Grafiki zavod Hrvatske/F.M.Ricci

Babilonska biblioteka

Prijatelj smrtiPedra Antonija de Alarcna

priredio Jorge Luis Borges

Naslovi izvornikaEl Amigo de la Muerte /cuento fantstico/La Mujer Alta /cuento de miedo/Ediciones Ctedra, Letras HispnicasSerie Novelistas del XIX ,dirigida por Joaqun Casalduero,Madrid, 1975.Prijevod sa panjolskog: elimir BralaPrijevod predgovora Jorgea Luisa Borgesa s talijanskog:elimir Brala

1978 Franco Maria Ricci, editore, Parma, Milano

Predgovor

Pedro Antonio de Alarcn rodio se u Guadixu, 1833. go-dine, u plemenitoj i osiromaenoj obitelji. U mladosti se kolebao izmeu teologije i prava, no knjievnost je defi-nitivno prevagnula. Kao i svako autentino obrazova-nje, njegovo je bilo strastveno i arbitrarno obrazovanje samouka ovjeka; samostanske su knjinice gasile nje-govu nikad zadovoljenu znatielju. Bez iije pomoi je nauio francuski jezik. estok antiklerikalac i odluan pristaa liberalnih reformi, bio je ne jednom proganjan. Jo nije napunio ni dvadeset godina kad je sa svojim pri-jateljem, Torcuatom Tarragom, osnovao novine El eco de Occidente, koje su prethodile publikaciji antimo-narhijskih pobuda i satirina stila, nazvanoj El lti-go. Neka polemika izazvala ga je na dvoboj s Garcijom de Quevedom. Te su mu avanture uskoro otkrile svu

bijedu svojstvenu politikim spletkama. Razoaran, pri-javio se kao dobrovoljac u afriki rat, pod zapovjedni-tvom ODonnella. Na bojnu je polju zasluio Kri sv. Fernanda. Toj ratnoj epizodi zahvaljujemo epistolar-ni roman Diario de un testigo de la guerra de frica, koji mu je donio popularnost i nevjerojatno mnogo nov-ca, jer je prvo izdanje postiglo nakladu od pedeset tisu-a primjeraka. Tad je imao dvadeset i sedam godina. Zahvaljujui toj zaradi mogao je poduzeti put u Italiju, koji mu je posluio kao predloak za drugu knjigu, De Madrid a Npoles.Godine 1865. oenio je Paulinu Contreras y Reyes, po-bonu katolkinju, s kojom je imao petoro djece. Isti je taj Alarcn zatim napisao: Oenio sam se i umorio sam se... Kako je prijatan zenit ivota...! Zatvorio sam se u kuu uz svoju enu i djecu..., u prekrasnoj oazi. Imam mnogo drvea, najvee od njih jedna je crna murva, sta-ra pet stotina godina; velianstvena odrina, divovski ja-blan i vie akacija i tri smokve od kojih je jedna visoka dvadeset i pet motki. Osim toga imam ipke, kruke, bi-jele murve i ne sjeam se to ono jo. A cvijee, prekrasni ruinjaci cvjetali su Paulini u toku cijelog mjeseca svib-nja. Jasmin visok kao ovjek, dalije, jorgovani, oleanderi, prekrasni bijeli ljiljani, pitomi sljez, makovi, petsto pe-deset lonaca egzotinih biljaka, mnogi brljani, mnoge rue. Posijao sam i posadio papriku, rajicu, bue, kra-stavce, vlasac, toliko da e dostajati za potronju u toku

cijele godine. Imam peruna za sto obitelji. Kupio sam dvadeset i sedam kokoi i jednoga pijetla. Dnevno mi daju petnaest do dvadeset jaja. Nasadio sam puru koja svaki dan pojede po jedno od dvadeset i etiri jaja na ko-jima sjedi, to me uasava..., sve u svemu, pravi sam se-oski vlastelin. Godine 1869. privremena mu vlada ponudi diplomat-sku dunost u skandinavskim zemljama, to on odbi-je. Postane pobornikom restauracije monarhije i podri Alfonsa XII koji ga, 1875. godine, imenuje dravnim savjetnikom. Ubrzo naputa dunost kako bi se sasvim posvetio knjievnosti. U romanima se moe slijediti evo-lucija njegova miljenja: od estoka revolucionara po-staje iskren i smiren konzervativac. Omiljeli su mu pisci bili sir Walter Scott, Alexandre Dumas, Victor Hugo i Honor de Balzac. Godine 1887, kad mu je bilo pede-set i pet godina, zauvijek prekine s knjievnim radom, moda pogoen osamom kojoj su ga prepustili njegovi suvremenici, ne opratajui mu evoluciju u politikom miljenju. Jednoga arkog i suhog ljetnog dana 1891. go-dine umre u Madridu.U svojoj studiji o Alarcnu Navarro Gonzales primje-uje: Njegovi romani, napisani u vruici, u nekoliko dana, izmeu dugih intervala puna i raznovrsna ivota, ine se vie plodom pritajenih obrta koji u njegovu duhu eksplodiraju na munjevit i nadahnut nain, negoli du-gotrajnim i postojanim primjedbama na stvarnost. Iz

