tijelo i olakšavao moje boli. Iako za kratko vrijeme, droga mi je davala sve ono što sam tražio. Tako su prolazili mjeseci. Lutao sam ulicama, provaljivao u automobile, pljačkao ljude, prodavao suho blato pod hašiš i obojene papiriće pod LSD.

Nažalost, stigao je dan kada me policija protjerala iz Nizozemske, ali uspio sam neustrašivo ponovo ilegalno prijeći granicu i vratiti se u Nizozemsku. Nakon tko zna koje provale, policija me ponovo uhvatila, ali nisu me više slali u Njemačku jer su već shvatili da ću se opet vratiti. Zato su se pomirili, a jedan od njih mi je rekao: «Nema koristi da te po-šaljemo u Njemačku kad ćeš se opet vratiti u Nizo-zemsku. Pričekat ćemo da umreš pa ćemo te poslati natrag u lijesu.»

Droga je ubrzala moj hod prema paklu. Već sam do-bro poznavao zatvor i nije mi preostalo drugo nego da upoznam i ludnicu. Poslije jedne kriminalne ak-cije ponovo sam bio uhićen i onda zatvoren u jednu psihijatrijsku kliniku. Našao sam se u društvu s ubo-jicama, seksualnim manijacima i umobolnima - svi

78 79

zajedno zatvoreni u jednom odjel za izolaciju. Kao i uvijek, bio sam zajedno sa svim ovisnicima i naša jedina tema bila je droga. «Bez droge nema nade», često smo govorili.

Da sam samo znao prije da postoji jedna osoba koja je u stanju pomoći svima kao što sam bio ja, svim ovisnicima o heroinu i svim ljudima s ruba. Ta osoba je rekla: «Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni» (Ivan 14,6). Ta osoba, Isus Krist, uvijek je bila uz mene, sve do onog trenutka kad me pronašla.

Godine 1970. ponovo sam se našao u zatvoru u jed-nom centru za mentalno oboljele. Tamo su došle oso-be koje su nam prikazale film koji je govorio o Isusu Kristu. Puno njih je došlo gledati, a ja sam nakon filma uzviknuo: «Ovo je fanatizam! Zar nas zaista ova crna knjiga zvana Biblija može osloboditi? Ne-mojte me zasmijavati!» Iako se nisam slagao s onim što sam vidio, počeo sam razumijevati ponešto o Isu-sovoj ljubavi.

Sljedeće ljeto otišao sam u München. U Eng