henrik ibzen - jon gabrijel borkman

7/29/2019 Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkman

http://slidepdf.com/reader/full/henrik-ibzen-jon-gabrijel-borkman 1/48

Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanHenrik Ibzen

Jon Gabrijel Borkman

Prevod: Zeina Mehmedbašić

LICA:JON GABRIJEL BORKMAN, bivši direktor bankeGUNHILD, njegova ženaERHARD, student, njihov sinELA RENTHAJM, sestra bliznakinja gospoñe Borkman

FANI VILTONVILHELM FOLDAL, pomoćni pisar u nekom računovodstvuFRIDA, njegova kćiSobarica gospoñe Borkman

Radnja se dogaña jedne zimske večeri na porodičnom posjedu Renthajmovihblizu glavnog grada.PRVI ČIN

Dnevna soba gospoñe Borkman. Namještaj pokazuje izblijedjeli sjaj minulihdana. Otvorena vrata na razvlačenje vode u vrtnu sobu sa prozorima i

staklenim vratima u pozadini. Kroz njih se vidi vrt u večernjem svjetlu i snijegkoji pada. Na desnom zidu su ulazna vrata koja vode u kućni trijem. Doljenaprijed je velika, stara željezna peć koja je naložena. Lijevo, malo premanatrag, jedna jedina manja vrata. Naprijed, na istoj strani, prozor sa gustimzavjesama. Izmeñu prozora i vrata je otoman i pred njim sto sa pokrivačem.Na stolu gori lampa s abažurom. Kraj peći fotelja sa visokim naslonom.Gospoña Borkman sjedi na otomanu sa svojim pletivom. Ona je starija dama,hladnog, otmjenog izgleda, krutog držanja i strogih, ukočenih crta lica. Njenabogata kosa je dobro posijedjela. Ruke su joj fine i prozirne. Na sebi ima tešku,tamnu, svilenu kaljinu, koja je nekad bila elegantna, ali sad je malo izlizana iiznošena. Oko ramena vuneni šal. Ona tako malo sjedi, uspravna i nepokretna,sa pletivom u ruci. Izvana se čuju praporci saonica koje prolaze.GOSPOðA BORKMAN (oslušne; u očima joj sine radost i ona nehotično šapće)Erhard! Konačno! (Ona ustaje i gleda kroz zavjesu napolje. Onda, razočarana,ponovo sjeda na otoman i nastavlja da plete. Malo kasnije ude sobarica naulazna vrata sa posjetnicom na poslužavniku.)GOSPOðA BORKMAN (brzo) Gaspodin student... je li to on?SOBARICA: Ne, milostiva gospoño, jedna dama je napolju...GOSPOðA BORKMAN (ostavlja pletivo na stolicu) Ah, tako, gospoña Vilton...SOBARICA (bliže) Ne, ovo je neka nepoznata dama.GOSPOðA BORKMAN (uzme posjetnicu) Dajte da vidim... (Čita, brzo ustaje i

zuri u djevojku) Jeste li sigurni da je ovo za mene?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanSOBARICA: Da, tako sam razumjela... da je za milostivu gospoñu.GOSPOðA BORKMAN: Zar ta dama želi da govori sa gospoñom Borkman?SOBARICA: Da, upravo to želi.GOSPOðA BORKMAN (kratko i odlučno) Dobro. Onda joj recite da sam kod

kuće. (Sobarica otvara vrata nepoznatoj gospodi i ode. Ela Renthajm ulazi usobu. Slična je svojoj sestri, ali njeno lice ima više bolan nego tvrd izraz. Videse tragovi nekadašnje velike, karakierne ljepote. Bogata kosa je dignuta sačela u prirodnim talasima, bijela kao srebro. Nosi crnu samtanu haljinu, šešir ikrznom postavljen mantil od istog materijala. Obje sestre stoje šuteći zatrenutak i gledaju ispitujući jedna drugu. Očito, svaka očekuje da ona drugaprogovori.)ELA (koja je zastala blizu vrata) Da, samo ne gledaj tako iznenañeno, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN (stoji nepokretno i ispravno izmeñu otomana i stola inaslanja se vrhovima prstiju na stolnjak) Da nisi pogriješila put? Nastojnik

stanuje u pokrajnjoj zgradi.ELA: Danas nisam htjela da razgovaram s nastojnikom.GOSPOðA BORKMAN: Onda ti ja nešto trebam?ELA: Da. Htjela sam s tobom da progovorim nekoliko riječi.GOSPOðA BORKMAN (poñe malo naprijed) Pa... onda sjedi.ELA: Hvala. Toliko mogu i da stojim.GOSPOðA BORKMAN: Kako god hoćeš. Skini barem mantil.ELA (otkopča mantil) Da, ovdje je vrlo toplo...GOSPOðA BORKMAN: Meni je uvijek hladno.ELA (stoji trenutak i posmatra je, stavlja ruke na naslon fotelje) Da, Gunhild,

uskoro će biti osam godina kad smo se posljednji put vidjele.GOSPOðA BORKMAN (hladno) U svakom slučaju... otkad smo posljednji putrazgovarale.ELA: Bolje rečeno: otkad smo posljednji put razgovarale, dabome. Jer ti si meponekad vidjela... svake godine kad sam morala navraćati ovamo kodnastojnika.GOSPOðA BORKMAN: Jedanput ili dva puta, mislim.ELA: I ja sam tebe nekoliko puta primijetila. Tamo na prozoru.GOSPOðA BORKMAN: To mora da je bilo kroz zavjese. Imaš dobre oči. (Tvrdo iodsječno) Ali razgovarale smo poslijedni put ovdje, u mojoj sobi...ELA (odbijajući) Da, da, znam, Gunhild!GOSPOðA BORKMAN:... nedjelju dana prije nego što je on... prije nego što jeon izašao.ELA (ide kroz sobu) O, ostavi sad to!GOSPOðA BORKMAN (čvrstim ali prigušenim glasom) To je bilo nedjelju danaprije nego što je on, direktor banke, bio pušten na slobodu.ELA (priñe bliže) Tačno, tačno! Taj trenutak neću nikad zaboraviti! Ali ipomisao na to je suviše poražavajuća. Misliti na to makar samo i jedantrenutak... o!GOSPOðA BORKMAN (muklo) A ipak se misli samo oko toga vrte (Žestoko,uzbuñeno, dok krši ruke) Ne, ja to ne shvaćam! Dok sam živa, neću shvatiti!

Neću shvatiti kako se tako nešto užasno može desiti jednoj porodici! I zamisli



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmansamo... našoj porodici! Tako otmjenoj porodici kao što je naša! Ko bi pomislioda će upravo nju tako nešto snaći!ELA: Ah, Gunhild, bilo je još mnogo, mnogo drugih porodica koje je to istosnašlo.

GOSPOðA BORKMAN: No, da, ali te druge me se ne tiču. Jer one, one su imaleda prebole nešto malo novaca... ili nekoliko vrijednosnih papira...! Ali mi...! Ja!Pa onda Erhard... koji je tada još bio malo dijete! (U sve većem uzbuñenju) Tanepravda, koja je nama nevinim nanesena! Ta sramota! Ružna, groznasramota! A povrh toga još i potpuna propast!ELA (oprezno) Reci mi, Gunhild, kako on to podnosi?GOSPOðA BORKMAN: Erhard, misliš?ELA: Ne, nego on. Kako on to podnosi?GOSPOðA BORKMAN (zajedljivo) Zar misliš da se o tome raspitujem?ELA: Raspituješ? Ti, valjda, ne treba da se raspituješ...

GOSPOðA BORKMAN (gleda je iznenañeno) A ti, valjda, ne misiliš da ja s njimsaobraćam? Da se susrećem s njim? Da ga ikad vidim?ELA: Čak ni to?GOSPOðA BORKMAN (kao gore) Njega koji je pet godina odsjedio iza brave!(Pokrije lice rukama) O, ta teška sramota! (Plane) A kad čovjek pomisli šta jenekad značilo ime Jon Gabrijel Borkman!... Ne, ne, ne, neću više nikad da gavidim!... Nikad!ELA (gleda je malo) Ti si tvrda srca, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN: Prema njemu, da!ELA: On je ipak tvoj muž.

GOSPOðA BORKMAN: A zar nije na sudu rekao da sam ja bila ta koja je dovelado propasti? Da sam rasipnički trošila mnogo novaca...?ELA (oprezno) Nije li bilo nešto istine u tome?GOSPOðA BORKMAN: A on sam to nije htio? Pa sve je moralo biti takobesmisleno luksuzno...ELA: To dobro znam. Ali baš zato si ga ti morala sprečavati. A to nisi učinila.GOSPOðA BORKMAN: Zar sam ja znala da taj novac koji mi je davao darasipam... nije njegovo vlasništvo? I da ga i on sam rasipa. Deset puta višenego ja!ELA (mirno) Pa, to je, valjda, i njegov položaj zahtijevao. Barem velikimdijelom.GOSPOðA BORKMAN (podrugljivo) Naravno, to se uvijek zvalo»reprezentacija«. A on se reprezentirao vrlo temeljito! Vozio sečetvoropregom... kao da je kralj. Puštao je da mu se ljudi klanjaju kao kralju. Isvi su ga zvali imenom... u čitavoj zemlji... baš kao da i jeste kralj. »JonGabrijel«, »Jon Gabrijel«. Svako dijete je znalo kakva je veličina Jon Gabrijel!ELA (čvrsto i s toplinom) On je tada i bio veličina.GOSPOðA BORKMAN: Prividno, da. Ali nikad mi ni jednom riječju nije povjeriokakvo je, zapravo, njegovo stanje. Nikad nije spominjao odakle mu novac.ELA: Može biti... ni drugi nisu ništa slutili.GOSPOðA BORKMAN: Njegovo ponašanje prema drugima bi mu se još moglo

oprostiti. Ali da meni kaže istinu... to je bila njegova dužnost. A to nije učinio!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanSamo mi je lagao... beskrajno lagao...ELA (prekida je) Tako sigurno nije bilo, Gunhild! On ti je možda prešutio. Alilagao... to sigurno nije.GOSPOðA BORKMAN: Nazovi to kako hoćeš. Ipak izañe na isto... A onda je

došlo do sloma. Na sve strane. I konačno je sva ta krasota otišla doñavola.ELA (preda se) Da, sve je propalo... i njemu... i drugima.GOSPOðA BORKMAN (uspravi se prijeteći) A, reći ću ti, Ela, još se ja nepredajem! Ja ću sebi već pribaviti zadovoljštinu. U to možeš biti sigurna!ELA (napeto) Zadovoljštinu? Šta time misliš?GOSPOðA BORKMAN: Zadovoljštinu za gubitak imena, časti i imetka!Zadovoljštinu za čitav svoj proćerdani život, eto, to mislim! Ja, naime, imamnekog u rezervi, to da znaš... nekog ko će očistiti sve to... to što je direktorbanke ublatio.ELA: Ali, Gunhild! Gunhild!

GOSPOðA BORKMAN (podiže glas) Znaj, jedan osvetnik živi! On će popravitisve što je njegov otac zgriješio prema meni!ELA: Erhard!GOSPOðA BORKMAN: Da, Erhard, moj divni dječak! On će opet podićiporodicu, kuću i ime! Sve što se može podići... A možda i još više.ELA: I kako misliš da će se to dogoditi?GOSPOðA BORKMAN: Neka se dogodi kako hoće. Ja ne znam kako će sedogoditi. Ali znam da se to jednog dana hoće i mora dogoditi. (Gleda je upitno)Da, Ela, zar se, zapravo, nisi i ti, još kad je on bio mali, zanosila istim mislima?

ELA: Ne, to već ne bih mogla da kažem.GOSPOðA BORKMAN: Ne? A zašto si se onda zauzela za njega? Kad se olujasručila na... na ovu kuću.ELA: Zato što to ti tada nisi mogla, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN: Da, nisam... to je više nego istina. A njegov otac... taj jetek bio ozbiljno spriječen... pa sjedio je... s one strane brave...ELA (zgraža se) Da ti tako možeš da govoriš! Ti!GOSPOðA BORKMAN (otrovnog izraza) A ti si mogla da se zauzimaš za dijeteednog Jona Gabrijela! Tako potpuno kao da je tvoje vlastito... Da ga menioduzmeš... da ga odvedeš svojoj kući! Da zadržiš dječaka tolike godine... doknije skoro odrastao. (Gleda je nepovjerljivo) Zašto si to, zapravo, učinila, Ela?Zašto si ga zadržala?ELA: Jer sam ga s vremenom toliko zavoljela...GOSPOðA BORKMAN: Više nego ja... njegova majka!ELA (oprezno) To ne znam. A, osim toga, Erhard je bio ponešto slabašan uvrijeme svog rasta...GOSPOðA BORKMAN: Erhard... slabašan!ELA: Da, tako mi se činilo... barem tada. A zrak je na zapadnoj obali mnogoblaži nego ovdje, znaš.GOSPOðA BORKMAN (smiješi se gorko) Tako, tako. Blaži zrak, dakle? (Prekidase) Da, ti si, u stvari, ogromno mnogo značila za Erharda, znam.

(Promijenjenim tonom) No, imala si, naravno, i sredstava za to. (Smiješi se) Pa



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmanti si imala takvu sreću, Ela. Uspjela si da spasiš sve što je tebi pripadalo.ELA (uvrijeñeno) Ja u toj stvari nisam poduzimala nikakve korake... u to temogu uvjeriti. Nisam ni pojma imala... još dugo, dugo poslije... da su papirikoji su ležali u banci na mom računu... ostali netaknuti...

GOSPOðA BORKMAN: Da, da. U to se ja ne razumijem. Kažem samo da siimala sreću. (Gleda je upitno) Ali kad si se svim snagama prihvatila da odgojišErharda mjesto mene? Kakve su ti bile namjere?ELA (pogleda je) Namjere...?GOSPOðA BORKMAN: Da... neke namjere si valjda ipak imala. Za šta si htjelada ga odgojiš? Mislim, šta si htjela da napraviš od njega?ELA (polako) Htjela sam da mu utrem put, da u životu bude sretan čovjek.GOSPOðA BORKMAN (odbačujući) Ah... ljudi našeg položaja imaju važnijegposla nego da misle na sreću.ELA: A na šta to treba da misle?

GOSPOðA BORKMAN (gleda je ozbiljno i značajno) Erhard, prije svega, trebada teži za tim da se tako visoko uzdigne i tako zablista, da niko više u čitavojzemiji ne primijeti sjenku, koju je njegov otac bacio na mene... i na mog sina.ELA (ispitujući) Reci mi, Gunhild, postavlja li to sam Erhard pred sebe takavživotni zadatak...?GOSPOðA BORKMAN (iznenañena) Da, nadajmo se!ELA:... ili ga to ti njemu postavljaš?GOSPOðA BORKMAN (kratko) Zadaci koje smo sebi postavili... Erhard d ja...potpuno se poklapaju.ELA (muklo i polako) Tako si, dakle, sigurna u svog sina, Gunhild.

GOSPOðA BORKMAN (potajno trijumfujući) Da, neka je bogu slava i hvala... toesam. U to možeš biti uvjerena.ELA: Onda mora da se osjećaš sretnom. Uprkos svemu.GOSPOðA BORKMAN: Tako se i osjećam. U tom pogledu, naravno. Ali, vidiš,svakog trenutka stušti se na mene onaj drugi dogañaj, kao neka oluja.ELA (drugim tonom) Reci mi... otvoreno... jer zbog toga sam, zapravo, došlatebi...GOSPOðA BORKMAN: Šta?ELA: Ima jedna stvar o kojoj bih rado porazgovarala s tobom. Reci mi... Erhardne stanuje ovdje van grada... kod vas?GOSPOðA BORKMAN (kruto) Erhard ne može ovdje stanovati. On morastanovati u gradu...ELA: To mi je pisao.GOSPOðA BORKMAN: Mora zbog svojih studija. Ali svako veče doñe natrenutak do mene.ELA: Onda bih ga možda mogla vidjeti? I razgovarati s njim?GOSPOðA BORKMAN: On još nije ovdje. Ali očekujem ga svakog časa.ELA: Naprotiv, Gunhild, on mora da je već tu. Čujem gore njegove korake.GOSPOðA BORKMAN (pogleda je letimično) Gore u sali?ELA: Da. Čujem mu korake otkako sam ušla.GOSPOðA BORKMAN (spušta oči) Nije to on, Ela.

ELA (ustukne) Nije Erhard? (Sluteći) A ko je onda?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA BORKMAN: Direktor banke.ELA (tiho, s potisnutim bolom) Borkman. Jon Gabrijel Borkman!GOSPOðA BORKMAN: Tako on hoda... Tamo-amo. Gore-dolje. Od jutra domraka. Iz dana u dan.

ELA: Svakako, čula sam da se priča...GOSPOðA BORKMAN: To vjerujem. Ljudi sigurno svašta pričaju o nama.ELA: I Erhard mi je ponešto nagovijestio. U svojim pismima. Da je njegov otacnajviše izdvojen... tamo gore. A ti ovdje, dolje.GOSPOðA BORKMAN: Da, tako smo živjeli, Ela. Neprekidno... otkad su gapustili i poslali kući, k meni... Čitavih dugih osam godina.ELA: Nisam mogla ni zamisliti da je to stvarno istina. Da je to uopštemoguće...!GOSPOðA BORKMAN (klima glavom) Istina je. I to se neće promijeniti.ELA (pogleda je) To mora da je strašan život, Gunhild.

GOSPOðA BORKMAN: Više nego strašan! Skoro da se ne može izdržati.ELA: Shvaćam.GOSPOðA BORKMAN: Stalno i neprestano slušati odozgo njegove korake! Odranog jutra do kasne noći... I kako ovdje dolje odjekuju!ELA: Stvarno odjekuju vrlo jako.GOSPOðA BORKMAN: Ponekad mi se čini kao da je gore u sali kakav bolestanvuk u kavezu. Tačno nad mojom glavom. (Osluškuje i šapće) Čuj samo! Čuj!Tamo-amo, gore-dolje, korača vuk.ELA (oprezno) Zar to ne bi moglo biti drugačije, Gunhild?GOSPOðA BORKMAN (odbijajući) On nikad nije ništa poduzeo u tom smislu.

ELA: Ali zar ne bi ti mogla učiniti prvi korak?GOSPOðA BORKMAN (plane) Ja? Nakon svega što je zgriješio prema meni!...Ne, hvala lijepo! Radije neka vuk i dalje reži tamo gore.ELA: Meni je ovdje ipak pretoplo. Moraš mi dozvoiiti da skinem kaput.GOSPOðA BORKMAN: Pa ja sam te već pitala... (Ela stavlja kaput i šešir nastolicu kraj ulaznih vrata.)ELA: Zar ga ne susretneš nekad izvan kuće?GOSPOðA BORKMAN (nasmije se gorko) Misliš... u društvu?ELA: Mrslim kad izañe napolje. U šumici ili...GOSPOðA BORKMAN: Direktor banke nikad ne izlazi.ELA: Zar ni uveče?GOSPOðA BORKMAN: Nikada.ELA: Ne može da podnese?GOSPOðA BORKMAN: Valjda je to. Njegov veliki manitil i filcani šešir vise uzidnom ormaru. U kućnom trijemu, znaš...ELA (kao za sebe)... u ormaru u kome smo se igrale kad smo bile male...GOSPOðA BORKMAN (klimne glavom) I ponekad... kasno uveče... čujem gakako silazi... da se obuče i izañe. Ali onda se obično zaustavi na polastepenica... i vrati se. Pa opet ode gore u salu.ELA (oprezno) Zar mu niko od njegovih starih prijatelja ne doñe u posjetu?GOSPOðA BORKMAN: On nema starih prijatelja.