njegova bogata knjievna opusa koji nas uvijek podsje-a na El sombrero de tres picos, El capitn Veneno, La prdiga, El nio de la bola, El Escndalo, izdvojili smo iz Narraciones inverosmiles dvije pripovijetke: El ami-go de la muerte i La mujer alta, legende koje je Alarcn uo od kozara u Guadixu.panjolska, koja je nadahnula tolike slavne romanti-arske pisce, sama je dala skromne i zakanjele reflekse toga pokreta. astan izuzetak predstavljaju Rosalia de Castro, iji se najbolji izraz moe nai u njenu materi-njem jeziku, a ne u akademskom dijalektu koji je i danas u modi, Gustavo Adolfo Bcquer, zamagljeno ogleda-lo ranoga Heinea, Jos de Espronceda i Pedro Antonio de Alarcn. Podsjeamo na tu okolnost kako bi itatelj shvatio i oprostio pomalo pretjeranu upotrebu epiteta i uzvika.Jamano je slika Visoke ene opsjedala Alarcnov duh, te se isto tako javlja, oplemenjena i liena svoga demon-skog karaktera, u Prijatelju Smrti. Ta se pria, u svojoj prvoj polovici, izvrgava pogibli da nam se prometne u niz neodgovornih improvizacija, no pokazuje nam se, kako pripovijetka tee, da je sve, do danteovskog raspleta, hotimice tako na poetnim stranicama djela uoblieno.U djetinjstvu sam se upoznao s pripovijetkama koje sad izabirem. Vrijeme nije izbrisalo onaj lijepi strah iz davnih dana. Danas, kad moje godine teku usporedo sa stoljeem, ponovo ih itam, ako ve ne s onom lakom

mladenakom blagonaklonou, a ono sa slinom za-hvalnou i istovjetnim uzbuenjem.

Jorge Luis Borges

Prijatelj smrti

I O zaslugama i vrlinamaBio je siromaan djeak, visok, mrav i blijed, lijepih cr-nih oiju, iroka ela i najljepih ruku na svijetu, vrlo loe odjeven, ponosna dranja i nejasna raspoloenja... Imao je devetnaest godina i zvao se Gil Gil. Gil Gil je bio sin, unuk, praunuk, prapraunuk i bogzna to jo, ponajboljih obuara glavnoga grada, a kad je stizao na svijet, izazvao je smrt svoje majke, Crispine Lopez, ko-joj su oevi, djedovi, pradjedovi i prapradjedovi tako-er osvjetlali isto zanimanje.Juan Gil, zakoniti otac naega nujnog junaka, poeo ga je voljeti ne onda kad je doznao da je petama zaku-cao na vrata ivota, nego tek kad su mu rekli da je iza-ao iz majine utrobe, iako ga je taj izlazak ostavio bez

supruge; tako se usuujem zakljuiti da su siromaan obuarski majstor i Crispina Lpez tvorili jedan od onih kratkih, ali nesretnih brakova.Njegov je bio toliko kratak da krai nije mogao biti, ako uzmemo u obzir da je za sobom ostavio plod bla-goslova... do neke odreene granice. Hou time rei da se Gil Gil rodio sa sedam mjeseci, ili, jo bolje, da je roen sedam mjeseci nakon vjenanja svojih rodite-lja, to uvijek ne upuuje na jedno te isto... Ipak, ako bismo sudili samo prema vanjskom izgledu, Crispina Lpez bila je zasluila da bude vie aljena no to ju je suprug oplakivao, jer mu je, kad je iz oeve prela u nje-govu obuarsku radionicu, u miraz donijela, osim goto-vo pretjerane ljepote i mnoge posteljine i odjee, i vrlo bogata kupca i to nita manje negoli jednoga grofa, grofa od Rionueva koji se nekoliko mjeseci (sedam, ini nam se), odao udnu hiru da svoje sitne i osjetlji-ve noge obuva u prostu obuu dobroga Juana, najne-dostojnijeg predstavnika svetih muenika Crispina i Crispinijana...1

No, nita od toga sad nije povezano s mojom pripovi-jetkom, koju sam nazvao Prijatelj Smrti.Naprotiv, ono to nam je sad vano znati jest da je Gil Gil ostao bez oca, to jest bez asnoga obuara, kad mu je bilo etrnaest godina i kad je ve i sam postajao dobrim

1 Zatitnici obuara

obuarom, i da ga je plemeniti grof od Rionueva, saa-livi se nad siroiem, ili osvojen njegovom bistrinom i sposobnou, to nitko ne moe znati, dobrostivo uzeo u svoju palau u svojstvu paa, iako ne bez protuslov-ljenja gospoe grofice, koja je ve imala vijesti o djete-tu to ga je rodila Crispina Lopez.Na je junak ve bio stekao neko obrazovanje znao je itati, pisati, raunati i poznavao kranski nauk tako da ga je ubrzo mogao poeti produbljivati latin-skim jezikom, pod nadzorom nekog redovnika koji je esto zalazio u grofov dom... i, neka po istini kaemo, te su godine bile najsretnije u ivotu Gila Gila; najsret-nije ne stoga to siromah ne bi poznavao neugodnosti (koje mu je, i to vrlo velike, izazivala grofica, podsjea-jui ga u svakoj prilici na obuarsko ilo i vrpcu), ve zato to je uveer pratio svoga zatitnika u kuu voj-vode od Monteclara, a vojvoda od Monteclara je imao ker, jednu i jedinu nasljednicu svih njegovih dobara i prihoda koje je stekao i koje e stei, i koja je jo za pri-vagu bila vrlo lijepa... premda je sam otac bio podosta ruan i grub.Kad ju je Gil Gil upoznao, Elena je navrila dvanaest proljea, a kako je mladi pa u toj kui prihvaen kao sin neke vrlo plemenite upropatene obitelji to je bila samilosna izmiljotina grofa od Rionueva ple-mika djevojica nije prezirala igrati se s njim svih onih igara kojima se djeca igraju, nazivajui ga ak, naravno

u ali, svojim zarunikom i iskazujui mu odreenu naklonost kad se njezinih dvanaest godina pretvorilo u etrnaest, a njegovih etrnaest u esnaest.Tako su prole jo tri godine.Obuarev sin ivio je sve to vrijeme u raskoi i zadovolj-stvima: uao je na dvor, druio se s plemiima i prihva-tio njihove navike, zamuckivao na francuskom (vrlo u modi u to doba) i svladao, napokon, vjetine jahanja, plesa i maevanja i, unekoliko, aha i crne magije.Ali, i po trei ga je put stigla Smrt da, sada nemilo-srdnija od obje prijanje, sa zemljom sravni budunost naega junaka. Grof od Rionueva preminu ab intesta-to, a udova grofica, koja je tienika svojega pokojnika iz svega srca mrzila, priopi mu, sa suzama u oima i otrovom u osmijehu, neka bez oklijevanja napusti ovu kuu, jer bi je njegov daljnji boravak podsjeao na su-pruga, to je ne bi moglo negoli rastuivati.Gil Gil je povjerovao da se budi iz nekoga lijepog sna, ili da ga pritie okrutna mora. I tako je uzeo pod mi-ku zamotuljak s odjeom koju su mu ostavili i napustio, lijui gorke suze, ovu gostoljubivu kuu koja odjednom takva vie nije bila.Siromaan, bez obitelji i kue kamo bi se sklonio, sje-ti se nesretnik da je u nekoj uliici etvrti Vistillas po-sjedovao skroman sobiak i obuarski alat pohranjen u sanduku. Sve je to bilo povjereno brizi neke starice,

najstarije u njegovu susjedstvu, u ijoj je kui siromah nailazio na milovanja, pa i na pekmez, jo za ivota vr-loga Juana Gila... Ode dakle tamo: starica je jo ivje-la, alat je bio u dobru stanju, a najam sobice kroz te mu je godine donio nekih sedam zlatnika, koje mu dobra ena preda, okupavi ih prije toga suzama veselja.Gil odlui ivjeti sa staricom, posvetiti se obuarskom zanatu i potpuno zaboraviti na jahanje, oruje, ples i ah... Ali nikako i na Elenu od Monteclara!Ovo posljednje bilo mu je i nemogue.Shvatio je ipak da je za nju mrtav, ili da je ona za nj mr-tva, no prije no to se zatvori grob nadanja nad neu-gasivom ljubavi, poeli da se posljednji put pozdravi s onom koja je bila duom njegove due.Jedne veeri tako obue svoju najbolju viteku odjeu i uputi se prema vojvodinoj kui. Pred vratima je bila ko-ija spremna za put, s etirima ve upregnutim mulama.Elena, iza koje je iao otac, ve se pela u nju. Gil! , uzviknu ona njeno, ugledavi mladia. Hajdemo! , podviknu vojvoda koijau, ne uvi nje-zin glas i ne vidjevi bivega paa Rionueva.Mule krenue upropanj.Nesretnik prui ruke prema oboavanoj, nemajui vre-mena ni da joj kae zbogom! Oprez , zaguna vratar, vrata se moraju zatvoriti! Gil se, oamuen, pribere.

Odlaze! , ree. Da, gospodine, u Francusku! , suho odgovori vratar i zatvori mu vrata pred nosom. Bivi se pa vrati kui razoaran vie negoli ikada, svue se i odloi odjeu, preobue se u najloije to je imao, podree kosu i obri-je bradu koja mu je ve izbijala i slijedeeg dana sjedne na rasklimani stoli na kojemu je Juan Gil etrdeset godina sjedio meu kalupima, noevima, ilima i po-stolarskim voskom.Tako ga nalazimo na poetku ove prie, koja se, kako je ve reeno, naziva Prijatelj smrti.

II Jo o zaslugama i vrlinama

Mjesec lipanj 1724. godine bliio se kraju.Gil Gil je ve dvije godine obavljao zanat obuara, ali ne smijete zato povjerovati da se pomirio sa svojom sudbinom.Morao je raditi danju i nou da zaradi dovoljno za ivot i neprestance je alio svoje lijepe ruke koje su sve vie ogrubljivale, itao kad nije imao kupaca i samo krajem tjedna naputao svoje skriveno utoite. Tamo je ivio sam, utljiv, u pretjeranu strahu od bolesti, dok mu je jedina razonoda bila sluati staricu i njen as ovakav as onakav opis ljepote Crispine Lopez ili plemenito-sti grofa od Rionueva!