ELA: Imao ih je tako mnogo... ranije.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA BORKMAN: Hm! On je na tako zgodan način umio da ih skine svrata. Skupo je on koštao svoje prijatelje... taj Jon Gabrijel.ELA: Ah, da, tu već imaš pravo, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN (žestoko) Uostalom, moram da kažem da je bijedno,

prostački, jadno i sitničavo toliki značaj pridavati onome što su oni zbog njegaizgubili. Pa to je bio samo novčani gubitak. Ništa drugo.ELA (ne odgovarajući) I tako on sada živi gore sam samcat. Sasvim prepuštensamom sebi.GOSPOðA BORKMAN: Da, biće da je tako. Naravno, čula sam da mu ponekaddoñe neki stari pomoćni pisar.ELA: Ah, to je sigurno Foldal. Njih dvojica su bili prijatelji iz mladosti, koliko jaznam.GOSPOðA BORKMAN: Da, mislim da su bili. Uostalom, ja ga uopšte nepoznajem. Jer u našem krugu se nije kretao. Dok smo još imali svoj krug.

ELA: Ali on sada dolazi Borkmanu?GOSPOðA BORKMAN: Da. On nije izbirljiv. Ali, naravno, i on dolazi samo usumrak.ELA: Taj Foldal spada meñu one što su nastradali kad je banka propala.GOSPOðA BORKMAN (olako) Mislim da se sjećam da je izgubio nešto novaca.Ali to je sigurno bilo tako beznačajno...ELA (naglašeno) Bila je to sva njegova imovima.GOSPOðA BORKMAN (smiješeći se) Pa, dragi bože, njegova imovina, znaš, toe sigurno bilo nešto sasvim malo. Ne vrijedi ni spominjati.ELA: Nije ni bilo spomenuto... od strane Foldala... za vrijeme procesa.

GOSPOðA BORKMAN: A inače, mogu ti reći, Erhard mu je bogato nadoknadiotu sitnicu.ELA (iznenañeno) Erhard! Kako je to Erhard mogao?GOSPOðA BORKMAN: Zauzeo se za Foldalovu najmlañu kćer. Podučavao ju je,tako da će s vremenom od nje možda nešto i postati, moći će sama dazarañuje. Vidiš, to je sigurno mnogo više, nego što bi njen otac mogao da učiniza nju.ELA: Njen otac, mislim da on živi u vrlo oskudnim pnilikama.GOSPOðA BORKMAN: Pa joj je onda Erhard uredio da studira muziku. Sad jeveć toliko uznapredovala da dolazi gore k njemu gore u salu, da mu svira.ELA: Dakle, muziku još uvijek tako mnogo voli?GOSPOðA BORKMAN: O, da, voli. Ima i onaj klavir koji si ti poslala... kad je ontrebao da se vrati.ELA: I na njemu mu ona sada svira?GOSPOðA BORKMAN: Da, s vremena na vrijeme. U večernjim satima. I to jeErhard uredio.ELA: Onda jadna djevojka mora da prevali toliki put ovamo i da se opet vrati ugrad?GOSPOðA BORKMAN: Ne, to ne mora. Erhard je uredio da može ostati kodedne gospoñe koja stanuje ovdje u blizini. To je izvjesna gospoña Vilton...ELA (živahno) Gospoña Vilton!

GOSPOðA BORKMAN: Jedna vrlo bogata gospoña. Teško da je ti poznaješ.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA: Ime mi je poznato. Gospoña Fani Vilton, čini mi se...GOSPOðA BORKMAN: Tačno, tako se zove.ELA: Erhard ju je često spominjao u svojim pismima... Ona sad stanuje ovdje,van grada?

GOSPOðA BORKMAN: Da, iznajmila je jednu vilu i prije kratkog vremenapreselila iz grada.ELA (oklijevajući) Kažu da se razvela od muža.GOSPOðA BORKMAN: Muž joj je, navodno, već više godina mrtav.ELA: Da... ali bili su razvedeni... on je tražio razvod...GOSPOðA BORKMAN: On ju je napustio... to je učinio. Krivica sigurno nije nanjenoj strani.ELA: Poznaješ li je bliže, Gunhild?GOSPOðA BORKMAN: Tako, prilično. Pa stanuje tu, sasvim blizu. Ponekadnavrati do mene.

ELA: I dopada ti se?GOSPOðA BORKMAN: Neobično je razumna. Tako čudno jasna u svojimsudovima.ELA: O ljudima, misliš?GOSPOðA BORKMAN: Da, uglavnom o ljudima. Erharda je, na primjer,formalno studirala. Tako temeljito... iz dubine duše. I zato ga sada i obožava...što je savim prirodno.ELA (podozrivo) Onda se ona bolje poznaje s Erhardom nego s tobom?GOSPODA BORKMAN: Da. Erhard se vrlo često s njom sastajao u gradu. Prijenego što je preselila.

ELA (nepromišljeno) A ipak je doselila ovamo?GOSPOðA BORKMAN (ustukne i pogleda je neljubazno) Ipak? Šta time misliš?ELA (okolišno) Ah, bože dragi, šta bih mislila...?GOSPOðA BORKMAN: Rekla si to tako čudno. Nešto si time mislila, Ela!ELA (gleda je čvrsto u oči) Pa, dobro, jesam, Gunhild. Stvarno sam neštomislila.GOSPOðA BORKMAN: Ali onda to i kaži otvoreno!ELA: Prije svega, hoću da ti kažem da i ja imam nekog prava na Erharda, takomi se čini. Il, možda, ti ne misliš tako?GOSPOðA BORKMAN (gleda po sobi) Naravno! Toliki novac što si na njegapotrošila...ELA: Ah, koješta! Ne zbog toga, Gimhild. Nego zbog toga što ga volim...GOSPOðA BORKMAN (s podrugljivim smijehom) Moga sina? Zar možeš? Ti?Uprkos svemu?ELA: Da, mogu. Uprkos svemu. I to i činim. Ja Erharda volim. Onoliko, koliko jauopšte mogu da volim nekog čovjeka... sad. U mojim godinama.GOSPOðA BORKMAN: No, da... može hiti, ali...ELA: I onda sam, naravno, zabrinuta čim osjetim da mu nešto prijeti.GOSPOðA BORKMAN: Erhardu nešto prijeti! Pa šta mu to prijeti? Ili ko muprijeti?ELA: Prvo, svakako ti... na svoj način...

GOSPOðA BORKMAN (uzbuñeno) Ja!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA:... a onda i ova gospoña Vilton, bojim se.GOSPOðA BORKMAN (prvo je gleda bez riječi) I ti tako nešto misliš o Erhardu!O mome dječaku! O njemu koji će izvršiti veliku misiju!ELA (odbacujući) Ah, kakvu misiju...!

GOSPOðA BORKMAN (ljutito) I to se usuduješ reći tako podrugljivo!ELA: Zar ti misiš da se čovjek u Erhardovim godinama... tako mlad, svjež,zdrav... zar stvarno misliš da će se takav čovjek žrtvovati za... za tamonekakvu »misiju«?GOSPOðA BORKMAN (snažno i čvrsto) Erhard hoće. U to sam sigurna.ELA (trese glavom) Ti ni sama u to ne vjeruješ, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN: Ja da ne vjerugem?ELA: Ti samo sanjaš o tome! Jer da se nisi uhvatila za to, sigurno bi sasvimzapala u očaj.GOSPOðA BORKMAN: Svakako da bih zapala u očaj. (Žestoko) A to bi ti,

možda, najviše voljela, Ela!ELA (uspravlja glavu) Da, to bih najviše voljela... kad već ne znaš dapomogneš sebi drugačije, nego tako da Erhard pati.GOSPOðA BORKMAN (prijeteći) Izmeñu nas hoćeš da staneš! Izmeñu majke isina! Ti!ELA: Hoću da ga oslobodim tvoga uticaja... tvoje vlasti... tvog gospodarenja.GOSPOðA BORKMAN (trijumfujući) To više ne možeš! Bio je u tvojim rukama...do svoje petnaeste godine. Ali vidiš, sad sam ga opet ja pridobila.ELA: Onda ću ti ga opet oteti. (Promuklo, šapatom) Nas dvije smo se većedanput borile na život i smrt zbog jednog čovjeka, Gunhild!

GOSPOðA BORKMAN (gleda je zlurado) Da, i ja sam odnijela pobjedu.ELA (podrugljivog osmijeha) Zar si još uvijek mišljenja da je ta pobjeda biladobitak za tebe?GOSPOðA BORKMAN (mračno) Ne, tu si jezivo u pravu.ELA: Neće ni ovog puta biti dobitka za tebe.GOSPOðA BORKMAN: Zar nije dobitak da zadržim svoju majčinsku vlast nadErhardom?ELA: Nije... jer ti hoćeš da imaš samo vlast nad njim.GOSPOðA BORKMAN: A ti?ELA (s toplinom) Ja hoću njegova osjećanja... njegovu dušu... čitavo njegovosrce...!GOSPOðA BORKMAN (uzbuñeno) Nikad to više nećeš dobiti!ELA (pogleda je) Možda si se ti za to već pobrinula?GOSPOðA BORKMAN (smiješi se) Da, bila sam tako slobodna. Zar to nisi moglaosjetiti iz njegovih pisama?ELA (klima glavom) Jesam. Čitavo tvoje biće bilo je u njegovim pismima.GOSPOðA BORKMAN (bockajući) Pa, iskoristila sam ovih osam godina otkad jeopet pod mojim nadzorom, draga moja.ELA (savladava se) Šta si rekla Erhardu o meni? Mogu li to da znam?GOSPOðA BORKMAN: O, naravno!ELA: Onda mi ispričaj!

GOSPOðA BORKMAN: Rekla sam mu samo ono što je istina.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA: A to je?GOSPOðA BORKMAN: Neprekidno sam mu ponavljala da uvijek mora misliti nato kako mi tebi treba da zahvalimo što sa da pristojno živimo. I što uopšteživimo.

ELA: I ništa drugo?GOSPOðA BORKMAN: O, znaš, tako nešto boli. To znam iz vlastitog iskustva.ELA: Ali Erhard je to otprilike znao i ranije.GOSPOðA BORKMAN: Kad se vratio k meni, bio je uobrazio da si ti to sveučinila zbog dobrog srca. (Gleda je zlurado) Sad tako više ne misli, Ela.ELA: Nego šta sad misli?GOSPOðA BORKMAN: Misli ono što je istina. Ja sam ga pitala kako objašnjavato što nam tetka Ela nikad ne dolazti u posjetu...ELA (prekida je) I to je već davno znao!GOSPOðA BORKMAN: Sad zna više. Ti si mu bila napričala da je to zato da bi

poštedjela mene i... i onoga što gore hoda po sobi...ELA: Tako je i bilo.GOSPOðA BORKMAN: Sad Erhard više ne veruje ni riječi od svega toga.ELA: I šta si mu onda t i kazala da treba da misili o meni?GOSPOðA BORKMAN: Ono što je istina: da se ti nas stidiš... da nas prezireš.Ili, možda, nije tako? Zar se nisi bavila mišlju da mi ga sasvim oduzmeš? Sjetise, Ela. To sigurno nisi zaboravila.ELA (odbija) To je bilo u vrijeme najtežeg skandala. Kad je stvar izbila uavnost... Sad više ne mislim tako.GOSPOðA BORKMAN: To ti ne bi ni koristilo. Jer šta bi onda bilo od njegove

misije! Ah... ne! Mene sad Erhard treba... ne tebe. I zato je on za tebe mrtav! Iti za njega!ELA (hladno, odlučno) Pa, vidjećemo. Jer ja sada ostajem ovdje!GOSPOðA BORKMAN (zuri u nju) Ovdje na imanju?ELA: Da, ovdje!GOSPOðA BORKMAN: Ovdje... kod nas? Cijelu noć?ELA: Ovdje ću završiti svoje dane, ako treba.GOSPOðA BORKMAN (pribere se) Pa, Ela... imanje i pripada tebi.ELA: Ah, šta...!GOSPOðA BORKMAN: Sve pripada tebi. I stolica na kojoj ja sjedim je tvoja.Krevet u kome se prevrćem bez sna pripada tebi. Hljeb koji jedemo, dobijamood tebe.ELA: To se ne može promijeniti. Borkman ne smije ništa posjedovati. Odmah bidošli i sve mu oduzeli.GOSPOðA BORKMAN: Znam, znam. Moramo se naviknuti da živimo od tvojemilosti i tvog milosrña.ELA (hladno) Ne mogu te spriječiti da stvar posmatraš s te strane, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN: Ne, to ne možeš... Kad treba da iselimo?ELA (pogleda je) Da iselite?GOSPOðA BORKMAN (uzbuñeno) Ti, valjda, ne uobražavaš da ću ja ostati dastanujem pod istim krovom s tobom!... Ne, onda radije u sirotinjski dom ili na

ulicu!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA: Dobro. Onda mi daj da povedem Erharda...GOSPOðA BORKMAN: Erharda! Mog sina! Moje dijete!ELA: Da... Onda ću odmah otputovati kući!GOSPOðA BORKMAN (razmišlja trenutak, onda kratko i odlučno) Neka Erhard

sam bira izmeñu nas dvije.ELA (pogleda je sumnjičavo i nesigurno) Da sam bira? Da... zar ćeš reskirati,Gunhild?GOSPOðA BORKMAN (nasmije se oštro) Zar ću reskirati? Što ću pustiti svogadječaka da bira izmeñu svoje majke i tebe? Da, naravno da ću reskirati.ELA (osluškujući) Je li to neko dolazi? Čini mi se da sam čula...GOSPOðA BORKMAN: To je sigurno Erhard... (Neko brzo pokuca na ulaznavrata i ona se odmah otvore. Gospoña Vilton... u toaleti za posjete i ogrtaču...ulazi. Iza nje stoji sobarica koja nije imala vremena da je najavi i gledabespomoćno. Vrata ostaju poluotvorena. Gospoña Vilton je upadno lijepa,

bujna dama tridesetih godina. Pune, rumene, nasmijane usne. Živahne oči.Jaka, tamna kosa.)GOSPOðA VILTON: Dobro veče, draga gospoño Borkman!GOSPOðA BORKMAN (malo suho) Dobro veče, milostiva gospoño. (Sobarici,pokazujući na vrtnu sobu) Iznesite lampu i upalite je. (Sobarica uzima lampu iiznese je.)GOSPOðA VILTON (ugleda Elu) O, molim vas, izvinite, vi imate posjetu...GOSPOðA BORKMAN: To je samo moja sestra koja je danas stigla. (ErhardBorkman gurne poluotvorena ulazna vrata i jurne unutra. On je mlad čovjek,svijetlih, veselih očiju. Elegantno obučen. Tek porasli brkovi.)

ERHARD (na pragu, sijajući od radosti) Pa šta je to? Tetka Ela ovdje! (Požuri donje i hvata je za ruke) Tetka, tetka! Ne, pa zar je moguće! Ti ovdje?ELA (ovije mu ruke oko vrata) Erharde! Moj dragi, dobri dečko! Kako siporastao! Ah, koliko mi je drago da te opet vidim!GOSPOðA BORKMAN (oštrim tonom) Šta ovo znači, Erharde, iskrivaš se uhodniku?GOSPOðA VILTON (brzo) Erhard... gospodin Borkman me je dopratio.GOSPOðA BORKMAN (mjeri ga očima) Tako, tako, Erharde, ti ne dolaziš prvosvojoj majci?ERHARD: Bio sam samo trenutak kod gospoñe Vilton... da povedem maluFridu.GOSPOðA BORKMAN: Je li i gospoñica Foldal s vama?GOSPOðA VILTON: Da, vani je u hodniku.ERHARD (govori kroz vrata) Idite vi samo gore, Frida. (Pauza. Ela posmatraErharda. On je malo zbunjen i nestrpljiv, ponovo izañe i zatvori vrata zasobom.)GOSPOðA BORKMAN (usiljeno učtivo) Da, gospoño Viton, ako želite ovdjeprovesti veče, onda...GOSPOðA VILTON: Hiljadu puta hvala, draga gospoño Borkman. To mi nikakonije namjera. Mi smo pozvani negdje drugo. Očekuju nas kod advokataHinkela.

GOSPOðA BORKMAN (pogleda je) Nas? Na koga mislite?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA VILTON (smijući se) No, zapravo mislim samo na sebe. Ali dame izte kuće su me zamolile da i studenta Borkmana povedem sa sobom... ako gaslučajno vidim.GOSPOðA BORKMAN: I to je bio slučaj, kako vidim.

GOSPOðA VILTON: Da, na sreću. Pošto je bio tako ljubazan da navrati kodmene... zbog male Fride.GOSPOðA BORKMAN (suho) Erharde, nisam znala da ti poznaješ porodicu... teHinkelove.ERHARD (iritiran) Zapravo ih i ne poznajem. (Nastavlja malo nestrpljivo) Ti,majko, najbolje znaš koje ja ljude poznajem, a koje ne.GOSPOðA VILTON: O, dragi bože! U toj kući lako je upoznati se. Čili, veseli,gostoljubivi ljudi. Mnogo mladih dama!GOSPOðA BORKMAN (značajno) Koliko ja poznajem svoga sina, to nije društvoza njega, gospoño Vilton.

GOSPOðA VILTON: Dragi bože, ali on je isto tako mlad, gospoño Borkman!GOSPOðA BORKMAN: Da, bogu hvala, mlad je... Inače bi bilo žalosno.ERHARD (teško skriva nestrpljenje) No, da, da, majko, razumije se samo posebi da večeras ne idem Hinkelovima. Ostaću, naravno, s tobom i tetkom Elom.

GOSPOðA BORKMAN: To sam i znala, dragi moj Erharde.ELA: Ne, Erharde, radi mene nemoj da ositaješ...ERHARD: Ne, ne, draga tetka, sve je u redu. (Pogleda nesigurno gospoduVilton) Ali šta ćemo sad? Može li se to, zapravo, uraditi? Pa vi ste već pristali...u moje ime.

GOSFOðA VILTON (veselo) Gluposti! Što se ne bi moglo? Kad se već nañem uonim svijetlim, svečanim salonima... usamljena i napuštena... onda ću većnekako otkazati... u vaše ime.ERHARD (otegnuto) Pa, ako vi mislite da se može, onda...GOSPOðA VILTON (lako i živahno) Ja sam već mnogo, mnogo puta pristajala iotkazivala... i u svoje ime. A vi ste htjeli da napustite svoju tetku koja je tekdoputovala? Fuj, gospodine Erharde, zar se tako ponaša dobar sin?GOSPOðA BORKMAN (neugodno dirnuta) Sin?GOSPOðA VILTON: Ili, da kažemo, posinak, gospoño Borkman.GOSPOðA BORKMAN: Da, tako morate reći.GOSPOðA VILTON: Ah, po mom mišljenju, dobroj pomajci duguje se višezahvalnosti nego pravoj majci.GOSPOðA BORKMAN: Je li to vaše vlastito iskustvo?GOSPOðA VILTON: Mili bože, ja svoju majku nisam dobro ni poznavala. Ali dasam i ja imala tako dobru pomajku, onda možda ne bih sada bila tako... takonevaspitana, kao što ljudi o meni govore. (Erhardu) Sad, dakle, lijepo ostanitekod kuće sa mamom i tetkom... i pijte čaj, gospodine studente! (Damama)Adieu, draga gospoño Borkman! Preporučujem se, draga gospoñice. (Damešuteći otpozdravljaju. Ona polazi.)ERHARD (ide za njom) Da vas malo ispratim...?GOSPOðA VILTON (kod vrata, odbijajući) Ni koraka me nećete pratiti. Ja sam

već navikla da sama idem svojim putem. (Zastaje na vratima, pogleda ga i



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmanklimne glavom) A dobro se čuvajte, gospodine studente Borkman, to vam jakažem.ERHARD: Čega treba da se čuvam?GOSPOðA VILTON (veselo) Pa, ako sad poñem... kako sam rekla, usamljena i

napuštena... e, onda ću isprobati svoje čarolije na vama.ERHARD (veselo) Ah, tako! Opet ćete probati.GOSPOðA VILTON (napolja ozbiljno) Da, čuvajte se! Kad sada poñem, reći ću usebi... svom snagom svoje volje ću reći: studente Erharde Borkmane... odmahuzmite svoj šešir!GOSPOðA BORKMAN: I on će ga onda uzeti, mislite?GOSPOðA VILTON (smije se) Još pitate... odmah će ga zgrabiti. A onda ćudalje reći: Obucite lijepo svoj ogrtač, Erharde Borkmane! I kaljače! Nezaboravite kaljače. I poñite za mnom. Poslušno, poslušno!ERHARD (sa usiljenom vedrinom) U to možete biti sigurni!