Nedjeljom bi pak stvari potpuno promijenile izgled. Gil Gil bi oblaio svoju staru odjeu paa, briljivo uva-nu ostalih dana, i odlazio pred crkvu svetoga Millana, najbliu palai Monteclarovih, kamo je u boljim vre-menima nezaboravna Elena odlazila na misu.Ondje ju je ekao cijelu prvu i svu drugu godinu, ne vi-djevi je nijednom. Zauzvrat, esto je susretao sveuili-tarce i paeve koje je od malena poznavao, koji su ga sad upoznavali s onim to se dogaalo u visokim krugovima gdje se vie nije kretao, i ba je od njih doznao da je nje-gova oboavana sve vrijeme u Francuskoj... Naravno da nitko u onim etvrtima nije posumnjao da je na mla-di postao siromani obuar; u stvari, svi su ga smatra-li vlasnikom dijela nasljedstva grofa od Rionueva koji je za ivota pokazivao preveliku naklonjenost mlado-mu pau a da bi se moglo povjerovati kako nije mislio na to da mu osigura budunost!Budui da je tomu bilo tako, u ono vrijeme koje smo naveli na poetku ovoga poglavlja, Gil Gil, naavi se jednoga prazninog dana pred vratima reenoga hra-ma, ugleda kako stiu dvije dame, raskono odjevene, s velikom pratnjom, koje su mu prole dovoljno blizu da u jednoj od njih prepozna svoju sudbonosnu neprija-teljicu, groficu od Rionueva. Na je mladi ve krenuo da se sakrije u mnotvu, kad druga dama podigne veo, i... oh, sree!... Gil Gil ugleda svoju oboavanu Elenu, ljupki uzrok njegovim bolnim patnjama.

Jadan djeak s mahnitom radosti kriknu i priblii se ljepotici.Elena ga odmah prepozna i s jednakom njenou kao prije dvije godine uzviknu: Gil! Grofica od Rionueva stisnu ruke nasljednici Monteclara i promrmlja, okrenuvi se Gilu Gilu: Ve sam ti rekla da sam svojim postolarom zadovolj-na... Ja ne obuvam cipele koje su obuari popravljali...! Ostavi me na miru. Gil Gil problijedi kao mrtvac i srui se na kamene ploe.Elena i grofica uoe u hram.Dva ili tri sveuilitarca koji svi bili prisutni nasmiju se grohotom, jer uope nisu razumjeli to se bilo dogodilo.Gila Gila odvedoe kui.Tamo ga doeka novi udarac.Starica koja mu je predstavljala svu obitelj umrla je, kako se to obino kae, starakom smru.On padne u krevet s vrlo snanom modanom upalom i nae se, kako to ljudi kau, pred vratima smrti.Kad mu se povratila svijest, otkrije da se jedan starac iz one uliice, jo siromaniji od njega, brinuo o njemu za sve vrijeme njegove duge bolesti i da je, prisiljen platiti lijeniku i ljekarniku, prodao namjetaj, alat, duan-i, knjige, ak i viteku odjeu naega mladia.

Nakon dva mjeseca, prekriven prnjama, izgladnio, osla-bljen boleu, bez i jednog novia, bez obitelji, prija-telja, bez one starice koju je volio kao svoju majku, i, to je od svega najgore, bez nade da e se iznova moi pribliiti svojoj prijateljici iz mladosti, svojoj uenoj i oboavanoj Eleni, Gil Gil napusti duani (utoi-te njegovih predaka, sad ve vlasnitvo drugog obua-ra) i naslijepo se uputi prvom ulicom u kojoj se obreo, ne znajui kuda ide, ni to da poduzme, ni komu da se obrati, ni kako da nae posla, ni od ega da ivi.Padala je kia. Bilo je to jedno od onih vrlo tunih po-slijepodneva kad se ini da zvona mrtvima zvone, kad je nebo prekriveno oblacima a zemlja blatom, kada zrak, vlaan i teak, u ljudskom srcu izaziva uzdahe, kad svi siromasi osjeaju glad, svi siroii da im je hladno, a svi beznadnici zavide onima koji su ve umrli.Pala je no, a Gil Gil, u vruici, uuri se u udubini nekih vrata i pone beskrajno neutjeno plakati...Pomisao na smrt ponudi se tada njegovoj mati, ne iz-meu sjena straha i greva agonije, ve ljubazna, lijepa i svijetla, onako kako je opisuje Espronceda2. Nesretnik prekrii ruke na grudima kao da e zadrati onu slat-ku sliku koja mu je toliku utjehu, toliko blaenstvo i

2 Jos de Espronceda (18081842), panjolski romantiarski pjesnik.

toliku radost pruila i, uinivi taj pokret, osjeti da je poloio ruku na neto tvrdo to mu se nalo u depu.Reakcija je bila nagla. Ideja ivota, ili samoouvanja, koja je proletjela glavom Gila Gila, tjerajui u bijeg onu pomisao koju smo ve izloili, uhvatila se svom svojom snagom za ovaj neoekivani dogaaj, koji joj se ponu-dio na samom rubu groba.Nada mu u uho promrmlja tisuu zavodljivih obeanja, to ga navede da posumnja nije li onaj tvrdi predmet koji je bio napipao moda novac, ili veliki dragi kamen, ili neki talisman..., sve u svemu, nije li to neto to bi so-bom donosilo ivot, bogatstvo, sreu i blaenstvo (to se njemu svodilo na ljubav Elene od Monteclara), i, re-kavi smrti Priekaj..., zavue ruku u dep.No, jao, onaj je tvrdi predmet bila boica sumporne kiseline ili, da bude jo jasnije, vitriola, koji je upotre-bljavao za latenje cipela, jedino to mu je ostalo od nje-govih obuarskih potreptina, a u depu mu se nala neobjanjivim sluajem.Prema tome, tamo gdje je nesretnik vjerovao da e nai ruku spasa, ruke su mu nale otrov, i to jedan od onih najjaih. Dakle, umrimo , ree sam sebi.

I primakne boicu usnama...I netko mu poloi na plea kao led hladnu ruku, a sladak

glas, njean, boanski, promrmlja mu nad glavom ove rijei: ZDRAVO, PRIJATELJU!

III 0 tome kako je Gil Gil za jedan sat nauio medicinu

Nikakve rijei nisu mogle toliko iznenaditi Gila Gila kao te koje je upravo uo: Zdravo, prijatelju! On nije imao prijatelja.No jo ga vie iznenadi straan osjeaj hladnoe koji mu je prenijela ruka sjenke, kao i ton njezina glasa koji je, poput polarna vjetra, prodirao do kostiju.Rekli smo da je no bila vrlo tamna...Ubogo siroe nije dakle moglo razabrati lice bia koje je upravo stiglo, ni njegov crni ogrta koji nije sasvim odgovarao ni mukom a ni enskom spolu.Pun sumnji, tajanstvena straha i najivlje znatielje, Gil ustane s praga vrata u kojima se bio uurio i proa-puta klonulim glasom, isprekidanim cvokotom zuba: to elite od mene? To ja tebe pitam! , odgovori nepoznati i sa srda-nom prisnou primi Gila Gila pod ruku. Ja sam osoba koju trai.

Tko...? Ja...? Nikoga ja ne traim! , odvrati Gil Gil pokuavajui se osloboditi. A zato si me onda zvao? , odgovori osoba jo jae stisnuvi ruku. Ah...! Pustite me... Smiri se, Gile! Ne elim ti nanijeti nikakvo zlo , doda tajanstveni stvor. Doi! Drhti od gladi i hladnoe... Tamo vidim otvorenu gostionicu u kojoj ba veeras imam neto uraditi... Uimo, neto e pojesti. Dobro... Ali, tko ste vi? , upita opet Gil Gil, ija je znatielja potisnula sve ostale osjeaje. Ve sam ti rekao kad smo se sreli: prijatelji smo... I shvati da si ti jedini ovjek na Zemlji kojemu pridje-vam taj naziv! Grinja savjesti povezuje me s tobom. Ja sam bio uzrokom svih tvojih nesrea. Ne poznajem vas... , odgovori obuar. A ipak mnogo puta bijah u tvojoj kui! Zbog mene si ostao bez majke kad si se rodio; ja izazvah kap koja je ubila Juana Gila; ja te izbacih iz palae Rionueva; ja jedne nedjelje ubih tvoju staru kunu prijateljicu; i, na-pokon, ja ti u dep stavih boicu sumporne kiseline... Gil Gil zadrhti kao list na vjetru: uini mu se da mu se korijen kose uvlai u lubanju i povjeruje da e mu zgr-eni miii prepui. Ti si demon! , uzviknu s neopisivim strahom. Djeae! , usprotivi se osoba u crnini tonom prijazna

prijekora. to ti pada na pamet? Ja sam neto vie i bolje od alosna bia koje si spomenuo! Onda, tko si? Uimo u gostionicu, tamo e doznati. Gil urno ue, odvede nepoznatoga pod skromni fe-njer to je osvjetljavao prostoriju i stane ga znatieljno promatrati...Bilo je to bie od otprilike trideset i tri godine, viso-ko, lijepo, blijede puti, odjeveno u iroku tuniku i crni ogrta, iju je dugu kosu prekrivala frigijska kapa, ta-koer crne boje. Nije se inilo da se brije, a ipak se nije inilo da je ena. Isto je tako malo bilo slino mukar-cu, usprkos muevnu i odlunu izgledu.U stvari nalikovalo je nekom ljudskom biu bez spola, tijelu bez due, ili, jo bolje, dui bez jasna smrtna tije-la. Negacija linosti, reklo bi se.Oi su mu bile bez ikakva sjaja. Podsjeale su na crni-nu tmine. Bile su to, da, oi mraka, oi korote, mrtve oi... A ipak tako blage, tako bezazlene, tako duboke u svojoj nijemosti, da nije mogao odvratiti pogled od njih. Privlaile su kao more, pridobivale kao bezdan, tjeile kao zaborav.Tako Gil Gil, kako je usredotoio oi na te beivotne, osjeti da ga obuhvaa neki crni veo, da se cio svijet pre-tvara u kaos i da buka svijeta postaje slina zvuku olu-je koja se pribliava...