GOSPOðA VILTON (podignutog prsta) Poslušno! Poslušno!... Laku noć! (Ona sesmije, klima glavom damama i zatvara vrata za sobom.)GOSPOðA BORKMAN: Bavi li se ona zasta takvim vještinama?ERHARD: Ma, ni govora. Kako to možeš misliti? Ona se samo šali. (Prekida se)Ali ne govorimo više o gospoñi Vilton. (On prisiljava Elu da sjedne u naslonjačkraj peći.)ERHARD (stoji trenutak i gleda je) A ti si prevalila toliki put, tetka Ela! I tousred zime!ELA: Morala sam najzad, Erharde.ERHARD: Kako to?

ELA: Morala sam najzad konsultovati ljekare ovdje u gradu.ERHARD: To je pametno.ELA (smiješi se) I ti misliš da je pametno?ERHARD: Mislim da je pametno što si se najzad odlučila na to.GOSPOðA BORKMAN (sjedeći na otomanu, hladno) Zar si bolesna, Ela?ELA (pogleda je oštro) Ti vrlo dobro znaš da jesam.GOSPOðA BORKMAN: No, da, malo bolešljiva si oduvijek bila.ERHARD: Dok sam još bio kod tebe, često sam ti govorio da treba da odešljekaru.ELA: Ah, u mome kraju nema ni jednog u koga imam povjerenja. A onda to joši nisam toliko osjećala.ERHARD: Je li ti sada gore, tetka?ELA: O, da, dečko moj, sad mi je svakako gore.ERHARD: Ali ipak nije opasno?ELA: Pa, kako se uzme.ERHARD (usrdno) Da. ali onda, draga tetka, onda ne smiješ opet tako skorokući.ELA: Ne, to i neću.ERHARD: Moraš ostati u gradu. Jer tamo imaš najbolji izbor ljekara.ELA: Tako sam i ja mislila, kad sam poduzela ovaj put.ERHARD: I gledaj da se lijepo smjestiš... onako u nekom tihom, prijatnom

panisonu.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA: Jutros sam odsjela u svom starom stanu.ERHARD: No, tamo ti je sasvim ugodno.ELA: To, da, ali tamo ipak neću stalno ostati.ERHARD: Tako? A zašto nećeš?

ELA: Jer sam se sjetila nečeg boljeg, kad sam došla ovamo.ERHARD (začuñeno) Tako...? Sjetila si se nečeg boljeg...?GOSPOðA BORKMAN (plete, ne dižući pogled) Tvoja tetka hoće da stanujeovdje na svom imanju. Erharde.ERHARD (gleda ih nazmjenično) Ovdje! Kod nas! Kod sviju nas!... Je li to istina,tetka?ELA: Da, sad sam se na to odlučila.GOSPOðA BORKMAN (kao gore) Pa ti znaš da ovo sve pripada tvojoj tetki.ELA: I tako ću ostati ovdje kod vas. Erharde. Barem za sada. Do daljnjeg.Stanovaću sama. Prijeko u nastojnikovoj kući...

ERHARD: Lijepo. Pa tamo je uvijek spremna soba za tebe. (Sa iznenadnomživahnošću) Pade mi na pamet, tetka, zar ti nisi jako umorna od puta?ELA: Malo sam umorna, svakako.ERHARD: No, onda bi morala rano u krevet, ja mislim.ELA (gleda ga smiješeći se) To i hoću.ERHARD (usrdno) Pa bismo onda mogli sutra dalje razgovarati, zar ne, ili nekidrugi dan? Do mile volje. O svim mogućnostima. Ti, majka i ja. Zar to ne bibilo mnogo bolje, tetka?GOSPOðA BORKMAN (uzbuñeno, ustajući sa otomana) Erharde, ja vidim natebi da se spremaš da odeš od mene.

ERHARD (trgne se) Kako to misliš?GOSPOðA BORKMAN: Hoćeš da odeš... Hinkelovim.ERHARD (nehotično) Ah, tako! (Pribere se) Da, pa zar ti misliš da je bolje daostanem ovdje i da tetki Eli ne dam da ode na ispavanje? Tetka Ela je dpakbolesna, majko. Razmisli!GOSPOðA BORKMAN: Ti hoćeš da ideš Hinkelovim, Erharde!ERHARD (nestrpljivo) Ali, bože dragi, majko... čini mi se da ne mogu drugačije.Šta ti misliš, tetka?ELA: Najbolje je da ti sam odlučiš potpuno slobodno.GOSPOðA BORKMAN (okrene se prijeteći prema njoj) Hoćeš da ga otuñiš odmene!ELA (ustane) O, kad bih samo mogla, Gunhild! (Odozgo se začuje muzika.)ERHARD (previja se kao u bolovima) Ah, ovo više ne mogu da izdržim! (Gledaoko sebe) Gdje mi je šešir? (Eli) Poznaješ li ovaj komad što se gore svira?ELA: Ne. Šta je to?ERHARD: To je »Dance macabre«. »Mrtvački ples«. Zar ne poznaješ »Mrtvačkiples«, tetka?ELA (s turobnim osmijehom) Još ne, Erharde.ERHARD (gospoñi Borkman) Majko... preklinjem te... pusti me da idem!GOSPOðA BORKMAN (gleda ga kruto) Od svoje majke da ideš? Dakle, stvarno?

ERHARD: Pa doći ću opet... možda već sutra!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA BORKMAN (u strastvenom uzbuñenju) Hoćeš da ideš od mene! Timtuñim ljudima! Tim... tim... ne, ne mogu to ni da zamislim!ERHARD: Tamo je sve osvijetljeno. I ima mladih, veselih lica. I muzike, majko!

GOSPOðA BORKMAN (pokazuje prema gore) Tamo gore, i tamo ima muzike,Erharde.ERHARD: Ta muzika... ona me tjera od kuće.ELA: Zar ne dopuštaš svome ocu nimalo samozaborava?ERHARD: O, svakako. Dopuštam i želim, hiljadu puta. Samo kad to ne bihmorao i sam slušati.GOSPOðA BORKMAN (gleda ga opominjući) Budi jak, Erharde! Jak, dečko moj!Nikad ne zaboravljaj da imaš svoju veliku misiju!ERHARD: Ah, majko... poštedi me takvih razgovora! Ja nisam stvoren zamisionara... Laku noć, tetka! Laku noć, majko! (Žurno odlazi kroz hodnik.)

GOSPOðA BORKMAN (poslije kraće pauze) Ti ćeš ga, izgleda,opet uskorozadobiti, Ela.ELA: Kad bih mogla u to povjerovati.GOSPOðA BORKMAN: Ali vidjećeš: ubrzo ćeš ga opet izgubiti.ELA: Zbog tebe, misliš?GOSPOðA BORKMAN: Zbog mene ili zbog... one druge.ELA: Onda radije i ona nego ti.GOSPOðA BORKMAN (klima lagano glavom) Razumijem. To i ja kažem. Radije iona nego ti.ELA: Pa kud god ga to najzad bude odvelo...

GOSPOðA BORKMAN: To bi na kraju bilo svejedno... gotovo bih rekla...ELA (uzima svoj mantil i šešir) Prvi put u svom životu da se dvije sestrebliznakinje u nečemu slažu... Laku noć, Gunhild. (Ona odlazi kroz hodnik.Muzika odozgo odjekuje jače.)GOSPOðA BORKMAN (stoji nepokretna, onda zadrhti, zgrči se i šapćenehotično) Vuk opet zavija... Bolesni vuk. (Stoji jedan trenutak, onda se bacina tepih, jeca i previja se i šapće u svom jadu) Erharde! Erharde!... ostani mivjeran! Ah, vrati se i pomozi svojoj majci! Ja ne mogu više podnositi ovaj život!

DRUGI ČIN

Stara velika raskošna sala kuće Renthajmovih. Zidovi su pokriveni starimgoblenima na kojima su predstavljene scene iz lova, pastiri i pastirice, sve uzatvorenim, blijedim bojama. Na lijevom zidu dvokrilna vrata a dalje naprijedklavir. U lijevom uglu zadnjeg zida tapacirana vrata. U sredini desnog zidaveliki izrezbareni hrastov pisaći sto sa mnogo knjiga i papira. Desno, premanaprijed, sofa sa stolom i stolicama. Namještaj je u strogom ampir stilu. Napultu i na stolu gore lampe. Jon Gabrijel Borkman stoji kraj klavira sa rukamana leñima i sluša Fridu Foldal koja upravo svira posljednje taktove »Dancemacabre«. Borkman je srednje visine, uspravan i snažan čovjek od šezdesetgodina. Otmjenog izgleda, finog profila, prodornih očiju. Kosa i brada su mu

snježno bijeli i kovrdžavi. Na njemu je crno, ne savim moderno, odijelo i bijela



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmankravata. Frida Foldal je zgodna, blijeda djevojčica od petnaest godina. Lice jojima izraz umora i napregnutosti. Na njoj je svijetla haljina, oskudno ukrašena.Sviranje je završeno. Pauza.BORKMAN: Pogodite gdje sam prvi put čuo zvuke kao što su ovi ovdje?

FRIDA (nagne se prema njemu) Gdje, gospodine Borkmane?BORKMAN: Bilo je to dolje, u rudnicima...FRIDA (ne razumije) U rudnicima... tako?BORKMAN: Pa morate znati da sam ja rudarski sin. Ili to možda niste znali?FRIDA: Ne, gospodine Borkmane.BORKMAN: Rudaraki sin. I moj otac me je ponekad vodio dolje u rudnik...Tamo u dubini pjeva ruda.FRIDA: Tako? Zar pjeva?BORKMAN (klimne glavom) Kad je razbijaju. Udarci čekića koji |je razbijaju...to su ponoćna zvona koja zvone i oslobañaju. Zato ruda pjeva... od radosti...

na svoj način.FRIDA: A zašto to, gospodine Borkmane?BORKMAN: Ona želi napolje na dnevno svjetlo, da služi čovjeku. (On hodatamoamo, stalno s rukama na leñima.)FRIDA (malo sjedi i čeka, onda pogleda na sat i ustane) Izvinite, gospodineBorkmane, ali ja, nažalost, moram sada da idem.BORKMAN (zastane pred njom) Već hoćete da idete?FRIDA (slaže note u tašnu) Stvarno moram. (Vidno zbunjena)Jer, večeras samnaručena.BORKMAN: Negdje u društvo?

FRIDA: Da.BORKMAN: I sviraćete pred tim društvom?FRIDA (grize se za usnu) Ne, treba da sviram za ples.BORKMAN: Samo za ples?FRIDA: Da. Poslije večere će se plesati.BORKMAN (posmatra je trenutak) Svirate li rado za ples tako po kućama?FRIDA (oblači kaput) Ako mogu da dobijem ponudu, onda... Pa, nešto se takozaradi...BORKMAN (ispitujući) Je li to vaša prva i jedina misao kad tako sjedite i svirateza ples?FRIDA: Ne. Prije svega mislim kako je toižno što i ja u tom plesu ne moguučestvovati.BORKMAN (klima glavom) To sam baš htio da znam. (Hoda nemirno) Da, da,da... sam ne moći učestvovati, to je najtužnije od svega. (Zastane) Ali jednuprednost imate vi, Frida.FRIDA (pogleda upitno) A ta je, gospodine Borkmane?BORKMAN: Ova: vi u svom biću imate više muzike nego čitavo to društvoplesača zajedno.FRIDA (smiješi se, izbjegavajući) Ah, to baš nije tako sigurno.BORKMAN (visoko diže kažiprst, opominjući) Vi valjda nećete biti tako ludi dasumnjate u sebe?

FRIDA: Ali, dragi bože, ako niko o tome ništa ne zna?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: Ako vi sami znate, to je dovoljno... Gdje to svirate večeras?FRIDA: Prijeko kod advokata Hinkela.BORKMAN (pogleda je, iznenada strogo) Hinkela, rekli ste?FRIDA: Da.

BORKMAN (sa gorkim, oštrim smješkom) Zar svijet ide tom čovjeku u kuću?Zar taj čovjek može da ima društvo?FRIDA: O, da, doći će mnogo svijeta, čula sam od gospoñe Vilton.BORKMAN (žestoko) Ali kakvog svijeta? Možete li mi to reći?FRIDA (malo plašljivo) Ne, to stvarno ne znam. O, da, gospodin studentBorkman će danas biti tamo.BORKMAN (pogoñen) Erhard! Moj sin!FRIDA: Da, i on će biti tamo.BORKMAN: Otkud to znate?FRIDA: Sam mi je rekao. Prije jedan sat.

BORKMAN: Zar je on danas ovdje?FRIDA: Da, bio je cijelo popodne kod gospoñe Vilton.BORKMAN (ispitujući) Znate li da li je bio ovdje u kući? Mislim, da li je bio doljei s nekim razgovarao?FRIDA: Da, bio je trenutak kod milositive gospoñe u sobi.BORKMAN (gorko) Aha, to sam i mislio.FRIDA: Ali kod nje je, mislim, bila još i neka nepoznata dama.BORKMAN: Je li? No, da, pa gospoñi dolje poneko i doñe.FRIDA: A kad poslije sretnem mladog gospodina, treba li da mu kažem da doñei ovdje do vas?

BORKMAN (osorno) Ništa mu nećete reći! To ja sebi neću dozvoliti! Ljudi kojižele da me vide, treba sami da doñu. Ja nikog ne molim.FRIDA: Ne, ne, onda mu neću ništa reći... Laku noć.BORKMAN (hoda gore-dolje i brunda) Laku noć.FRIDA: Smijem li možda sići sporednim stepenicama? To je kraći put.BORKMAN: Naravno... Što se mene tiče, siñite kuda hoćete! A sad, laku noć!FRIDA: Laku noć, gospodine Borkmane. (Odlazi na mala tapecirana vrata upozadini lijevo. Borkman ode zamišljeno do klavira i hoće da ga zatvori, ali tone učini. Gleda oko sebe po praznoj sali i onda počinje da hoda tamoamoizmeñu ugla gdje je klavir i desnog ugla u pozadini... bez prekida i odmora,tamo-amo. Konačno ode do pisaćeg stola, oslušne u pravcu dvokrilnih vrata,brzo uzme neko ručno ogledalo, gleda se i ureñuje kravatu. Neko pokuca nadvokrilna vrata. Borkman čuje kucanje, brzo pogleda prema vratima, ali šuti.Poslije jednog trenutka kucanje se ponovi, ali jače.)BORKMAN (nasloni se, stojeći kraj klavira, lijevom rukom na sto, a desnu rukustavi u kaput na grudima) Slobodno! (Vilhelm Foldal ulazi oprezno. On ječovjek istrošenog izgleda, povijenog držanja, nježnih plavih očiju i tanke, duge,sijede kose koja mu pada preko kragne kaputa. Pod rukom nosi neku tašnu. Uruci drži meki šešir i nosi velike rožnate naočari koje je digao na čelo. Borkmanmijenja stav i gleda pridošlog sa mješavinom razočarenja i zadovoljstva) Ah, tosi samo ti.

FOLDAL: Želim lijepo dobro veče, Jon Gabrijele. Da, to sam ja... lično.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN (strogog pogleda) Uostalom, mislim da dolaziš prilično kasno.FOLDAL: Pa, slušaj, put do ovamo nije sitnica. Naročito za nekog ko mora daide pješice.BORKMAN: A zašto ti uvijek ideš pješice, Vilhelme? Pa tramvaj ti je sasvim

blizu.FOLDAL: Hodati je zdravije. A onda i uštedim deset pfeniga... No, je li Frida većdolazila i svirala ti?BORKMAN: Ovaj čas je izašla. Zar se niste sreli napolju?FOLDAL: Ne. Nisam je vidio već čitavu vječnost. Otkad je u kući kod tegospoñe Vilton.BORKMAN (sjeda na sofu i pokazuje rukom na stolicu) Sjedi i ti, Vilhelme.FOLDAL (sjeda na rub stolice) Hvala lijepo. (Gleda ga turobno)Ah, ti ne bivjerovao kako se osjećam usamljen otkad je Frida otišla iz kuće.BORKMAN: Gospode bože, pa ti imaš još dovoljno djece.

FOLDAL: Bog zna da imam. Još petoro. Ali Frida, ona je bila jedina koja me jemalo razumjela. (Trese tužno glavom) Oni drugi me baš nikako ne razumiju.BORKMAN (gleda mračno preda se i prstima bubnja po stolu) Da, to je upravoto. To je prokletstvo koje leži na nama pojedincima, na izabranima; masa,gomila... onaj prosjek... oni nemaju razumijevanja za nas, Vilhelme.FOLDAL (rezignirano) Razumijevanje... to se i ne traži odmah. Sa malostrpljenja, uvijek se može malo i pričekati dok ono ne doñe. (Sa suzama uglasu) Ali ima nešto još gore!BORKMAN (žestoko) Nešto gore od toga ne postoji!FOLDAL: O, ipak postoji, Jone Gabrijele. Ja sam upravo... prije nego što sam

izašao... imao scenu kod kuće.BORKMAN: Kakvu to?FOLDAL (iskreno) Kod kuće, tamo... tamo me preziru.BORKMAN (plane) Preziru te...!FOLDAL (briše oči) Davno sam ja to već primijetio. Ali danas se jasno pokazalo.

BORKMAN (poslije kratke pauze) Sigurno nisi dobro izabrao kad si se ženio.FOLDAL: Nisam ni imao prilike da biram. Uostalom... čovjek zaželi da se oženikad polako zañe u godine. A onako reduciran, onako pao na niske grane kaošto sam ja tada bio...BORKMAN (skoči ljutito) Je li to meni upućeno? Predbacuješ...!FOLDAL (plašljivo) Ali, za božju volju, Jone Gabrijele...BORKMAN: Jeste, ti to misliš na propast koja je zadesila banku...!FOLDAL (umirujući) Ali u toj stvari ja ne bacam krivnju na tebe! Bože mesačuvaj...!BORKMAN (brunda i ponovo sjeda) No, onda je u redu.FOLDAL: Uostalom, nemoj da misliš da se ja tužim na ženu. Jako obrazovanabaš nije, ta dobra duša... to je istina. Ali s njom se može izaći na kraj. Ne,znaš, djeca su to...BORKMAN: Mogu zamisliti.FOLDAL: Jer djeca... ona ipak imaju više kulture. I zato više zahtijevaju od

života.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN (gleda sa saučešćem) I zato tebe preziru ti nevaljalci, Vilhelme?FOLDAL (sliježe ramenima) Pa, vidiš, ja nisam napravio neku naročitu karijeru.To moram priznati...BORKMAN (primakne mu se bliže i dotakne ga rukom) Znaju li oni da si ti

napisao jednu tragediju u svojoj mladosti?FOLDAL: Naravno da znaju. Ali izgleda da to na njih ne pravi neki osobit utisak.