U tom asu tajanstveno bie izrekne ove strane rijei: Ja sam Smrt, prijatelju moj... Ja sam Smrt i alje me Bog... Bog koji ti je namijenio slavno mjesto na nebu! Pet puta je izazvao tvoju nesreu, a ja, neumoljivo bo-anstvo, saalih se nad tobom. Noas, kad mi je Bog zapovjedio da tvoju bezvjernu duu privedem pred nje-gov sud, zamolih ga da mi povjeri tvoj ivot i da mi do-pusti ivjeti neko vrijeme pored tebe. Obeah da u mu na koncu uruiti tvoju duu oienu od grijeha i do-stojnu njegove slave. Nebo je usliilo moju molbu. Ti si dakle prvi smrtnik koji mi se primakao a da mu ti-jelo jo nije bilo hladan pepeo! Ti si moj jedini prija-telj! Posluaj sad i naui put k srei i vjenomu spasu. Kad Smrt to izree, Gil Gil promrmlja gotovo neraz-birljivu rije. Razumijem... , uzvrati Smrt. Govori mi o Eleni de Monteclaro. Da! , odgovori mladi. Kunem ti se da je nee zagrliti druge ruke osim tvojih ili mojih! I, opet ti ponavljam, moja je zadaa da ti pru-im sreu na ovom ili na onom svijetu! Tomu cilju e dostajati slijedee: ja, prijatelju moj, nisam Svemogui... Moja je mo vrlo ograniena, vrlo alosna! Ja nemam sposobnost stvaranja. Moje se znanje svodi na unita-vanje. Ipak, u mojoj je moi da ti dadem snagu, mo, bogatstvo vee no ono to ga imaju prinevi i kraljevi...

Uinit u te lijenikom, ali lijenikom svojim prijate-ljem, koji me poznaje, vidi i sa mnom govori! Ostalo pogodi. Gil Gil je bio zaprepaten. Je li to istina? , uzviknu kao da se bori s morom. Sve je istinito, i ono ostalo to u ti kazati... Sada te samo moram upozoriti da nisi sin Juana Gila. Sluam ispovijedi svih samrtnika i znam da si sin grofa od Rionueva, svoga pokojnog zatitnika, i Crispine Lopez, koja te zaela dva mjeseca prije no to se vjenala s ne-sretnim Juanom Gilom. Ah, zauti! , uzviknu jadan djeak, pokrivi lice rukama.Zatim, ranjen brzom pomisli, uzviknu s neopisivim uasom: Prema tome, ti e jednoga dana ubiti Elenu? Smiri se... , odgovori boanstvo. Elena za tebe nee nikada umrijeti! Dakle, odgovori: eli li ili ne eli biti mojim prijateljem? Gil uzvrati drugim pitanjem: Hoe li mi u zamjenu dati Elenu? Velim ti da hou. Onda ovamo ruku! , doda mladi, pruajui svoju ruku Smrti.Ali, jo jedna pomisao, stranija negoli prijanja, u tom mu trenutku padne na pamet.

Tim rukama koje sad stiu moju , ree, ubio si moju jadnu majku! Da! Tvoja je majka mrtva...! , odgovori Smrt. Ipak, shvati da joj ja nisam nanio nikakvu bol... Ja nikoga ne muim! Onaj tko vas mui do vaeg posljednjeg daha moj je suparnik ivot, taj ivot koji toliko volite! Umjesto odgovora, Gil se baci u naruaj Smrti. Hajdemo, dakle! , ree bie u crnini. Kamo? U La Granju, da pone s lijenikom slubom. A koga emo posjetiti? Bivega kralja, Felipea V.3 Kako? Felipe V e umrijeti? Jo ne, mora jo jednom kraljevati, a ti e mu poklo-niti krunu. Gil pognu elo, pritisnut teinom tolikih novih misli. Smrt ga uzme za ruku i izvede iz gostionice. Jo nisu ni stigli do vrata kad iza lea zaue krikove i alopojke.Vlasnik gostionice upravo je bio umro.

3 Felipe V (16831746), vojvoda od Anjoua, prvi panjolski kralj iz dinastije Bourbona. Bio je prisiljen voditi rat, poznat kao rat za batinu, kako bi zaposjeo prijestol to mu ga je oporukom ostavio Carlos II. Rastrojena duha i nedorastao kraljevanju, vodio je politiku koja nije dala eljenih rezultata. Abdicirao i povukao se u La Granju, a smrt sina mu, Luisa I, 1724. godine primorala ga da ponovo sjedne na panjolski prijestol.

IV Digresija koja nema veze...

Od trenutka kad je izaao iz gostionice, Gil Gil zapoe u sebi samom i u svoj prirodi primjeivati tolike pro-mjene da bi se, kad ga ne bi pridravala tako vrsta ruka Smrti, nesumnjivo bio sruio na zemlju.Na je junak naime osjeao ono to nijedan ovjek na svijetu nije nikad osjeao: dvostruko gibanje Zemlje, oko Sunca i oko svoje vlastite osi.Nije, meutim, osjeao kucanje svoga vlastitog srca.I nadalje, da je tkogod pri sjajnoj mjeseini pogledao lice biveg obuara, primijetio bi da je njegova nujna ljepota, koja ga je uvijek inila privlanim, izvanredno porasla... Njegove oi, barunasto crne, ve su zrai-le onim tajanstvenim mirom koji je kraljevao u oima olienja Smrti. Njegova duga i svilenkasta kosa, vrana kao gavranovo krilo, ukraavala je lice blijedo kao snje-nobijeli kamen groba, istovremeno blistavo i mrano, kao da u toj bjelini nadgrobna svijea njeno razastire kroz prozor svoju svjetlost. Njegova vanjtina, njego-vo dranje, njegovo ponaanje, cio se njegov lik preo-brazio, dobivi velianstven, vjeni izgled, stran svakoj vezi s prirodom, izgled koji bi ga, da se Gil bilo gdje po-javi, uinio nadmonijim nad najneosjetljivijim ena-ma, najoholijim monicima i najhrabrijim ratnicima.Ila su i ila dva prijatelja prema Sierri, katkad putem a pokatkad poprijeko.

Kad su god prolazili kroz neko selo ili seoce, spori zvuci zvona, treperei u prostoru samrtnom borbom, javljali su naemu mladiu da Smrt nije gubila svoje vrijeme. Objavljivali su da njezina ruka dosee svuda i, to je on na srcu osjeao kao santu leda, da neprestance prekri-va alou i ruevinama cijelo lice Zemlje.udne i neobine stvari pripovijedala je Smrt svojemu tieniku.Neprijateljica Povijesti, uivala je izrugivati se svojoj na-vodnoj koristi i za dokaz je prikazivala injenice ona-ko kako su se dogodile, a ne kako ih uvaju spomenici i kronike. Bezdani prolosti otvarali su se pred zaprepa-tenom matom Gila Gila, pruajui mu najznaajnija otkria o sudbini kraljevstava i cjelokupnoga ovjean-stva, otkrivajui mu veliku tajnu postanka ivota i ne manje zastraujuu i veliku tajnu kraja, prema kojemu mi, loe nazvani smrtnicima, idemo i, na koncu, omo-guujui mu da u svjetlu tako visoke filozofije shva-ti zakone koji upravljaju razvojem kozmike materije i njezinih mnogostrukih izraza u kratkotrajnim i pro-laznim oblicima koji se zovu minerali, biljke, ivotinje, zvijezde, zvijea, zvjezdane maglice i svjetovi.Fiziologija, geologija, kemija, botanika, sve se razjasni-lo u oima bivega obuara, omoguujui mu da upo-zna tajanstvene sile ivota, pokreta, obnavljanja, enje, osjeaja, misli, savjesti, razmiljanja, pamenja i htije-nja ili elje.

Bog, samo je Bog ostao sakriven u dnu ovih mora svjetlosti!Bog, samo je Bog bio tu i ivotu i smrti, stran sveop-oj solidarnosti, jedini i uzvien u esenciji, sam kao sup-stancija, neovisan, slobodan i svemogu u akciji! Smrt nije mogla Stvoritelja prodrijeti svojom beskonanom sjenom. On je iznad svega! Njegova vjenost, njegova neranjivost, njegova neprobojnost zaslijepile su pogled Gila Gila, koji je prignuo glavu, i oboavao i vjerovao, utapajui se u vee neznanje negoli prije no to se spu-stio u bezdane Smrti...

V Bolje vrabac u ruci...

Bilo je deset sati izjutra, trideseti kolovoza 1724. godine, kad je Gil Gil, koga je ona crna sila savreno poduila, uao u palau svetoga Ildefonsa i zatraio prijam kod Felipea V. Podsjetimo sada itaoca na poloaj u kome se nalazio monarh dana i sata koje smo upravo naveli.Prvi panjolski Bourbon, unuk Louisa XIV francuskog, bio je prihvatio panjolski tron onda kad vie nije mo-gao ni sanjariti o francuskom prijestolju. Ali, pomrli su drugi prinevi, njegovi strievi i bratii, koji su ga raz-dvajali od tla njegove rodne grude te se on, da se pripre-mi za nasljedstvo ako bi umro njegov sinovac, Louis XV (koji je bio vrlo bolestan i imao samo etrnaest godina),

odrekne kastiljske krune u korist svoga sina, Luisa I4 i povue se u San Ildefonso.5

I u takvoj situaciji, ne samo to se neto pobolja zdrav-lje Louisa XV, ve i Luis I padne u krevet opasno srvan boginjama, tako da se pobojae za njegov ivot...! Deset je skorotea rasporeenih izmeu La Granje i Madrida svakoga sata donosilo Felipeu vijesti o stanju sina, a a-stoljubiv otac, koga je jo vie uznemirila njegova slav-na druga ena, Izabela Farnesio6 (jo astohlepnija od njega samog), upravo nije znao kako se postaviti pred tom tako neoekivanom i tekom dvoumicom.Hoe li se prijestolje panjolske isprazniti prije onoga u Francuskoj? Treba li izraziti svoju namjeru da izno-va u Madridu kraljuje, spreman prihvatiti nasljedstvo svojega sina?A to ako ovaj ne umre? Zar ne bi bila velika budalati-na ako pokae svoj Europi mranu dubinu svoje due? Hoe Ii se pokazati da je uzalud prinio rtvu ivota u samoi od sedam mjeseci? Hoe li to znaiti da zauvijek

4 Luis I (17071724)), sin Felipea V, kao djeak kraljevao est mjeseci. Umro od boginja, kao u pripovijeci.5 San Ildefonso, mjestace u panjolskoj pokrajini Segoviji. La Granja je palaa koju je, kao kopiju Versaillesu, u San Ildefonsu dao podii Felipe V.6 Izabela Farnesio (ili Elizabeta Farnese), rodom iz uvene talijanske obitelji, kraljica panjolske kao druga ena Felipea V. Utjecala na njegovu politiku prema Italiji.