BORKMAN: Onda su oni stvarno bez razumijevanja. Jer tvoja tragedija jedobra. To je moje čvrsto ubjeñenje.FOLDAL (sine u licu) Zar ne da ima ponešto dobro u njoj, Jone Gabrijele? Ah,bože, kad bih je samo mogao negdje konačno i plasirati... (Počne žurnootvarati tašnu i listati papire) Pazi ovamo! Sad ću ti pokazati neke izmjene...BORKMAN: Ponio si je?FOLDAL: Da, ponio sam je. Već dugo ti je nisam čitao. I zato sam mislio,

možda bi te malo rastreslo da saslušaš jedan ili dva čina...BORKMAN (odbijajući ustaje) Ne, ne, ostavimo to radije za drugi put.FOLDAL: No, da, kako ti hoćeš. (Borkman hoda tamo-amo. Foldal opet spremirukopis.)BORKMAN (zastane) Istina je ono što si maločas rekao... ti nisi napravionikakvu karijeru. Ali ovo ti obećavam, Vilhelme: kad jedanput kucne časzadovoljenja za mene...FOLDAL (hoće da ustane) Ah, kako sam ti zahvalan...!BORKMAN (pokretom ruke) Sjedi samo. (U sve većem uzbuñenju) Kad kucnečas zadovoljenja za mene... kad oni uvide da ne mogu bez mene... Kad doñu

ovamo k meni... da me na koljenima mole i preklinju da opet preuzmemupravu banke...! Nove banke koju su osnovah... i kojom neće znati daupravljaju... (Postavi se kraj pisaćeg stola kao ranije i udara se po grudima)Ovdje ću da stojim i da ih dočekam! I širom zemlje će se čuti kakve uslovepostavlja Jon Gabrijel Borkman kad... (Naglo zašuti i zuri u Foldala) Gledaš mekao da sumnjaš! Možda ne vjeruješ da će doći? Da jedanput moraju k menidoći... moraju? Zar ne vjeruješ?FOLDAL: Da, boga mi vjerujem, Jone Gabrijele.BORKMAN (ponovo sjeda na sofu) Ja u to čvrsto vjerujem. Znam sanepokolebljivom sigurnošću... da će doći... Kad ne bih imao tu sigurnost...davno bih već sebi prosvirao kuglu kroz glavu.FOLDAL (uplašeno) Ah, za ime božje...!BORKMAN (trijumfalno) Ali oni će doći! Oni već dolaze! Pazi samo! Svaki dan,svaki sat ih mogu očekivati. I ti vidiš, ja sam pripravan da ih primim.FOLDAL (sa uzdahom) Kad bi samo uskoro došli...BORKMAN (nemirno) Da, naravno, vrijeme prolazi... godine prolaze, život...ne, ne... ne usuñujem se da mislim na to! (Pogleda ga) Znaš li kako seponekad učinim sam sebi?FOLDAL: Kako?BORKMAN: Učinim se sam sebi kao Napoleon koji je u prvoj svojoj bitki postaobogalj.

FOLDAL (stavlja ruku na tašnu) To osjećanje je i meni poznato.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: No, da, to jest u manjem obimu.FOLDAL (mirno) Moj mali pjesnički svijet ima za mene veliki značaj, JoneGabrijele.BORKMAN (žestoko) Da, ali ja koji sam mogao imati milione! Sve one rudnike

koje bih otvorio! Nova okna do beskraja! Vodopade! Kamenolome! Trgovačke ibrodarske veze po čitavom svijetu. Sve, sve bih ja to sam ostvario.FOLDAL: Da... znam to dobro. Ti se ne bi ni pred čim zaustavio.BORKMAN (krši ruke) A sada moram da sjedim ovdje kao sramotno ustrijeljenitetrijeb i da gledam kako me drugi prestižu... i kako mi ispred nosa odnosekomad po komad.FOLDAL: Čuj! I meni je isto tako.BORKMAN (ne obraćajući pažnju) Je li iko tako nešto doživio! Bio sam već predsamim ciljem. Samo osam dana mi je trebalo i svi bi depoziti opet bili vraćeni.Svi vrijednosni papiri koje sam onako hrabro bio prisvojio bili bi opet na svom

starom mjestu. Za dlaku samo pa bi bila ostvarena velika akcionarska društva.Niko ne bi ni pfeniga izgubio...FOLDAL: Bože dragi, da, tako blizu cilja kao što si ti bio...BORKMAN (bijesno) I tada me izdajnik udari s leña! Baš u odlučnom trenutku!(Pogleda ga) Znaš li šta ja smatram najgnusnijim zločinom koji može počinitiedan čovjek?FOLDAL: Ne, a šta?BORKMAN: Ne ubistvo. Ne ni krañu, ni noćnu provalu. Čak ni krivokletstvo. Jertakva djela se većinom čine ljudima koje mrzimo i onima prema kojima smoravnodušni pa nas se ne tiču.

FOLDAL: Dakle, šta je najgnusnije, Jone Gabrijele...?BORKMAN (naglašeno) Najgnusnije je kad prijatelj zloupotrijebi povjerenjeprijatelja.FOLDAL (malo zamišljeno) Da, a slušaj...BORKMAN (ljuti se) Vidim na tebi šta hoćeš da kažeš. Ali to nije tako. Ljudi kojisu u banci imali vrijednosne papire, oni bi sve dobili natrag. Do posljednjegnovčića!... Ne, dragi moj... najgnusnije što čovjek moži da učini to je dazloupotrijebi pisma svog prijatelja... da iznese u javnost ono što je jedinonjemu bilo povjereno, u četiri oka, kao da je šapatom rečeno u tamnoj,praznoj, zaključanoj sobi. Čovjek koji se služi takvim sredstvima je skroz naskroz zatrovan i zakužen nekim više nego nitkovskim moralom. A takvog samprijatelja ja imao... I taj me je upropastio.FOLDAL: Naslućujem na koga misliš.BORKMAN: U mom cijelom životu nije bilo sitnice koju mu nisam otkrio. I onda,kad je došao trenutak, on je okrenuo protiv mene oružje koje sam mu sam daou ruke.FOLDAL: Nikad nisam mogao da shvatim, zašto je...? Svakako svijet je tadasvašta pričao...BORKMAN: Šta se pričalo? Pa reci mi. Ja ništa ne znam. Ja sam odmah bio...izoliran. Šta je svijet pričao, Vilhelme?FOLDAL: Trebalo je da postaneš ministar, govorilo se.

BORKMAN: Taj položaj mi je bio ponuñen. Ali ja sam odbio.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanFOLDAL: Onda mu, dakle, nisi stajao na putu.BORKMAN: O, ne, iz tog razloga me nije izdao.FOLDAL: E, onda stvarno ne shvaćam...BORKMAN: Tebi mogu reći, Vilhelme.

FOLDAL: Pa?BORKMAN: Znaš, bilo je to... u vezi sa ženama.FOLDAL: Ženama? Ali, Jone Gabrijele...?BORKMAN (odbija) Da, da, da, i ne govorimo sad više o tim starim, glupimpričama... Ministar, naravno, nije postao nijedan od nas.FOLDAL: Ali on je otišao u vrhove.BORKMAN: A ja sam se survao u ponor.FOLDAL: O, kakva strašna tragedija...BORKMAN (klima glavom) Gotovo tako strašna, kao tvoja, ako bolje razmislim.

FOLDAL (iskreno) Da, barem isto toliko strašna.BORKMAN (smije se tiho) Ali, s druge strane posmatrano, to je ipak neka vrstakomedije.FOLDAL: Komedije? To?BORKMAN: Kako se sada razvija... da. Jer, pazi samo...FOLDAL: Dakle?BORKMAN: Kad si ti došao, Fridu više nisi našao ovdje.FOLDAL: Ne.BORKMAN: Pa, dok nas dvojica ovdje sjedimo, ona svira za ples kod togčovjeka koji je mene izdao i oborio.

FOLDAL: Ali ja nemam pojma o tome!BORKMAN: Da, uzela je svoje note i otišla odavde u... u kuću tog gospodina.FOLDAL (izvinjavajućim tonom) Da, da, jadno dijete...BORKMAN: I pogodi kome, izmeñu ostalih, svira?FOLDAL: Kome?BORKMAN: Mome sinu.FOLDAL: Šta?BORKMAN: Da, šta na to kažeš, Vilhelme? Moj sin je večeras tamo u redovimapiesača. Zar onda nije u redu ako govorim o komediji?FOLDAL: Ali onda on sigurno ništa ne zna.BORKMAN: Šta ne zna?FOLDAL: On sigurno ne zna na kakav je način on... taj... no...BORKMAN: Nazovi ga mirno imenom. Sad me više ne nervira kad ga čujem.FOLDAL: Ja sam uvjeren da tvoj sin ne zna kako se sve ono desilo, JoneGabrijele.BORKMAN (sjedi mračno i kucka po stolu) Slušaj, on to zna, u to sam potpunosiguran.FOLDAL: Ali kako je onda moguće da on posjećuje tu kuću?BORKMAN (trese glavom) Moj sin gleda sve to drugačijim očima nego ja.Zakleo bih se da je on na strani mojih neprijatelja! Oni sigurno misli, kao i oni,da je advokat Hinkel samo izvršio svoju prokletu dužnost i obavezu, kad je

otišao tamo i izdao me.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanFOLDAL: Ali, dragi bože, ko mu je mogao predstaviti stvari u takvom svjetlu?BORKMAN: Ko? Zar si zaboravio ko ga je odgajao? Prvo njegova tetka... odnjegove šeste ili sedme godine. A kasnije... njegova majka!FOLDAL: Mislim da im činiš nepravdu u toj sitvari.

BORKMAN: Ja nikad nikome ne činim nepravdu! Kažem ti, one su ga nahuškaleprotiv mene, jedna kao i druga!FOLDAL (popustljivo) No, da, da... onda je, valjda, tako.BORKMAN (ogorčeno) O, te žene! One nam samo zagorčavaju i razaraju život!Upropaštavaju nam sudbinu... i sav naš uspjeh.FOLDAL: Pa, nisu sve takve.BORKMAN: Je li? Pomeni mi jednu jedinu koja nešto vrijedi?FOLDAL: Ne, to je baš to. Ono malo što ih ja poznajem, ne vrijedi ništa.BORKMAN (podrugljivo) Šta nam vrijedi ako i ima drugačijih žena... kad ih neznamo!

FOLDAL (toplo) O, da, Jone Gabrijele, to nešto vrijedi. Nije li divna i uzvišenapomisao ako znamo da negdje tu oko nas ili u nepoznatoj daljini... postojiprava žena?BORKMAN (nestrpljivog izraza) Ah, prestani samo sa svojim pjesničkimbrbljarijama!FOLDAL (gleda ga duboko uvrijeñen) Pjesničke brbljarije... tako nazivaš mojenajsvetije vjerovanje?BORKMAN (tvrdo) Da, biću tako slobodan! I upravo je to razlog što nisi dalekositigao u životu. Kad bi samo htio da se okaniš tih stvari, mogao bih ti jošpomoći da staneš na noge... da se uzdigneš.

FOLDAL (u velikom uzbuñenju) Ah, ti to svakako ne možeš.BORKMAN: Mogu, samo kad opet doñem do vlasti.FOLDAL: To je sigurno još vrlo daleko.BORKMAN (žestoko) Misliš li, možda, da to vrijeme nikad neće doći?Odgovaraj!FOLDAL: Ne znam šta da ti odgovorim.BORKMAN (ustaje, hladan i otmjen, pokazujući kretnjom ruke na vrata) Ondasi ti ovdje suvišan.FOLDAL (brzo) Suvišan...!BORKMAN: Ako ne vjeruješ da će se moja sudbina promijeniti...FOLDAL: Ali ne mogu vjerovati nešto što je protiv svakog razuma!... Morao bibiti rehabilitiran...BORKMAN: Dalje! Samo dalje!FOLDAL: Ja svoj ispit, doduše, nisam položio: ali toliko sam ipak naučio u svojevrijeme...BORKMAN (brzo) Misliš, to je nemoguće?FOLDAL: Nema takvog presedana.BORKMAN: I ne treba ako se radi o izuzetnim ljudima.FOLDAL: Zakon ne poznaje takve obzire.BORKMAN (tvrdo i odlučno) Ti nisi nikakav pjesnik. Vilhelme.FOLDAL (nehotice sklopi ruke) Kažeš li to potpuno ozbiljno?

BORKMAN (odbija, ne odgovarajući) Nas dvojica samo gubimo vrijeme jedan s



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmandrugim. Najbolje je da više ne dolaziš.FOLDAL: Ti, dakle, hoćeš da odem!BORKMAN (ne gledajući ga) Nisi mi više potreban.FOLDAL (blago, dok uzima tašnu) No, da... to već može biti.

BORKMAN: Čitavo vrijeme si mi, znači, lagao.FOLDAL: Nisam nakad lagao, Jone Gabrijele.BORKMAN: Zar mi nisi vječno lažući ulijevao i nadu i vjeru i pouzdanje?FOLDAL: To nije bila laž, sve dok si i ti vjerovao u moj poziv. Dok si ti u menevjerovao, vjerovao sam i ja u tebe.BORKMAN: Mi smo se, dakle, varali uzajamno. I na kraju smo sami sebeprevarili... jedan kao i drugi.FOLDAL: Ali zar to u osnovi nije prijateljstvo, Jone Gabrijele?BORKMAN (s gorkim osmijehom) Da, svakako, varati... to je prijateljstvo. Tuimaš pravo. Ja već imam jedno takvo iskustvo.

FOLDAL (upravi pogled prema njemu) Dakle, nisam stvoren za pjesnika. I to simogao da mi kažeš tako nemilosrdno.BORKMAN (nešto mekšim tonom) Pa, ja baš i nisam stručan u toj oblasti.FOLDAL: A možda si i više nego što sam slutiš.BORKMAN: Ja?FOLDAL (tiho) Da, ti. Jer vidiš, ja sam i sam sumnjao... tu i tamo. Bila je toeziva sumnja... da li sam profućkao svoj život zbog jednog uobraženja.BORKMAN: Ako sam u sebe sumnjaš, onda si na slabim nogama.FOLDAL: Zato je za mene bila utjeha da ovamo dolazim i da se oslonim na tebekoji si imao vjere. (Uzima svoj šešir)... Ali sada si ti stranac za mene.

BORKMAN: I ti za mene.FOLDAL: Laku noć, Jone Gabrijele.BORKMAN: Laku noć, Vilhelme. (Foldal odlazi lijevo. Borkman stoji trenutak namjestu i zuri u vrata koja su se u meduvremenu zatvorila, učini kretnju kao dabi htio da vrati Foldala, ali predomisli se i počne opet da korača tamoamo, sarukama na ledima. Onda zastane kod stola ispred sofe i ugasi lampu. U sali jesada polumrak. Odmah potom neko zakuca na tapecirana vrata lijevo upozadini. Borkman stoji kraj stola, trgne se, okrene se i upita jakim glasom) Kokuca? (Nema odgovora. Zakuca po drugi put. Zastane) Ko je? Slobodno! (ElaRenthajm, sa upaljenom svijećom u ruci, pojavi se na vratima. Obučena je uistu crnu haljinu kao i ranije, sa mantilom lako prebačenim na ramena.Borkman zuri u nju) Ko ste vi? Šta hoćete od mene?ELA (zatvori vrata za sobom i približi se) To sam ja, Borkmane. (Ona stavljasvijeću na klavir i stoji tamo.)BORKMAN (stoji kao munjom pogoden, jednako zuri u nju i šapće poluglasno)Je li to... je li to Ela? Je li to Ela Renthajm?ELA: Da... »tvoja« Ela... kako si me prije zvao. U ono vrijeme. Prije mnogo...mnogo godina.BORKMAN (kao gore) Da, ti si to, Ela... sad vidim.ELA: Možeš li me prepoznati?BORKMAN: Da, sad počinjem da...

ELA: Godine su bile surove i grube prema meni. Ne nalaziš li?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN (usiljeno) Malo si se promijenila. Tako na prvi pogled...ELA: Tamnih uvojaka koji su mi padali po vratu nema više. Uvojaka koje sinekad tako rado uvijao oko svojih prstiju.BORKMAN (brzo) Tačno! Sad vidim, Ela. Ti si promijenila frizuru.

ELA (s tužnim osmijehom) Sasvim tačno... To je zbog frizure.BORKMAN (prelazi na drugo) Ja, ustalom, nisam ni znao da si u našem kraju.ELA: Pa tek satm doputovala.BORKMAN: A čemu taj put... sada po zimskom vremenu?ELA: To ću ti reći.BORKMAN: Želiš li nešto od mene?ELA: I od tebe. A prije nego što budemo o tome govorili, moram se vratitidaleko unazad.BORKMAN: Sigurno si umorna.ELA: Da, umorna jesam.

BORKMAN: Zar nećeš sjesti? Tamo... na sofu.ELA: Hvala lijepo. Stvarno moram sjesti. (Ona ide nadesno i sjeda na prednjidio sofe. Borkman stoji kraj stola, s rukama na leñima, i gleda je. Kratkapauza.) Prošlo je beskrajno dugo vremena otkako smo nas dvojestajali ovako jedno prema drugom, oči u oči, Borkmane.BORKMAN (mračno) Davno, davno je to bilo. A mnogo toga strašnog leži umeñuvremenu.ELA: Čitav jedan ljudski život leži u meñuvremenu. Proigran ljudski život.BORKMAN (gleda je mračno) Proigran?ELA: Da, proigran. Za nas oboje.

BORKMAN (s hladnim izrazom lica) Ja još ne smatram svoj život proigranim.ELA: Pa dobro... a moj život?BORKMAN: Tome si ti sama kriva. Ela.ELA (trgne se) I to ti kažeš?BORKMAN: Mogla si sasvim lijepo biti sretna i bez mene.ELA: Misliš?BORKMAN: Da si samo htjela.ELA (gorko) Ja svakako znam da me je jedan drugi čekao raširenih ruku...BORKMAN: A ti si ga odbila...ELA: Jesam.BORKMAN: Odbijala si ga stalno, iz godine u godinu.ELA (podrugljivo) Iz godine u godinu sam odbijala sreću, hoćeš da kažeš?BORKMAN: Mogla si sasvim lijepo i s njim biti sretna. A onda bih ja bio spasen.ELA: Ti...?BORKMAN: Da, onda bi mene spasila, Ela.ELA: Kako to misliš?BORKMAN: On je vjerovao da sam ja razlog tvojim vječitim odbijanjima... Ionda se osvetio. Jer, to mu je bilo lako... pa imao je sva moja bezrezervna ipovjerlivo napisana pisma u rukama. Njih je upotrijebio... i sa mnom je bilosvršeno... barem u prvi mah. Vidiš, za sve to si ti kriva, Ela.ELA: Eh, vidiš li, Borkmane... na kraju će ispasti da sam ja kriva za tvoju

grešku.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: Kako se uzme. Ja dobro znam na čemu sve treba tebi da zahvalim.Ti si na licitaciji kupila ovo imanje, čitav pasjed. Kuću si potpuno stavila naraspolaganje meni i... i svojoj sestri. Uzela si Erharda sebi... i brinula se zanjega u svakom pogledu...

ELA:... dok mi je to bilo dopušteno...BORKMAN:... da, dopušteno od strane tvoje sestre. Ja se u ta kućna pitanjanikad nisam miješao... Da, kako rekoh, ja znam kakve si ti žrtve prinijela menii svojoj sestri. Ali to si ti i mogla, Ela. I ne smiješ zaboraviti da sam ja bio tajkoji te je doveo u položaj da to sve možeš.ELA (s pobunom) Tu si u velikoj zabludi, Borkmane. Moja unutrašnja osjećanja,moja topla ljubav prema Erhardu... i prema tebi... to me je tjeralo da takoučinim.BORKMAN (prekida je) Draga Ela, ostavimo osjećanja i takve stvari na stranu.To što sam rekao, mislio sam ovako: ako si postupila onako kako jesi, ja sam

bio taj koji ti je pružio mogućnosti za to.ELA (smiješi se) Hm, mogućnosti, mogućnosti...BORKMAN (vatreno) Dabome, mogućnosti! Kad se vodila velika, odlučujućabitka... kad nisam mogao da poštedim ni roñake ni prijatelje... kad sam milionekoji su mi bili povjereni morao da uzmem i uzeo ih... tada sam poštedio sve štoe bilo tvoje, čitav tvoj imetak... iako sam i s njim mogao raspolagati iupotrijebiti ga... kao i sve drugo!ELA (mirno i hladno) To je sasvim tačno, Borkmane.BORKMAN: Svakako. I zato... kad su došli i odveli me... našli su čitav tvojimetak netaknut u trezorima banke.

ELA (upravlja pogled prema njemu) Često sam razmišljala o tome... zašto si,zapravo, poštedio sve što je meni pripadalo... i jedino to?BORKMAN: Zašto?ELA: Da, zašto? Reci mi.BORKMAN (tvrdo i podrugljivo) Ti možda misliš da sam to učinio da imamnešto u rezervi... ako stvari poñu naopako?ELA: Ah, ne, to u ono vrijeme sigunno nisam mislila.BORKMAN: Nipošto! Ja sam čvrsto vjerovao u svoju pobjedu.ELA: Ali zašto si onda...?BORKMAN (slegne ramenima) Bože moj, Ela, nije tako lako sjetiti se razloganekog svog postupka od prije dvadeset godina. Sjećam se samo: dok samovuda usamljen hodao i u tišini razmišljao o velikim poduhvatima koje sam htioda ostvarim, u duši sam se osjećao kako se, valjda, osjeća neki zrakoplovac. Ubesanim noćima mi se pričinjao da punim neki džinovski balon i da se spremamda zaplovim iznad nesigurnog, opasnog okeana.ELA (smiješi se) A ipak nisi nikad sumnjao u pobjedu?BORKMAN (nestrpljivo) Takvi su ljudi, Ela. Sumnjaju i vjeruju u isto vrijeme.(Kao za sebe) I to je, valjda, bio razlog što nisam htio tebe i tvoj imetak dapovežem sa sobom.ELA (napeto) Ali zašto, pitam te. Reci... zašto!BORKMAN (ne gledajući je) Čovjek ne nosi sa sobom ono najdragocjenije, kad

polazi na takav put.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA: Ti si ponio najdragocjenije: čitav svoj budući život.BORKMAN: Život nije uvijek najdragocjeniji.ELA (bez daha) Jesi li tada tako mislio?BORKMAN: Tako mi se čini.

ELA: Mislio si da sam ja ono najdragocjenije?BORKMAN: Da, tako mi se nekako čini.ELA: A tada je već bilo prošlo dugo vremena otkako si me ostavio... i oženiose... oženio se drugom!BORKMAN: Ostavio te, kažeš? Ti vrlo dobro znaš da su me viši obziri... no,recimo, drugi obziri... prisilili na to. Bez njegove pomoći nisam mogaonapredovati.ELA (savladavajući se) Ostavio si me, dakle, iz... viših obzira.BORKMAN: Nisam se mogao odreći njegove pomoći. A cijena njegove pomoćibila si ti.

ELA: I tu si cijenu platio. Cijelu svotu. Bez pogañanja.BORKMAN: Nisam imao drugog izbora. Morao sam pobijediti ili propasti, Ela.ELA (drhtavim glasom, gledajući u njega) Pa može li onda biti istina što kažešda sam ti ja tada bila nešto najdragocjenije na svijetu?BORKMAN I tada i kasmije... još dugo, dugo.ELA: A ipak si me prokockao. Od svoje prave ljubavi napravio si trgovačkiposao sa drugim muškarcem. Prodao si moju ljubav za... za mjesto direktorabanke!BORKMAN (mračno, spuštene glave) Nužda me je natjerala, Ela.ELA (ustaje sa sofe u strastvenom uzbuñenju) Zločinac!

BORKMAN (trgne se, ali se savlada) Tu riječ sam već jedanput čuo.ELA: Ah, nemoj misliti da ciljam na ono što si učinio protiv prava i zakona. Štasi uradio sa akcijama... ili šta je to već bilo... šta si s tim učimio, vjeruj mi, tomi je potpuno svejedno! Da mi je bilo dopušteno da budem na tvojoj strarnikad se sve to survalo...BORKMAN (napeto) Šta bi bilo, Ela?ELA: Vjeruj mi, ja bih to s radošću podnosila zajedno s tobom. I sramotu ipropaslt... sve, sve; pomogla bih ti da podneseš...BORKMAN: Imala bi snage za to? I volje?ELA: I volje i snage. Jer tada nisam znala za tvoj veliki, strašni zločin...BORKMAN: Koji? Šta to misliš?ELA: Mislim na zločin za koji nema oproštenja.BORKMAN (zuri u nju) Ti mora da si luda.ELA (pristupi mu bliže) Ti si ubica! Ti si počinio smrtni grijehBORKMAN (uzmiče prema klaviru) Ti si pohidjela, Ela!ELA: Ti si u meni ubio život ljubavi. (Još bliže) Razumiješ li šta to znači? Biblijagovori o nekom tajanstvenom grijehu za koji nema oproštenja. Ranije nisammogla da shvatim šta se time misli. Sad sam shvatila. Veliki, neoprostivigrijeh... to je taj grijeh, kad se ubije život ljubavi u jednom čovjeku.BORKMAN: I to da sam ja učinio?ELA: Ti to jesi učinio! Ja, zapravo, nisam nikada bila potpuno svjesna toga, šta

mi se bilo suprostavilo... do ove večeri. To što si me ostavio i okrenuo se



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGunhild... u tome sam jednostavno vidjela neku opštu napostojanost s tvojestrane. I rezultat njenih bezdušnih mahinacija. I skoro mi se čini da sam temalo i prezirala... uprkos svemu... Ali sad tek vidim! Ti si ostavio ženu koju sivolio! Mene, mene, mene! Ono što ti je bilo najdragocjenije na svijeku, to si bio

spreman da prodaš, iz koristoljublja! Ti imaš na savjesti dvostruko ubistvo!Ubistvo tvoje i moje duše!BORKMAN (hladno i savladavajući se) Po ovome prepoznajem tvoju strastvenu,naglu narav, Ela. Tebi odgovara da posmatraš stvar s tog stanovišta. Pa ti sižena. I ti zato nećeš da znaš ni za šta drugo, nećeš da cijeniš ništa drugo nasvijetu.ELA: Sigurno... i neću.BORKMAN: Samo stvari svoga srca...ELA: Samo to! Samo to! U pravu si.BORKMAN: Ali ne smiješ zaboraviti da sam ja muškarac. Kao žena bila si mi

ono najdragocjenije na svijetu. Samo, ako tako mora biti, onda se jedna ženamože zamijeniti drugom...ELA (gleda ga sa smiješkom) Jesi li to ti iskusio, kad si uzeo Gunhild za ženu?BORKMAN: Ne. Ali moji životni zadaci su mi pomogli da i to podnesem. Sveizvore moći u ovoj zemlji htio sam da potčinim sebi. Sva bogatstva kojaskrivaju zemlja i brda, šume i more, sve sam htio da osvojim, htio sam dasteknem vlast i time ostvarim blagostanje za mnoge, mnoge hiljade drugih.ELA (izgubljena u uspomenama) Znam. Mnoge lijepe večeri proveli smorazgovarajući o tvojim planovima.BORKMAN: Da, s tobom sam to mogao, Ela.

ELA: Smijala sam se tvojim planovima i pitala te, hoćeš li da probudiš svezaspale duhove zlata.BORKMAN (klimne) Tih riječi se još sjećam. (Polako) »Zaspali duhovi zlata«.ELA: Ali ti to nisi smatrao šalom. Govorio si: da, da, Ela, baš to hoću.BORKMAN: Tako je i bilo. Trebalo je samo da učinim prvi korak... A to je tadazavisilo od jednog čovjeka. On je mogao i htio da mi izradi vodeće mjesto ubanci... ako ja sa svoje strane...ELA: Da! Ako se ti zato odrekneš žene koju si volio... i koja je tebe voljelaneizrecivo.BORKMAN: Znao sam za njegovu sijepu strast prema tebi. Znao sam da ni podkojim drugim uslovima...ELA: I tako si pristao.BORKMAN (žestoko) Da, to sam učinio, Ela! Jer, vidiš, žudnja za vlašću u menibila je neukrotiva! Pristao sam. Morao sam pristati. I on mi je pomagao da se,malo pomalo, penjem u zavodljive visine koje su me manile. Penjao sam se,penjao. Penjao se iz godine u godinu...ELA: A ja sam bila izbrisana iz tvog života.BORKMAN: A onda me je ipak gurnuo u ponor. Zbog tebe, Ela.ELA (poslije kratke, bolne šutnje) Borkmane, zar ne misliš da ]s u čitavomnašem odnosu bilo nekog prokletstva?BORKMAN (pogleda je) Prokletstva?

ELA: Da. Zar ne misliš to?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: Da. Ali zašto, zapravo...? (Naglo) Ah, Ela... ja skoro da ne znamviše ko je u pravu... ja ili ti!ELA: Ti si taj koji je zgriješio. Ti si ubio u meni svaku ljudsku sreću.BORKMAN (uplašeno) Ne govori tako, Ela!

ELA: Barem svaku žensku sreću. Od onog vremena, kad je tvoja slika u menipočela da se gasi, ja sam dalje živjela kao u pomračenju sunca. U svim ovimgodinama u meni se sve više javljala nemoć... da zavolim neko živo biće, doknisam postala potpuno nesposobna da volim. Ni čovjeka, ni životinju, ni biljku.Samo jednog jedinog...BORKMAN: Koga...?ELA: Erharda, naravno.BORKMAN: Erharda...?ELA: Erharda... tvog. tvog sina, Borkmane.BORKMAN: Zar ti je, zasta, bio tako prirastao za srce?

ELA: Zašto bih ga inače uzela sebi? I zadržala ga koliko god sam mogla?Zašto?BORKMAN: Mislio sam da je to bilo iz milosrña. Kao i sve drugo.ELA (u velikom uzbuñenju) Iz milosrña, veliš! Haha! Ja nisam osjetila milosrñe,otkad si me ti ostavio. Nisam ga mogla osjetiti. Ako bi došlo neko siromašno,izgladnjelo dijete u moju kuhinju, promrzlo i uplakano, i molilo za malo hrane,a bih prepustila kuharici da se pobrine za njega. Nikad nisam osjetila želju daga povedem sebi u sobu, da ga grijem kraj svoje peći i da se radujem što se dosita najelo. A takva nikad nisam bila u svojoj mladosti; toga se dobro sjećam!Ti si kriv što je u meni zavladala pustoš i praznina kao u pustinji... u meni i oko

mene!BORKMAN: Samo prema Erhardu ne.ELA: Da. Prema tvome sinu ne. Ali inače prema svemu, svemu što živi i što sekreće. Ti si me svojom prevarom lišio sreće i radosti materinstva. Briga i suzamaterinskih. I vidiš, to je možda bio najteži gubitak za mene.BORKMAN: Tako? Misiš, Ela?ELA: Ko zna? Možda bi mi brige i suze najviše pomogle. (U sve većemuzbuñenju) Ali tad nisam mogla da podnesem gubitak. I zato sam uzelaErharda k sebi. Osvojila ga potpuno. Zadobila njegovo jadno, povjerljivodječačko srce... sve do onoga časa kad... O!BORKMAN: Do kojeg časa?ELA: Kad mi ga je njegova majka... mislim, njegova roñena majka, ponovooduzela.BORKMAN: Valjda nije mogao dalje ostati kod tebe. Valjda je imorao u grad.ELA (krši ruke) Da, ali znaš, ja ne mogu da podnesem tu napuštenost! Tupustoš! Ne mogu da podnesem da izgubim srce tvoga sina!BORKMAN (sa zlobnim izrazom u očima) Hm, sigurno ga nisi izgubila, Ela. Negubi se lako srce zbog nekog tu dolje... u parteru.ELA: Ja jesam ovdje izgubila Erhardovo srce. A ona ga je zadobila. Ili jednadruga. To se dovoljmo jasno vidi iz njegovih pisama... koja mi tu i tamonapiše.

BORKMAN: Ti si, dakle, došla da ga vratiš sebi?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA: Da, ako se to samo bude moglo učiniti...!BORKMAN: Učiniti se može... ako ti to hoćeš. Jer ti imaš najviše prava nanjega.ELA: Ah, prava, prava! Šta tu vrijede prava? Ako ne poñe od svoje volje...

onda ga ipak nemam. A ja upravo to moram! Sada moram imati, potpuno inepodijeljeno srce svoga djeteta!BORKMAN: Ne smiješ zaboraviti da je Erhardu već dvadeset godina! Dugo ipaknećeš moći računati na to da imaš njegovo srce nepodijeljeno, kako si seizrazila.ELA (s tužnim osmijehom) Ne mora biti dugo.BORKMAN: Ne? Mislio sam da kad ti nešto zahtijevaš, ondato zahbijevaš sve do kraja svog života.ELA: Pa to i činim. Ali to neće dugo trajati.BORKMAN (iznenañen) Šta to treba da znači?

ELA: Ti sigumo znaš da sam bila bolešljiva zadnjih godina.BOEKMAN Tako?ELA: Zar nisi znao?BORKMAN: Ne, zapravo nisam...ELA (gleda ga iznenañeno) Zar ti Erhard nije pričao?BORKMAN: Ovog trenutka stvarno ne mogu da se sjetim.ELA: Možda ti uopšte nikad nije pričao o meni?BORKMAN: O, da, pričao mi je o tebi... mislim da jeste. Uostalom, ja ga rijetkovidim. Gotovo nikada. Tamo dolje je neko ko ga drži daleko od mene. Daleko,daleko... razumiješ?

ELA: Znaš li ti to sigurno, Borkmane?BORKMAN: Sasvim sigurno. (Drugim tonom) Dakle, bila si bolešljiva, Ela?ELA: Jesam. A ove jeseni mi je bilo već tako loše da sam morala doći ovamo,da konsultujem iskusne ljekare.BORKMAN: I jesi li ih već konsultovala?ELA: Da, ovog jutra.BORKMAN: Pa šta su ti rekli?ELA: Utvrdili su samo ono, što sam već odavno slutila...BORKMAN: No...?ELA (jednostavno i mirno) Ja bolujem od smrtne bolesti, Borkmane.BORKMAN: Ah, ne vjeruj u to, Ela!ELA: Znaš, to je bolest za koju nema ni pomoći ni lijeka. Ljekari ne znajunikakvog sredstva protiv nje. Moraju je pustiti da se razvija svojim tokom, nemogu ničim da je zaustave. Mogu samo malo da je ublaže. I to je još sreća.BORKMAN: Ah, ta!kvo stanje može još dugo potrajati, vjeruj mi.ELA: Može trajati možda još ovu zimu, rekli su mi.BORKMAN (ne razmišljajući) No, da, zima... to je dosta dugo.ELA (tiho) Za mene je dugo.BORKMAN (brzo, mijenjajući temu) Ali kako si, za ime boga, dobila tu bolest?Pa ti si sigurno vodila zdrav i uredan život? Kako si samo navukla tako nešto?ELA (gleda ga) Ljekari misle da sam možda nekad pretrpjela težak duševni

potres.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN (plane) Duševni potres! Aha, razumijem! I za to treba da sam jakriv!ELA (u sve većem uzbuñenju) Sad je prekasno da to ispitujemo! Ali ja moramdobiti svoga ljubimca, prije nego nestanem. Neizrecivo je tužna pomisao da se

moram rastati od svega što živi... od sunca, od vazduha i svjetla, a da neostane iza mene ni jedno jedino biće, koje će me se sjetiti, koje će me zadržatiu toplom i tužnom sjećanju... kao što se sin sjeća majke koju je izgubio.BORKMAN (nakon kratke pauze) Uzmi ga, Ela... ako ga možeš pridobiti.ELA (živahno) Ti pristaješ? Možeš li pristati?BORKMAN (mračno) Da. I to nije velika žrtva. Jer ja ga svakako nemam.ELA: Ipak ti od srca zahvaljujem za tu žrtvu… A ja imam još jednu molbu. Umojim očima veliku molbu, Borkmane.BORKMAN: No, reci samo.ELA: Možda ćeš misliti da je djetinjasto... nećeš razumjeti...

BORKMAM: Ali reci, samo... reci!ELA: Kad umrem... a dotle nije dugo... ostaviću za sobom priličan imetak...BORKMAN: Mogu misliti.ELA: Moja je namjera da sve zavještam Erhardu.BORKMAN: Pa ti i nemaš nikog bližeg.ELA (toplo) Ne, zasta nemam nikog bližeg od njega.BORKMAN: Nikog iz svoje vlastite porodice. Ti si posljednja.ELA (klima polako glavom) To je baš to. Kad ja umrem... izumrijeće i imeRenthajm. I ta misao me tako muči. Ugašen život... i ime...BORKMAN (plane) Aha, vidim kuda ciljaš!

ELA (strasno) Nemoj to dopustiti! Neka Erhard kao moj nasljednik nosi i mojeime!BORKMAN (gleda je tvrdo) Razumio sam. Hoćeš da oslobodiš moga sinaobaveze da nosi ime svoga oca. U tome je stvar.ELA: Nipošto! Ja sama bih ga ponosno i radosno nositi zajedno s tobom! Alimajka koja će uskoro umrijeti... Ime je čvršća veza nego što ti misliš,Borkmane.BORKMAN (hladno i ponosno) Dobro, Ela. Ja sam dovoljno muškarac da samnosim svoje ime.ELA (hvata ga za ruke, steže ih) Hvala, hvala! Sada smo konačno izmiriliračune! Da, da, tako je. Opet si popravio šta si mogao da popraviš. Jer kadmene više ne bude, nadživjeće me Erhard Renthajm! (Tapecirana vrata senaglo otvore. Gospoña Borkman se pojavi na vratima, sa velikom maramom naglavi.)GOSPOðA BORKMAN (u strašnom uzbuñenju) Nikada! Nikada se Erhard nećetako zvati!ELA (ustukne) Gunhild!BORKMAN (tvrdo i prijeteći) Niko nema prava da ulazi u moju sobu.GOSPOðA BORKMAN (zakorači u sobu) Ja sebi uzimam to pravo.BORKMAN (poñe prema njoj) Šta hoćeš od mene?GOSPOðA BORKMAN: Hoću da se borim za tebe. Da te branim od zlih sila.

ELA: Najgore sile su u tebi samoj, Gunhild!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA BORKMAN (tvrdo) O tome sad nije riječ. (Prijeteći diže ruku) Ali ovoću vam reći... ime svoga oca on će nositi! Nosiće ga ponosno i vratiti mu čast!A samo ja ću biti njegova majka! Samo ja! Meni će pripadati srce moga sina.Meni i nikom drugom! (Ode kroz tapecirana vrata koja se za njom zatvore.)

ELA (potresno) Borkmane, Erhard će propasti u ovim sukobima. Mora doći donekog sporazuma izmeñu tebe i Gunhild. Moramo odmah dolje k njoj.BORKMAN (pogleda je) Mi? Misliš... i ja?ELA: Oboje.BORKMAN (trese glavom) Ona je tvrda, tvrda kao ruda koju sam nekad želioda lomim u rudarskom oknu.ELA: Onda pokušaj sada!BORKMAN (stoji bez odgovora i gleda je neodlučno.)

TREĆI ČIN

Dnevna soba gospode Borkman. Lampa na stolu kraj otomana još uvijek gori.U vrtnoj sobi je mrak. Gospoña Borkman, sa maramom na glavi, ulazi naulazna vrata veoma uzbuñena, ode do prozora, razmakne malo zavjese, ondaode do peći, sjedne, ali uskoro opet skoči i povuče zvono. Stoji kraj otomana imalo čeka. Niko se ne pojavi. Ona zvoni ponovo, sada jače. Uskoro dolazisobarica iz hodnika. Ona izgleda zlovoljno i pospano i kao da je u najvećojbrzini navukla haljinu.GOSPOðA BORKMAN (nestrpljivo) Pa gdje ste, Malene? Već dvaput zvonim!SOBARICA: Čula sam, mislositiva gospoño.

GOSPOðA BORKMAN: A svejedno ne dolazite!SOBARICA (nabusito) Pa morala sam valjda prvo nešto navući na sebe.GOSPOðA BORKMAN: Da, obucite se potpuno. A onda brzo otiñite i dovedite misina.SOBARICA (gleda je začuñeno) Da dovedem gospodina studenta?GOSPOðA BORKMAN: Da. Recite mu samo da želim da odmah doñe; treba darazgovaram s njim.SOBARICA (dureći se) Onda je najbolje da probudim i kočijaša tamo kodnastojnika.GOSPOðA BORKMAN: Zašto?SOBARICA: Da upregne saonice. Kakva je gadna vijavica noćas!GOSPOðA BORKMAN: Ah, ništa to nije. Samo vi požurite i idite! Pa to je ovdje,odmah iza ugla.SOBARICA: Ah, milositiva gospoño, nije baš odmah iza ugla.GOSPOðA BORKMAN: Kako da nije. Bi vi ne znate gdje je vila Hinkelovih?SOBARICA (zajedljivo) Ah, tako, tamo je gospodin student večeras?GOSPOðA BORKMAN (iznenañeno) Da, gdje bi drugo bio?SOBARICA (smiješi se) Pa, mislila sam da je tamo gdje obično biva.GOSPOðA BORKMAN: Gdje to mislite?SOBARICA: Kod te gospoñe Vilton ili kako se već zove.GOSPOðA BORKMAN: Kod gospoñe Viltan? Kod nje moj sin ne ide tako često.

SOBARICA (napola mrmljajući) Ja sam čula od svijeta da je tamo svakog



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmanbožjeg dana.GOSPOðA BORKMAN: To su gluposti, Malene. A sad požuriteprijeko do Hinikelovih i gledajte da govorite s njim.SOBARICA (zabaci glavu) O, bože, evo, već idem, idem. (Sprema se da ode

kroz hodnik. U istom trenutku otvaraju se ulazna vrata. Ela Renthajm iBorkman pojavljuju se na pragu.)GOSPOðA BORKMAN (uzmakne jedan korak) Šta to treba da znači?SOBARICA (uplašena, nehotice sklopi ruke) Isuse! Isuse!GOSPOðA BORKMAN (šapće djevojci) Recite mu neka smjesta doñe!SOBARICA (tiho) Dobro, milostiva gospoño. (Ela, a iza nje i Borkman, uñu usobu. Sobarica se provuče iza njih i zatvori vrata za sobom. Kratka pauza.)GOSPOðA BORKMAN (pribere se, obraća se Eli) Šta on hoćeš ovdje kod mene?ELA: Hoće da pokuša da se nekako izmiri s tobom, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN: To još nikad nije pokušao.

ELA: Sad hoće.GOSPOðA BORKMAN: Posljednji puta kad smo stajali jedno nasuprot drugom...to je bilo na sudu. Kad sam bila pozvana da svjedočim...BORKMAN (približi se) A danas sam ja ovdje da svjedočim...GOSPOðA BORKMAN (pogleda ga) Ti!BORKMAN: Ne o svojim postupcima. Jer njih zna čitav svijet.GOSPOðA BORKMAN (s gorčinom i uzdahom) Da, to je prava riječ. Čitav svijetih zna.BORKMAN: Ali ne zna zašto sam ih počinio. Zašto sam ih morao počiniti. Ljudine shvataju da sam morao, jer sam to bio ja... Jon Gabrijel Borkman... a ne

neko drugi. A sad ću pokušati da tebi to dokažem.GOSPOðA BORKMAN (trese glavom) Ništa to ne koristi. Podsticaji neopravdavaju. Razlozi takoñe ne.BORKMAN: Ali mogu opravdati čovjeka pred samim sobom.GOSPOðA BORKMAN (odbija kretnjom ruke) Ah, pusti to! Ja sam više negodovoljno razmišljala o tim tvojim mračnim stvarima.BORKMAN: Ja takoñe. Za onih beskrajnih pet godina u ćeliji... i na drugimmjestima... imao sam vremena. A za ovih osam godina gore, u sali, imao samga još više. Ispitivao sam i razmatrao uvijek ponovo čitav taj proces predsamim sobom. Uvijek ponovo sam ga ispitivao. Bio sam svoj vlastiti tužilac,svoj vlastiti branilac, svoj vlastiti sudija. Nepristrasniji od bilo kog drugog... tostvarno smijem da kažem. Gore u sali hodao sam tamo-amo i ispitivao svakisvoj postupak sa svih strana. Posmatrao sam ga i od početka i sa kraja...bespoštedno i nemilosrdno, kao kakav advokat. I presuda, do koje sam uvijekponovo dolazio, glasila je ovako: jedini prema kome sam zgriješio... to sam jasam.GOSPOðA BORKMAN: A prema meni nisi? Ni prema svom sinu?BORKMAN: Ti i on, vi se već podrazumijevate, kad govorim o svojoj osobi.GOSPOðA BORKMAN: A one stotine drugih koje si upropastio... kako svijetgovori?BORKMAN (žestoko) Imao sam moć! I neukrotivi nagon u sebi! A svuda, po

čitavoj zemlji, ležali su milioni, zarobljeni u dubinama planina i zvali me.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanDozivali me da ih oslobodim! Niko drugi ih nije čuo. Samo ja.GOSPOðA BORKMAN: Da, na sramotu i ruglo imena Borkman.BORKMAN: Htio bih da znam ne bi li i drugi, da su imali moju moć, postupaliisto tako kao što sam ja.

GOSPOðA BORKMAN: Niko, niko osim tebe ne bi tako učinio!BORKMAN: Možda, Ali samo zato ne bi, jer nemaju mojih sposobnosti. A ako bito i učinili, ne bi pri svojim postupcima pred očima imali moje ciljeve. Tako binjihovo djelo postalo nešto sasvim drugo... Kratko i jasno... ja sam sam sebeoslobodio krivnje.ELA (meko i molećivo) Ali smiješ li to tako pouzdano reći, Borkmane?BORKMAN (klimne glavom) Oslobodio sam se u tom smislu. Ali sada dolazivelika, teška samooptužba.GOSPOðA BORKMAN: A ta je?BORKMAN: Hodao sam tamo gore i straćio punih osam dragocjenih godina

svoga života. A trebalo je da istog dana kad sam bio pušten izañem napolje uživot... u stvarnost koja je tvrda kao čelik i ne zna za snove! Trebalo je da opetpočnem odozdo i da se opet vinem u visine... i više nego ikad prije... uprkossvemu što je bilo u meñuvremenu.GOSPOðA BORKMAN: Ah, to bi opet bio samo onaj isti život kao ranije... vjerujmi.BORKMAN (trese glavom i gleda je poučno) Ne dogaña se ništa novo. Ali onošto se dogodilo... to se ne ponavlja. Oko je to što preobražava djela. Alinovoroñeno oko preobražava staro djelo. (Prekine se) Ali to ti ne razumiješ.GOSPOðA BORKMAN (kratko) Naravno da ne.

BORKMAN: Da, to je upravo moje prokletstvo, što ni kod jedne ljudske dušenisam našao razumijevanje.ELA (gleda ga) Ni kod jedne, Borkmane?BORKMAN: Izuzev jedne, možda. Prije dugo, dugo vremena. U vrijeme kadsam mislio da mi to razumijevanje nije potrebno. A kasnije nikad više. Nisamnikog imao ko bi uvijek bio spreman da me pozove... da mi se javi kao jutarnjezvono... da me radosno podstiče na posao... I da me poslije uvjeri da nisamučinio ništa što se ne bi moglo popraviti.GOSPOðA BORKMAN (smije se podrugljivo) Tako, u to dakle ipak treba nekodrugi da te uvjeri?BORKMAN (plamteći od bijesa) Dabome... ako čitav svijet u horu urla premameni da sam beznadno izgubljen čovjek, onda mogu naći i takvi trenuci, kad ia sam gotovo povjerujem u to. (Diže visoko glavu) Ali onda se opetpobjedonosno uzdigne moje unutrašnje uvjerenje. I ono me oslobaña!GOSPOðA BORKMAN (gleda ga hladno) Zašto nikad nisi došao da kod menepotražiš to što zoveš razumijevanjem?BORKMAN: Zar bi koristilo... da sam ti došao?GOSPOðA BORKMAN (odbija kretnjom ruke) Ti si uvijek volio samo sebe... t oe čitava priča.BORKMAN (ponosno) Ja sam volio moć.GOSPOðA BORKMAN: Moć, da!

BORKMAN:... moć da stvaram ljudslku sreću, nadaleko i široko oko sebe!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA BORKMAN: Nekad je bilo u tvojoj moći da mene usrećiš. Jesi li je zato upotrijebio?BORKMAN (ne gledajući je) Neko obično mora da potone... prilikom brodoloma.

GOSPOðA BORKMAN: A tvoj vlastiti sin! Jesi li tu svoju moć za njegaupotrijebio... jesi li živio i disao zato da njega usrećiš?BORKMAN: Njega je ne poznajem.GOSPOðA BORKMAN: Da, to je istina. Njega ti i ne poznaješ.BORKMAN (tvrdo) Zato si se ti... ti, njegova majka, pobrinula.GOSPOðA BORKMAN (gleda ga i kaže s dostojanstvom u glasu) O, ti ne znašza šta sam se ja pobrinula.BORKMAN: Ti?GOSPOðA BORKMAN: Da, ja. Ja sama.BORKMAN: Pa reci.

GOSPOðA BORKMAN: Za uspomenu na tebe sam se pobrinula.BORKMAN (kratkim, suhim smijehom) Uspomenu na mene? Pa to gotovo zvučikao da sam već mrtav.GOSPOðA BORKMAN (naglašeno) To i jesi.BORKMAN (polako) Tu možda imaš pravo. (Plane) Ali ne, ne! Još nisam! Biosam blizu, vrlo blizu toga. Ali sad sam se probudio. Opet sam bodar. Još imaživota pareda mnom. Vidim ga, taj novi blistavi život koji vri i čeka... A i ti ćešga vidjeti.GOSPOðA BORKMAN (diže ruku) Ne sanjaj više o životu! Budi miran tu gdjepočivaš!

ELA (zgranuto) Gunhild! Gunhild... kako možeš...!GOSPOðA BORKMAN (ne sluša je) A ja ću podići spomenik na grobu.BORKMAN: Sramni stub - misliš valjda?GOSPOðA BORKMAN (u sve većem uzbuñenju) O, ne, to neće biti spomenik odkamena ili metala. I niko neće moći urezati kakav podrugljivi natpis naspomeniku koji ću podići. On će biti kao živica, kao prirodna ograda od drveća igrmlja, gusto, sasvim guisto izrasla oko tvog zagrobnog života. Treba dasakrije sve ono mračno što je nekad bilo. Da pred očima ljudi raširi zaborav naJona Gabrijela Borkmana!BORKMAN (promuklim, odsječenim glasom) I taj ljubavni čin ćeš ti izvršiti?GOSPOðA BORKMAN: Ne vlastitom snagom. Na to ne pomišljaj. Ali ja sam sebiodgojila pomoćnika, koji će svoj život u to uložiti. On će živjeti život u čistoti iuzvišenosti, u svijetlom sjaju, tako da će tvoj život biti izbrisan iz sjećanjaljudi.BORKMAN (mračno i prijeteći) Ako misliš na Erharda, samo odmah reci!GOSPOðA BORKMAN (gleda ga čvrsto u oči) Da, mislim na Erharda. Svogasina. Koga ti hoćeš da se odrekneš... u znak ispaštanja za svoja vlastita djela.BORKMAN (s pogledom uprtim u Elu) U znak ispaštanja za svoju najtežukrivicu.GOSPOðA BORKMAN (odbijajući) Krivicu prema nekoj tuñinki. Pomisli na onošto si meni skrivio! (Gleda ih oboje trijumfirajući) Ali on vas neće poslušati! Kad

ga ja pozovem u pomoć, on će doći! Jer uz mene on želi da bude. Uz mene i ni



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmanuz kog drugog... (Zašuti osluškujući, pa vikne) Evo, čujem ga! Tu je on... evoga! Erharde! (Erhard Borkman žurno otvara ulazna vrata i uñe u sobu. On je uogrtaču sa šeširom na glavi.)ERHARD (blijed i preplašen) Majko... zaboga... šta...! (Ugleda Borkmana koji

stoji na vratima prema vrtnoj sobi, ustukne i skine šešir. Šuti jedan trenutak;onda upita) Šta želiš od mene majko? Šta se ovdje dogaña?GOSPOðA BORKMAN (širi ruke prema njemu) Želim da te vidim, Erharde!Treba da budeš uz mene... uvijek!ERHARD (mucajući) Uz tebe...! Uvijek! Sta time misliš?GOSPOðA BORKMAN: Da te imam, hoću da te imam! Jer, ima neko ko hoće dami te uzme.ERHARD (ustukne korak unazad) Ah, ti dakle znaš!GOSPOðA BORKMAN: Svakako. Zar i ti znaš?ERHARD (pogleda je iznenañeno) Da li j a znam? Pa naravno...

GOSPOðA BORKMAN: Aha, skrivene karte! Iza mojih leña! Erharde, Erharde!ERHARD (brzo) Majko, reci mi, šta ti znaš?GOSPOðA BORKMAN: Znam sve. Znam da je tvoja tetka došla da te otuñi odmene.ERHARD: Tetka Ela!ELA: Saslušaj prvo mene jedan trenutak!GOSPOðA BORKMAN (nastavlja) Ona traži da te ja njoj ustupim! Hoće da tiona bude majka, Erharde! Da budeš njen sin a ne više moj. Da naslijediš svešto ona posjeduje. I da ostaviš svoje ime, a da preuzmeš njeno!ERHARD: Tetka Ela, je li to istina?

ELA: Da, istina je.ERHARD: O tome do sada nisam pojma imao. Zašto hoćeš da opet budem kodtebe?ELA: Jer osjećam da ću te ovdje izgubiti.GOSPOðA BORKMAN (tvrdo) Zbog mene ćeš ga izgubiti... svakako! I to jeprirodno.ELA (gleda ga molećivo) Erharde, ja te sada ne smijem izgubiti. Jer, treba daznaš, da sam ja osamljen čovjek... na umoru.ERHARD: Na umoru...?ELA: Da, Čovjek na umoru. Hoćeš li da ostaneš kraj mene do mog posljednjegtrenutka? Da budeš sasvim moj? Kao moje roñeno dijete...GOSPOðA BORKMAN (prekida je)... i da ostaviš na cjedilu svoju majku, amožda i svoj životni zadatak? Hoćeš li to Erharde?ERHARD (dirnut, sa toplinom) Tetka Ela, ti si bila neizrecivo dobra prema meni.U tvojoj kući sam imao priliku da odrastem sa tako bezbrižnim osjećanjemsreće da se ljepše ne može poželjeti u životu nijednog djeteta...GOSPOðA BORKMAN: Erharde, Erharde!ELA: Ah, kako je divno što još uvijek tako misliš!ERHARD:... ali ja se sad ne mogu žrtvovati za tebe. Nemoguće mi je da budemtvoj sin i da se sasvim prilagodim takvom životu...GOSPOðA BORKMAN (trijumfalno) O, znala sam ja! Nećeš ga dobiti! Nećeš ga

dobiti, Ela!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA (tužno) Vidim. Ti si ga opet pridobila.GOSPOðA BORKMAN: Da, da, moj je on i moj će i ostati! Erharde... zar ne, ti,nas dvoje, mi ćemo još dobar dio puta preći zajedno.ERHARD (boreći se sam sa sobom) Majko, bolje da ti odmah sve kažem...

GOSPOðA BORKMAN (napeto) Šta?ERHARD: Put, majko, koji ćemo mi preći zajedno, biće zaista kratak.GOSPOðA BORKMAN (stoji kao gromom pogoñena) Šta to treba da znači?ERHARD (ohrabri se) Bože moj majko... pa ja sam mlad! Meni se čini da ću seugušiti ovdje u ovom sobnom zraku.GOSPOðA BORKMAN: Ovdje... kraj mene!ELA: Onda hajde sa mnom, Erharde!ERHARD: Ah, tetka Ela, ni kraj tebe nije nimalo bolje. Drugačije jeste. Ali zatonije bolje. Nije bolje za mene. Miriše na ruže i lavandu... isti sobni zrak i tamo iovdje.

GOSPOðA BORKMAN (potresena ali se pribrala) Sobni zrak kod tvoje majke,kažeš!ERHARD (s većim nestrpljenjem) Da, ne znam kako bih to drugačije nazvao.Sva ta bolećiva brižnost... i obožavanje... ili šta je već to sve. Ne mogu to višeda izdržim.GOSPOðA BORKMAN (s dubokom ozbiljnošću) Zar si zaboravio zadatak komesi posvetio svoj život?ERHARD (neobuzdano) Ah, radije reci: kome si ti posvetila moj život! Ti, ti sibila moja volja. Svoju vlastitu nikad nisam ni smio mati! Ali ja ne mogu više dapodnosim ta jaram! Ja sam mlad! Pomisli na to, majko! (S učtivim i obzirnim

pogledom na Borkmana) Ja ne mogu žrtvovati čitav život da bih iskupio krivicunekog drugog. Ma ko taj drugi bio.GOSPOðA BORKMAN (u sve većem strahu) Ko te je tako izmijenio, Erharde!?ERHARD (iznenañeno) Ko...? Zar nisam mogao biti ja sam koji...?GOSPOðA BORKMAN: Ne, ne, ne! Ti si pao pod neki tuñi uticaj. Tvoja majkaviše ne može da utiče na tebe. A ni tvoja... tvoja pomajka.ERHARD (s usiljenim prkosom) Ja sam pod svojim vlastitim uticajem, majko. Isa svojom vlastitom voljom!BORKMAN (približava se Erhardu) Onda je možda najzad kucnuo i m o j čas.ERHARD (hladno i s odmjerenom pristojnošću) Kako...? Kako to misli moj otac?

GOSPOðA BORKMAN (podrugljivo) Da, to bih baš voljela da znam.BORKMAN (nastavlja, ne zbunjujući se) Čuj, Erharde... želiš li onda da poñešsa svojim ocem? Čovjeku koji je propao ne može pomoći život nekog drugogčovjeka. Sve su to prazne tlapnje... koje su ti nabrajali... ovdje u sobnomzraku. Sve kad bi ti vodio život svih svetaca... meni to ne bi ništa koristilo.ERHARD (s odmjerenim poštovanjem) To je prava riječ.BORKMAN: Dabome. A isto tako ne bi koristilo ni ako bih ja i dalje životarioovdje u skrušenosti i pokajanju. Snovima i nadama pokušavao sam da sebipomognem u svim ovim godinama. Ali to nije za mene. Sad hoću da bježim izsnova.

ERHARD (s lakim naklonom) I šta ćeš... šta će sada učiniti moj otac?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: Hoću da krenem. Opet od samog početka. Samo svojomsadašnjošću i budućnošću može čovjek okajati svoju prošlost. Radom...neprekidnim radom za sve ono što mi je u mladosti bilo pred očima. Kao samživot. Ali sada u hiljadu puta većoj mjeri nego nekada. Erharde, hoćeš li da

budeš sa mnom i da mi pomogneš u tom novom životu?GOSPOðA BORKMAN (diže opominjući ruku) Ne čini to, Erharde!ELA (toplo) Da, da, Erharde, učini to. Pomozi mu!GOSPOðA BORKMAN: I to mu ti savjetuješ? Usamljena... na umoru!ELA: Sa mnom neka bude kako bude.GOSPOðA BORKMAN: I neka samo ja ne budem ta koja ti ga uzima.ELA: Da, Gunhild, da.BORKMAN: Hoćeš li, Erharde?ERHARD (u mučnoj zabuni) Oče, ja to ne mogu više. To je ne moguća stvar.BORKMAN: Ali šta ti onda zapravo hoćeš?

ERHARD (usplamtjelo) Ja sam mlad! Ja takoñe hoću da živim! Hoću najzad daživim svoj vlastiti život!ELA: Zar nećeš da žrtvuješ ni nekoliko kratkih mjeseci da ublažiš jedan jadniljudski život koji se gasi?ERHARD: Tetka, ja ne mogu, koliko god bih htio.ELA: Ni za ljubav jednog bića koje je bilo tako dobro prema tebi?ERHARD: Tako mi života, tetka... ne mogu.GOSPOðA BORKMAN (gleda ga oštrim okom) I ni tvoja majka te ne može višezadržati?ERHARD: Ja ću te uvijek voljeti, majko. Ali ja više ne mogu da živim samo za

tebe. Ovo ovdje nije za mene nikakav život.BORKMAN: Onda doñi i priključi se meni. Jer živjeti znači raditi, Erharde. Hajdeda ruku pod ruku izañemo u život i da radimo!ERHARD (strastveno) Ali ja sad neću da radim! Jer ja sam mlad! Do danasnisam ni znao da sam mlad. Ali sad osjećam neki žar u sebi! Neću da radim!Hoću samo da živim, da živim, da živim!GOSPOðA BORKMAN (uzvikne, puna slutnje) Erharde, za šta ćeš da živiš?ERHARD (blistavih očiju) Za sreću, majlko!GOSPOðA BORKMAN: A gdje misliš da ćeš je naći?ERHARD: Ja sam je već našao!GOSPOðA BORKMAN (uzvikne) Erharde...! (Erhard ode brzo do vrata i otvoriih.)ERHARD (vikne napolje) Fani sada imožeš ući! (Gospoda Vilton, u ogrtaču,pojavi se na pragu.)GOSPOðA BORKMAN (uzdignutih ruku) Gospoña Vilton...!GOSPOðA VILTON (malo plasljivo, s upitnim pogledom u Erharda) Dakle,smijem...?ERHARD: Da, sad možeš ući. Ja sam sve rekao. (Gospoña Vilton ude u sobu.Erhard zatvara vrata iza nje. Ona se odmjereno nakloni Borkmanu i on jojšuteći uzvraća pozdrav. Kratka pauza.)GOSPOðA VILTON (prigušenog ali čvrstog glasa) Riječi su, dakle, izgovorene.

Ja sasvim dobro shvaćam da se ovdje na mene gleda kao na nekog ko je ovoj



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmankući nanio veliku nesreću.GOSPOðA BORKMAN (polako dok je ukočeno gleda) Vi ste uništili i posljednjiostatak onoga za šta sam još mogla da živim. (Neobuzdano) Ali, ovo, pa ovo jenemoguće!

GOSPOðA VILTON: Potpuno shvaćam da to vama mora izgledati nemoguće,gospoño Borkman...GOSPOðA BORKMAN: Vi biste sami sebi morali reći da je to nemoguće. Ilikako...?GOSPOðA VILTON: Prije bih rekla da je sasvim besmisleno. Ali, eto, tako je.GOSPOðA BORKMAN (obrada se Erhardu) Misliš li ti to sasvim ozbiljno,Erharde?ERHARD: To je za mene sreća, majko. Čitava, velika, divna, životna sreća. Višeništa ne mogu reći.GOSPOðA BORKMAN (gospodi Vilton, kršeći ruke) Ah, vi ste mog nesretnog

sina zaveli i zaludeli.GOSPOðA VILTON (ponosno zabaci glavu) To nisam učinila.GOSPOðA BORKMAN: To niste učinili, kažete?!GOSPOðA VILTON: Ne. Nisam ga ni zavela ni zaludila. Erhard mi se približio povlastitoj želji. A i ja sam njemu, po vlastitoj želji... došla u susret na pola puta.GOSPOðA BORKMAN (mjeri je prezrivim pogledom) Vi, da! To već vjerujem.GOSPOðA VILTON (savlada se) Gospoño Borkman, ljudskim životom vladajusile koje vama, izgleda, nisu osobito poznate.GOSPOðA BORKMAN: Kakve sile... ako smijem upitati?GOSPOðA VILTON: Sile koje dvoje ljudi primoravaju da nerazdvojno sjedine

svoje živote... bez obzira na sve.GOSPOðA BORKMAN (smiješi se) Ja sam mislila da vi već jeste nerazdvojnosjedinjeni s nekim drugim.GOSPOðA VILTON (kratko) Taj drugi me je napustio.GOSPOðA BORKMAN: Ali on je živ, kažu.GOSPOðA VILTON: Za mene je mrtav.ERHARD (upada) Da, majko, za Fani je on mrtav. A šta se mene uopšte tiče tajdrugi!GOSPOðA BORKMAN (pogleda ga strogo) Ti, dakle, znaš... tu priču o drugom?ERHARD: Da, majko, znam je od početka do kraja.GOSPOðA BORKMAN: A ipak kažeš da te se ne tiče?ERHARD (odbijajući, obijesno) Ja znam samo jedno... hoću da budem sretan!Ja sam mlad! Hoću da živim, da živim, da živim!GOSPOðA BORKMAN: Da, ti si mlad, Erharde! Suviše mlad za jednu ovakvuženu.GOSPOðA VILTON (ozbiljno) Vjerujte mi, gospoño Borkman, ja sam mu isto torekla. Ispričala sam mu sve o svom životu. Stalno sam mu napominjala, dasam punih osam godina starija od njega...ERHARD (prekida je) Ali, Fani, pa to mi je i prije bio poznato.GOSPOðA VILTON:... ali ništa... ništa nije pomoglo.GOSPOðA BORKMAN: Tako? Stvarno nije? A zašto ga niste bez daljneg odbili?

Zabranili pristup u svoju kuću? Vidite, to ste trebali na vrijeme uraditi.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA VILTON (gleda je i kaže prigušenim glasom) To prosto nisam mogla,gospoño Borkman.GOSPOðA BORKMAN: Zašto niste mogli?GOSPOðA VILTON: Jer je i moja isreća bila sadržana samo u tom, jednom

edinom.GOSPOðA BORKMAN (omalovažavajući) Hm... sreća, sreća...GOSPOðA VILTON: Do sada nisam znala šta to znači: biti sretan u životu. Ja nemogu od sebe odbiti sreću, samo zato što dolazi tako kasno.GOSPOðA BORKMAN: A šta mislite koliko će trajati ta sreća?ERHARD (prekidajući) Kratko ili dugo, majko... to je svejedno!GOSPOðA BORKMAN (ljutito) Ti, zaslijepljeni čovječe! Zar ne vidiš kuda sve tovodi?ERHARD: Šta me se tiče budućnost! Neću da gledam ni naprijed ni nazad! Hoćusamo već jedanput da živim!

GOSPOðA BORKMAN (bolno) I to ti zoveš živjeti, Erharde!ERHARD: Da, pa zar ne vidiš kako je lijepa?!GOSPOðA BORKMAN (lomi ruke) I ovakvu tešku sramotu moram, dakle, dapodnosim!BORKMAN (u pozadini, odsječno i jetko) Ha, pa ti si barem navikla, Gunhild, dapodnosiš takve stvari.ELA (preklinjući) Borkmane...!ERHARD (isto tako) Oče...!GOSPOðA BORKMAN: Svakodnevno treba vlastitim očima da gledam kako mojroñeni sin sa jednom... jednom...

ERHARD (grubo je prekida) Ništa nećeš gledati, majko! Ne boj se! Neću ja dužeovdje ostati.GOSPOðA VILTON (brzo i odlučno) Mi, mi putujemo, gospoño Borkman.GOSPOðA BORKMAN (poblijedi) Vi putujete? Valjda ne zajedno?GOSPOðA VILTON (klimne glavom) Ja idem na jug. U inostranstvo. Sa jednommladom djevojkom. I Erhard će s nama.GOSPOðA BORKMAN: S vama i... nekom mladom djevojkom?GOSPOðA VILTON: Da. To je mala Frida Foldal koju sam uzela k sebi, u kuću.Ona mora u svijet da studira muziku.GOSPOðA BORKMAN: I tako ćete je povesti?GOSPOðA VILTON: Pa da, ne mogu ipak tako mlado stvorenje pustiti samo.GOSPOðA BORKMAN (potiskuje smiješak) Šta kažeš ti na ovo, Erharde?ERHARD (malo zbunjen, sliježe ramenima) Da, majko... ako Fani hoće tako,onda...GOSPOðA BORKMAN (hladno) Smije li se pitati, kad gospoda putuju?GOSPOðA VILTON: Putujemo odmah, noćas. Moje saonice su dolje na ulici,pred vilom Hinkelovih.GOSPOðA BORKMAN (mjeri je od glave do pete) Aha, to je dakle bio večerašnjiizlazak u društvo.GOSPOðA VILTON (smiješi se) Da, bili smo tamo samo Erhard i ja. I malaFrida... naravno.

GOSPOðA BORKMAN: A gdje je ona sada?



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA VILTON: Sjedi u saonicama i čeka nas.ERHARD (u mučnoj neprilici) Majko... ti shvaćaš...? Htio sam te poštedjeti ovescene... i tebe i druge.GOSPOðA BORKMAN (gleda ga duboko povrijeñena) Htio si otputovati a da mi

ne kažeš ni zbogom?ERHARD: Da, mislio sam da je tako bolje. Bolje za obje strane. Sve je bilospremno i gotovo. Koferi spakovani. Ali kad si poslala po mene, onda... (Hoćeda joj pruži ruke) Dakle, zbogom, majko.GOSPOðA BORKMAN (odbija ga kretnjom ruke) Ne prilazi mi!ERHARD (nesigurno) Je li to tvoja posljednja riječ?GOSPOðA BORKMAN (tvrdo) Da.ERHARD (okrene se Eli) Zbogom, tetka Ela.ELA (steže mu ruke) Zbogom, Erharde! I uživaj u svom životu, budi sretan,tako sretan kako samo možeš!

ERHARD: Hvala ti, tetka. (Nakloni se Borkmanu) Zbogom, oče. (Šapće gospoñiVilton) Daj da idemo, što prije.GOSPOðA VILTON (tiho) Da, hajdemo.GOSPOðA BORKMAN (sa pakosnim smiješkom) Gospoño Vilton, mislite li daradite pametno kad vodite tu mladu djevojku sa sobom?GOSPOðA VILTON (uzvraća smiješak, poluozbiljno, poluironično) Muškarci sutako nestalni, gospoño Borkman. I žene takoñe. Kad Erhardu bude dostamene... i meni njega... onda će za oboje biti dobro da jadni mladić ima nešto urezervi.GOSPOðA BORKMAN: A vi?

GOSPOðA VILTON: Ah, ja ću se već snaći... tu budite bez brige. Preporučujemse gospodi! (Ona pozdravi i odlazi prema ulaznim vratima. Erhard stoji joštrenutak kao da je neodlučan, onda se okrene i ode za njom.)GOSPOðA BORKMAN (spušta sklopljene ruke) Bez djeteta.BORKMAN (trgne se, odlučno) Pa dobro! Idem onda sam napolje u oluju! Šešir!Kaput!ELA (stane mu plašljivo na put) Jone Gabrijele, kuda ćeš?BORKMAN: Napolje, u oluju, u život, zar ne čuješ! Pusti me, Ela.ELA (drži ga čvrsto) Ne, ne, ne smiješ napolje. Ti si bolestan. Vidim na tebi!BORKMAN: Pusti me da idem, kažem ti! (Otrgne se i izlazi na hodnik.)ELA (na vratima) Pomozi mi da ga zadržim, Gunhild!GOSPOðA BORKMAN (stoji nasred sobe; hladno i tvrdo) Ja nikog nećuzadržavati, ma ko to bio. Neka svi odu od mene, svi. I jedan i drugi. Nekasamo idu... daleko, daleko, ako tako žele. (Iznenada, prodorno krikne)Erharde, ne odlazi! (Jurne raširenih ruku prema vratima. Ela je zadržava.)

ČETVRTI ČIN

Otvoreni prostor pred glavnom zgradom na desnoj strani imanja. Vidi se ugaokuće sa ulaznim vratima do kojih vode niske kamene stepenice. U pozadini, uzsamo imanje, strme, jelama obrasle padine. Lijevo, male grupe niskog drveća.

Snježna vijavica je prestala, ali snijeg je prekrio debelim pokrivačem tlo i jele



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmančije se tesko natovarene grane savijaju. Tamna noć. Prolaze oblaci. Ponekadmalo proviri mjesec. Samo snijeg baca slab odsjaj na okolinu. Borkman,gospoña Borkman i Ela Renthajm stoje napolju na stepenicama. Borkman senaslanja na zid, umorno i tromo. Preko ramena mu je prebačen staromodni

kaput, u jednoj ruci drži sivi, meki šešir, u drugoj teški, čvornati štap. ElaRenthajm drži mantil preko ruke. Gospodi Borkman je velika marama spala sglave, tako da joj je kosa nepokrivena.ELA (prepriječila je put gospoñi Borkman) Ne idi za njim, Gunhild!GOSPOðA BORKMAN (u strahu i uzbuñenju) Pusti me, kad ti kažem! On nesmije otići od mene!ELA: To je besmisleno, kažem ti. Ne možeš ga stići.GOSPOðA BORKMAN: Pusti me da pokušam, Ela! Vikaću glasno za njim, nizcestu. A krik svoje majke on mora čuti!ELA: Ne može te čuti! Sigurno već sjedi u saonicama...

GOSPOðA BORKMAN: Ne, ne, ne može još biti u saonicama!ELA: Već odavno je u njima, budi sigurna.GOSPOðA BORKMAN (u očajanju) Ako sjedi u saonicama... onda sjedi s njom,s njom... s njom!BORKMAN (s mračnim smiješkom) A onda sigurno neće čuti krik svoje majke.GOSPOðA BORKMAN: Ne, onda ga neće čuti. (Oslušne) Mir! Šta je to?ELA (takoñe osluškuje) Kao da zvuče praporci.GOSPOðA BORKMAN (s prigušenim uzvikom) To su njene saonice!ELA: Ili možda neke druge...GOSPOðA BORKMAN: Ne, ne, to su saonice gospoñe Vilton. Poznajem ih po

srebrnim praporcima! Slušaj! Sad baš prolaze... tu dolje pod brijegom!ELA (brzo) Gunhild, ako hoćeš da ga dozoveš, onda ga zovi sad odmah! Moždaće ipak još...! (Praporci se čuju sasvim blizu u šumi.) Požuri, Gunhild! Sad suupravo ispod nas!GOSPOðA BORKMAN (stoji trenutak neodlučno, onda se opet ukoči u tvrdojhladnoći) Ne. Neću ga dozivati. Neka se Erhard Borkman proveze pored mene.Nekud u daljinu... u susret onome što sada zove životom i srećom. (Zvukpraporaca se gubi u daljini.)ELA (nakon pauze) Sad se praporci više ne čuju.GOSPOðA BORKMAN: Kao da mi je odzvonio posmrtno zvono.BORKMAN (sa suhim, prigušenim smijehom) Ho-ho... meni još ne zvoniposmrtno zvono!GOSPOðA BORKMAN: Ali meni. I njemu, koji me je napustio.ELA (klima zamišljeno glavom) Ko zna, možda je njemu zazvonilo za život isreću, Gunhild.GOSPOðA BORKMAN (plane i gleda je oštro) Za život i sreću, kažeš!ELA: Barem za kratko vrijeme.GOSPOðA BORKMAN: Zar mu želiš život i sreću... na njenoj strani?ELA (toplo i srdačno) Da, od sveg srca i iz sve duše!GOSPOðA BORKMAN (hladno) Onda je snaga tvoje ljubavi veća od moje.ELA (gleda izgubljeno preda se, kao da gleda u daljinu) Možda mi je tu snagu

dalo lišavanje ljubavi.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanGOSPOðA BORKMAN (uspravlja pogled na nju) Ako je tako... onda ću uskoro ia imati istu snagu kao ti, Ela. (Okrene se i ode u kuću.)ELA (stoji još trenutak i gleda zabrinuto Borkmana, onda mu pažljivo stavi rukuna rame) Hajde, Jone, uñi i ti.

BORKMAN (kao da se budi) Ja?ELA: Da. Ti ne podnosiš ovaj oštri zimski zrak. Viidim na tebi, Jone. Zato hodi,uñi sa mnom. U kuću, unutra je toplo.BORKMAN (zabrinuto) Možda opet gore u salu?ELA: Bolje kod nje u sobu.BORKMAN (žestoko plane) Dok sam živ, moja noga više neće stupiti u ovukuću.ELA: Ali kuda ćeš? Ovako kasno noću, Jone?BORKMAN (stavlja šešir) Prije svega hoću da vidim svoje skriveno blago.ELA (pogleda ga uplašeno) Jone, ja te ne razumijam!

BORKMAN (smije se kroz kašalj) Ah, ne milslim na neku skrivenu pokradenuvrijednost. Toga se ne boj, Ela. (Zastane i pokazuje napolje.) Vidi ovoga! Ko jeto? (Vilhelm Foldal se ukaže na uglu kuće. Na njemu je stari, snijegompokriveni ogrtač, obod šešira mu je iskrivljen, u ruci veliki kišobran. On seedva kreće kroz snijeg i vidno hramlje na lijevu nogu.) Vilhelme! Šta ćeš tiovdje kod mene... opet?FOLDAL (diže pogled) Gospode, ti stojiš napolju, na stepenicama, JoneGabrijele? (Pozdravlja) A tvoja žena takoñe, kako vidim!BORKMAN (kratko) To nije moja žena.FOLDAL: Molim za izvinjenje. Ja sam, name, izgubio naočale u snijegu... Ali, da

ti, koji inače nikad ne kročiš preko praga...?BORKMAN (drsko, veselo) Krajnje je vrijeme da opet prodišem na čistomvazduhu, shvaćaš. Gotovo tri godine u istražnom zatvoru, pet godina u ćeliji,osam godina gore u sali...ELA (zabrinuto) Borkmane, molim te...!FOLDAL: O, da, da, da...BORKMAN: Ali šta sam htio da pitam... šta si htio ti od mene?FOLDAL (još uvijek stoji ispod stepenica) Htio sam gore k tebi, Jone Gabrijele.Činilo mi se da moram gore k tebi u salu. Dragi bože, sala!BORKMAN: Htio si k meni, a ja sam ti pokazao vrata?FOLDAL: Gospode, pa zar je to važno!BORKMAN: A šta ti je to s nogom? Pa ti hramlješ?FOLDAL: Da, zamisi, pregazili su me.ELA: Pregazili!FOLDAL: Da, neke saonice...BORKMAN Oho!FOLDAL:... sa dva konja. Došle su u brzoj vožnji niz brijeg. Nisam imaovremena da se sklonim i onda...ELA:... i onda su vas pregazili?FOLDAL: Naletjele su pravo na mene, milostiva gospoño, ili gospoñice. Pravona mene su dojurile, tako da sam pao u snijeg i izgubio naočale. I kišobran

sam slomio. (trlja članak) a noga mi je malo povrijeñena.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN (smije se u sebi) Znaš li ti, Vilhelme, ko je sjedio u tim saonicama?FOLDAL: Ne, pa kako sam mogao vidjeti? Bile su to zatvorene saonice i zavjesesu bile spuštene. A kočijaš taj se ni za časnije zaustavio, kad me je onakopreturio... Ali i to nije važno, jer... (Uzbuñeno) O, ja sam tako radostan u duši!

BORKMAN: Radostan?FOLDAL: Da, ne znam kako bih to drugačije nazvao. Radostan, to je najboljiizraz. Jer nešto se čudesno dogodilo! I tako nisam mogao drugačije... moraosam ovamo da s tobom podijelim radost, Jone Gabrijele.BORKMAN (nabusito) Pa, eto, podijeli je!ELA: Ali, prvo uñi sa svojim prijateljem u kuću, Borkmane.BORKMAN (oštro) Ja neću u kuću, već sam rekao.ELA: Pa čuješ da je čovjek pregažen.BORKMAN: Ah, svi mi bivamo pregaženi... jednom u životu. Ali onda se moraponovo ustati. I praviti se kao da se ništa nije desilo.

FOLDAL: To su bile duboko misaone riječi, Jone Gabrijele. A ja ti mogu sasvimlijepo ispričati i ovdje napolju... na brzinu.BORKMAN (blažim tonom) Izvoli, Vilhelme.FOLDAL: Sad slušaj! Zamisli samo, kad sam se ono od tebe vratio kući...nañem neko pismo... Pogodi od koga?BORKMAN: Možda od tvoje male Fride?FOLDAL: Tačno! Kako si samo pogodio! Bilo je to dugo... prilično dugo pismo...od Fride, znaš. Neki sluga je došao i donio ga. I znaš li zašto piše?BORKMAN: Možda da se oprosti od roditelja.FOLDAL: Baš to! Čudno kako ti dobro pogañaš, Jone Gabrijele! Da, ona piše,

da se gospoña Vilton jako zanteresirala za nju. I sad hoće milostiva gospoña dae vodi sa sobom u inostranstvo. Da bi Frida mogla da studira muziku. Agospoña Vilton se pobrinula i za valjanog učitelja kaji će putovati s njima. Da biFridu podučavao. Jer, njeno obrazovanje je, nažalost, u mnogim stvarima malopropušteno, razumiješ.BORKMAN (trese se od prigušenog smijeha) Svakako, svakako. Sve ja toizvrsno razumijem, Vilhelme.FOLDAL (nastavlja) I zamisli, ona je tek večeras čula za ta plan o putu. I to udruštvu, znaš već, no! A ipak je našla vremena da piše. I kako je toplonapisano to pismo, kako lijepo i srdačno, to ne možeš ni zamisliti. Ni traga višeod onog omalovažavanja svoga oca. I onda još taj fini gest, znaš, što hoće danam barem pismeno kaže zbogom... prije nego otputuje. (Smije se) Ali odtoga, naravno, nema ništa!BORKMAN (gleda ga upitno) Kako to?FOLDAL: Ona piše da putuje sutra rano. Sasvim rano.BORKMAN: Vidi, molim te, sutra? To ona piše?FOLDAL (smije se i trlja ruke) Da, a tu sam ja lukav, vidiš! Idem sad odmahgospoñi Vilton...BORKMAN: Sada, noću?FOLDAL: Pa, bože moj, tako strašno kasno još nije. Ako kapija već budezatvorena, zvoniću. Bez daljnjeg. Ja želim i moram vidjeti Fridu prije njenog

odlaska. Dakle, laku noć, laku noć!(Sprema se da ode)



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: Slušaj, moj jadni Vilhelme... uštedi sebi taj teški dio puta.FOLDAL: Ah, misliš zbog ove noge...BORKMAN: Da, a onda nećeš moći da uñeš u kuću kod gospoñe Vilton.FOLDAL: O, hoću. Zvoniću i vući za zvono sve dok neko ne doñe da mi otvori.

Ja želim i moram da vidim Fridu.ELA: Vaša kćerka je već otišla, gospodine Foldal.FOLDAL (stane kao udaren) Frida već otišla! Znate li to sigurno? Od koga stečuli?BORKMAN: Od njenog budućeg učitelja.FOLDAL: Tako? A ko je to?BORKMAN: Izvjesni gospodin student Erhard Borkman.FOLDAL (sine od radosti) Tvoj sin, Jone Gabrijele! On putuje s njom?BORKMAN: Aha... on će pomoći gospoñi Vilton da vaspitava tvoju malu Fridu.FOLDAL: No, bogu slava i hvala! Onda je dijete u najboljim rukama. Ali je li to

sasvim sigurno da su već otputovali s njom?BORKMAN: Sjedili su s njom u tim saonicama koje su te pregazile na cesti.FOLDAL (pljesnu rukama) Gospode, moja mala Frida je sjedila u onimraskošnim saonicama!BORKMAN (klima glavom) Da, da, Vilhelme, tvoja kćerka je udobno smještena.A i student Borkman... No, jesi li primijetio srebrne praporce?FOLDAL: O, naravno! Srebrni praporci, kažeš? Ono su bili srebrni praporci?Pravi srebrni praporci?BORKMAN: U to možeš biti siguran. Sve je bilo istinsko. Izvana i... iznutra.FOLDAL (smireno) Ipak je to čudno kako čovjek ponekad ima sreće! Ono malo

moga... moga pjesničkog talenta kod Fride se pretvorilo u muziku. I tako ipaknisam uzalud bio pjesnik. Jer sad oma može u daleki, široki svijet, za kojimsam ja nekada žudio u svojim divnim snovima. U zatvorenim saonicama moglae mala Frida da krene na taj put. I sa srebrnim praporcima na amovima...BORKMAN:... i mogla je da pregazi svoga oca...FOLDAL (veselo) Ah, šta! To mi ništa ne smeta... samo ako dijete... No, ipaksam, dakle, došao prekasno. A sad ću opet kući, da tješim njenu majku kojasjedi u kuhinji i plače.BORKMAN: Ona plače?FOLDAL (smiješeći se) Da, zamisli, skoro je oči isplakala kad sam polazio.BORKMAN: A ti se smiješ, Vilhelme.FOLDAL: Ja, dabome! Ali ona, dobra duša, ne zna ništa drugo, vidiš. No, adieuonda! Dobro je što je tramvaj tako blizu. Adieu, adieu, Jone Gabrijele!Preporučujem se, gospoñice! (On pozdravlja i udalji se hramljući u istompravcu iz kojeg je došao.)BORKMAN (stoji mirno i gleda pred sebe) Adieu, Vilhelme! Nije to prvi put uživotu da si pregažen, stari druže.ELA (gleda ga sa potisnutim strahom) Ti si tako blijed, tako blijed, Jone...BORKMAN: To je od zatvorskog zraka, tamo gore.ELA: Takvog te do sada nikad nisam vidjela.BORKMAN: Nisi nikad do sada ni vidjela odbjeglog kažnjenika.

ELA: Hajde sad, idemo u kuću, Jone!



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanBORKMAN: Prestani da me mamiš. Pa rekao sam ti...ELA: Ali ako te od srca molim? Za tvoje dobro... (Sobarica se pojavi nastepenicama.)SOBARICA: Izvinite, milostiva gospoña je rekla da sada zatvorim kapiju.

BORKMAN (tiho Eli) Evo, čuješ li, opet hoće da me zatvore.ELA (sobarici) Gospodin direktor nije dobro. Hoće da uzme još malo svježegzraka.SOBARICA: Ali milostiva gospoña je izričito naredila...ELA: Ja ću zatvoriti kapiju. Ostavite samo ključ u bravi...SOBARICA: No, što se mene tiče... kako hoćete. (Ode u kuću.)BORKMAN (stoji trenutak osluškujući; onda žurno siñe u dvorište) Sad samizvan zidova, Ela! Sad me više nikad neće uhvatiti!ELA (dolje kod njega) Ali ti si i u kući slobodan oovjek, Jone. Možeš da dolaziš iodlaziš po svojoj voiji.

BORKMAN (tiho, kao u strahu) Natrag u kuću? Nikad više! Ovdje napolju u noćie tako dobro! Kad bih se sada vratio u salu, i strap i zidovi bi se survali. Iugušili bi me. Zgnječili bi me kao muhu...ELA: Pa kuda ćeš?BORKMAN: Samo nekud daleko i što dalje! Hoću da vidim mogu li opet doći doslobode, do života i do ljudi. Hoćeš li poći sa mnom. Ela?ELA: Ja? Sada?BORKMAN: Da, da, odmah!ELA: I dokle?BORKMAN: Dokle god je moguće.

ELA: Ali razmisli. U vlažnu, hladnu, zimsku noć...BORKMAN (promuklim glasom) Oho, gospoñica se brine za svoje zdravlje? Da,da… ono je svakako slabašno.ELA: Ja se brinem za tvoje zdravlje.BORKMAN: Ha-ha-ha! Za zdravlje mrtvog čovjeka! Moram ti se smijati, Ela!(On ide dalje.)ELA (iza njega, drži ga čvrsto) Šta kažes da si ti?BORKMAN: Mrtav čovjek. Zar si zaboravila kako Gunhild kaže, da budem mirantu gdje počivam!ELA (odlučno ogrne mantil) Idem s tobom, Jone.BORKMAN: Da, Ela! Nas dvoje ipak spadamo zajedno. (Ide dalje) Hodi! (Onipostepeno stižu lijevo u šumicu. Ova se postepeno gubi pred očima gledalacatako dn se na kraju ni njih dvoje više ne vide. Kuća i imanje nestaju izvidokruga. Krajolik sa padinama i uzvisinama i dalje se polako mijenja i postajedivlji i pust.)ELIN GLAS (iz šume desno) Gdje smo mi, Jone? Ja se više ne snalazim ovdje.BORKMANOV GLAS (dalje gore) Drži se samo mojih stopa u snijegu!ELIN GLAS: Ali zašto se moramo još više penjati?BORKMANOV GLAS (bliže) Moramo ovim strmim usponom gore.ELIN GLAS: Ah, ja skoro ne mogu više.BORKMAN (na ivici šume desno) Hodi samo, hodi! Sad nije daleko od vidika.

Tamo je nekad bila klupa.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanELA (pojavi se izmeñu drveća) Još se sjećaš?BORKMAN: Ovdje se možeš odmoriti. (Stigli su na usku, visoku čistinu. Iza njihe strma padina. Lijevo, duboko dolje, proteže se bijeli predio sa fjordom ilancem dalekih visokih planina. Na čistini lijevo stoji sasušen bor i ispod njega

klupa. Čistina pokrivena visokim snijegom. Borkman, a za njim Ela, gacajuteško kroz snijeg dolazeći sa desne strane. Borkman zastaje lijevo nadponorom) Hodi, Ela, da vidiš nešto.ELA (kraj njega) Šta hoćeš da mi pokažeš, Jone?BORKMAN (pokazuje u daljinu) Pogledaj, kako zemlja leži pred nama, slobodnoi otvoreno... u nedogled!ELA: Na onoj klupi smo prije često sjedili... i gledali u mnogo, mnogo većedaljine.BORKMAN: U zemlju snova smo tada gledali.ELA (klima glavom, sjetno) Bila je to zemlja snova našeg života. A sad je

pokopana u snijegu... I stari bor se osušio.BORKMAN (ne sluša je) Možeš li vidjeti kako se uspinje dim iz velikihparobroda, tamo u fjordu?ELA: Ne.BORKMAN: Ja ga vidim... Oni dolaze i odlaze, oni združuju život na svimdijelovima zemaljske kugle. Donose dušama svjetlost i toplinu u hiljade ihiljade domova. To da ostvarim... to je nekada bio moj san.ELA (tiho) I samo san je i ostao.BORKMAN: Ostao je samo san, da. (Oslušne) A dolje na rijeci... čuj! Fabrikerade! Moje fabrike! Sve one koje sam ja htio da podignem! Slušaj kako rade!

To je noćna smjena. Danju i noću rade tako. Slušaj, slušaj! Točkovi se vrte ivaljci sijevaju... okreću se, okreću se! Zar ne čuješ, Ela?ELA: Ne.BORKMAN: Ja ih čujem.ELA (plašljivo) Mislim da se varaš, Jone.BORKMAN (sve više pada u vatru) Ali sve su to, znaš li, tako reći samopredstraže oko carstva.ELA: Oko carstva? Kakvog carstva...?BORKMAN: Moga carstva! Carstva kojeg se zamalo nisam domogao onda kadsam... kad sam umro.ELA (potresena, tihim glasom) Ah, Jone, Jone!BORKMAN: I sad ono tu leži... bez zaštite i bez gospodara... izloženo napadimai pljačkanjima bandita... Ela! Vidiš li one planinske lance tamo... u velilkojdajini? Jedne iznad drugih. Uzdižu se. Tamo je moje duboko, neizmjerno,neiscrpno carstvo!ELA: Ah, Jone, ali kakav ledeni dah vije od tog carstva!BORKMAN: Taj dah je moj zrak života. Taj dah mi je pozdrav od podaničkihduhova. Ja naslućujem okovane milione; osjećam žile ruda koje pružaju svojeizvijene, granate, zavodljive ruke prema meni. Vidio sam ih pred sobom kaooživjele sjenke... u onoj noći kad sam stajao dolje u trezoru banke sasvjetiljkom u ruci... Tad je trebalo da vas oslobodim. I pokušao sam. Ali nisam

mogao. Blago je opet potonulo u dubine. (Ispruženih ruku) Ali došapnuću vam



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel Borkmanovdje, u tišini noći. Ja vas volim, vas što prividno ležite u tamnim dubinama!Volim vas, vi dragocjenosti što žudite za životom... sa svom vašom sjajnompratnjom moći i gospodstva. Volim vas, volim, volim!ELA (u uzdržanom sve većem uzbuñenju) Da, tamo dolje je tvoja ljubav, Jone,

sada kao i prije. Uvijek je tamo bila. A ovdje gore, na svjetlu dana, čuj: tu jebilo jedno toplo, živo ljudsko srce, koje je kucalo za tebe. I to srce si ti zgazio.Ah, ne samo to! Još hiljadu puta gore... ti si ga prodao za... za...BORKMAN (zadrhti kao prožet jezom) Za carstvo... za moć i gospodstvo...misliš?ELA: Da, to mislim. Danas sam ti to već jedanput rekla. Ubio si osjećaj ljubaviu ženi koja te je voljela. I koju si ti volio. Ukoliko si ti uopšte mogao nekog davoliš. (Digne ruke) I zato ti proričem... Jone Gabrijele Borkmane... nikad tinećeš dobiti cijenu koju si tražio za to ubistvo. Nikad nećeš kao pobjednik ući uto svoje ledeno, mračno carstvo.

BORKMAN (zatetura prema klupi i spusti se umorno) Bojim se da tačnoproričeš, Ela.ELA (prilazi mu) Ne treba da se bojiš toga, Borkmane. To bi bilo najbolje zatebe.BORKMAN (krikne i uhvati se za grudi) Ah...! (Tupo) Sad me je pustila.ELA (drma ga) Šta je to bilo, Jone?BORKMAN (klone na naslon) Ledena ruka me zgrabila za srce.ELA: Jone! Ipak si osjetio ledenu ruku?BORKMAN (mrmlja) Ne... nije ledena... željezna ruka je to bila. (Sasvim skliznena klupu.)

ELA (brzo skida svoj kaput i pokriva ga) Budi miran tu gdje počivaš! Idem dapotražim pomoć. (Krene nekoliko koraka nadesno, onda zastaje, vrati se i dugomu pipa bilo i lice.)ELA (tiho i čvrsto) Ne. Bolje ovako, Jone Gabrijele. Za tebe je bolje ovako.(Uvije ga bolje u ogrtač i sjeda u snijeg pored klupe. Kratka pauza. GospoñaBorkman, uvijena u ogrtač, pojavi se desno izmeñu drveća. Pred njom idesobarica i nosi zapaljenu svjetiljku.)SOBARICA (svijetli po snijegu) Jeste jeste, milostiva gospoño.Tu su tragovi njihovih stopa...GOSPOðA BORKMAN (gleda pažljivo okolo) Da, tu su! Eno sjede prijeko naklupi. (Zove) Ela!ELA (ustaje) Tražiš nas?GOSPOðA BORKMAN (tvrdo) Da, moram.ELA (pokazuje na Borkmana) Vidiš, evo tu leži, Gunhild.GOSPODA BORKMAN: Spava?ELA (klimne glavom) Dubokim i dugim snom, mislim.GOSPOðA BORKMAN (van sebe) Ela! (Savlada se i pita prigušenim glasom.) Jeli... okončao svojevoljno?ELA: Ne.GOSPOðA BORKMAN (odahne) Dakle, nije od vlastite ruke?ELA: Ne. Od ledene, željezne ruke koja ga je zgrabila za srce.

GOSPOðA BORKMAN (sobarici) Dovedite pomoć. Probudite ljude na imanju.



Henrik Ibzen - Jon Gabrijel BorkmanSOBARICA: Dobro, milostiva gospoño. (Tiho) Isuse, Isuse... (Odlazi desno krozšumu.)GOSPOðA BORKMAN (stoji iza klupe) Dakle, noćni zrak ga je ubio...ELA: Biće da je tako.

GOSPOðA BORKMAN:... tog snažnog čovjeka!ELA (stane pred klupu) Zar nećeš da ga pogledaš, Gunhild?GOSPOðA BORKMAN (odbijajući) Ne, ne, ne. (Prigušenim glasom) Bio jerudarski sin... taj direktor banke. Nije mogao da podnese svjež zrak.ELA: Biće prije da ga hladnoća ubila.GOSPOðA BORKMAN: (trese glavom) Hladnoća, kažeš? Hladnoća... ona ga jeveć davno ubila.ELA (potvrñuje glavom) Da, a nas dvije pretvorila u sjenke.GOSPOðA BORKMAN: Tu imaš pravo.ELA (s bolnim osmijehom) Mrtvac i dvije sjenke... to je posljedica te hladnoće.

GOSPOðA BORKMAN: Da, hladnoće srca... I tako nas dvije možemo pružitiruku jedna drugoj, Ela.ELA: Mislim da sada možemo.GOSPOðA BORKMAN: Mi, bliznakinje... nad njim, koga smo obje voljele.ELA: Dvije sjenke... nad mrtvim čovjekom. (Gospoña Borkman, iza klupe i ElaRenthajm, pred klupom, pružaju ruke jedna drugoj.)

henrik ibzen - jon gabrijel borkman

Documents