odbija slatku nadu da e zaposjesti ueni prijestol sve-toga Luisa? to dakle raditi? ekati bi znailo izgubiti dragocjeno vrijeme... Upravno vijee ga je mrzilo i odri-calo mu svaki utjecaj u dravnim poslovima... Samo je-dan korak mogao je izloiti pogibli elju itava njegova ivota i obrukati mu ime pred potomstvom...Tobonjeg Carlosa V opsjedala su u samoi zemaljska iskuenja. Vrlo je skupo plaao, u satima neizvjesnosti, licemjerje svoje abdikacije!Takve su bile okolnosti u kojima se na prijatelj Gil Gil najavi zamiljenom Felipeu, rekavi da nosi vrlo vane vijesti. to eli od mene? , ne gledajui upita kralj, kad ga je naslutio u prostoriji. Gospodine, neka me vae velianstvo pogleda! , uz-vrati Gil Gil slobodno. Ne bojte se da u vam proi-tati misli, one meni ionako nisu nikakva tajna. Felipe V naglo se okrenu prema tomu ovjeku iji mu glas, otar i hladan kao istina koju je otkrio, sledi krv u srcu.No njegova se srdba raspri pred zagrobnim osmije-hom Prijatelja Smrti.Osjeti se zatim opsjednut praznovjernim uasom kad ugleda oi Gila Gila i, pruivi ruku prema zvoncu koje je ukraavalo pisai stol, ponovi svoje prijanje pitanje: to eli od mene?

Gospodine, ja sam lijenik... , mirno odgovori mla-di, i toliko vjerujem u svoje znanje da mogu vaemu velianstvu pretkazati dan, sat i trenutak smrti Luisa I. Felipe V paljivije pogleda toga djeaka prekrivena pr-njama, koliko lijepa toliko i nadnaravna lica. Govori... , ree umjesto svakog odgovora. Neemo tako brzo, gospodine kralju! , uzvrati Gil s odreenom zajedljivou. Moramo se prije dogovoriti o cijeni! Na te rijei Francuz podigne glavu, kao da se budi iza sna, ugleda isti prizor u drugom svjetlu i gotovo se po-stidi to ga je bio dopustio. Hej! , ree ciliknuvi zvoncem. Zgrabite tog ovjeka! Pojavi se neki kapetan i poloi Gilu Gilu ruku na rame.Ovaj ostane nepomian.Kralj, oporavivi se od prijanje praznovjerice, pogleda ispod oka udnoga lijenika... Ustane s naporom, jer je slabost od koje je patio ve nekoliko godina ojaala, i ree kapetanu strae: Ostavi nas same. Zastane zatim pred Gilom Gilom, kao da eli na taj na-in otkloniti strah i s hinjenim ga mirom upita: Do avola, tko si ti, sovuljago? Ja sam Prijatelj Smrti! , ne trepnuvi odgovori na mladi. Blaena djevice moja i svih grenika... ree kralj

kao da se ali, kako bi prikrio svoje djetinjasto zapre-patenje. I to kae za naega sina? Kaem, gospodine , uskliknu Gil Gil i zakorai pre-ma kralju koji uzmakne, kaem da vam donosim kru-nu... Neu vam rei da li panjolsku ili francusku krunu, jer ba je to tajna za koju ete mi platiti. Velim da gu-bimo dragocjeno vrijeme i, prema tome, treba da vam smjesta i jasno kaem! Dakle, paljivo me sasluajte. Luis I je na samrti... Usprkos svemu, njegova je bolest od onih kojima ima lijeka... U vaim je rukama klju... Felipe V prekine Gila Gila: Reci...! Reci to eli! Hou uti sve... U svakom te sluaju moram dati objesiti...! Prijatelj Smrti slegnu ramenima i nastavi: Rekoh da je u rukama vaega velianstva klju cijele stvari. Imali ste na glavi panjolsku krunu. Skinuli ste je da stavite francusku krunu. Vaa je pala u kolijevku vaega sina. Louis XV se okrunio svojom, a vi ste osta-li i bez jedne i bez druge... To je istina! , uzviknu Felipe V, ako ne glasom, onda pogledom. Danas... nastavi Gil Gil privukavi kraljev pogled, danas, kad ste blie francuskoj nego panjolskoj kru-ni, izvrgavate se istoj opasnosti... Dva kralja-djeteta, Louis XV i Luis I, bolesni su. Moete naslijediti oba, no za to morate znati nekoliko sati unaprijed koji e od

njih prije umrijeti. Luis I je u veoj opasnosti, ali kruna Francuske je ljepa. Odatle vaa neodlunost... Dobro se zna da ste iskusan ovjek! Neete se usuditi isprui-ti ruku prema ezlu svetoga Ferdinanda, bojei se da se va sin izvue, da vam se povijest ne naruga i da vas vai pristae u Francuskoj ne ostave...! Da bude jo jasni-je: ne usuujete se ispustiti plijen koji vam je ve u ru-kama, bojei se da onaj drugi koji vidite ne bude samo nova varka ili utvara! Govori... govori! , ree Felipe tjeskobno, povjerovavi da je Gil zavrio. Govori! Kako bilo da bilo, odavde e u najdublju tamnicu, gdje e te samo zidovi slua-ti!... Govori!... elim znati to svijet govori o mojim zamislima! Bivi se obuar prezirno osmjehnu. elija! Vjeala!... , uzviknu. To je sve to vi kralje-vi znate! Ali ja se ne bojim. Posluajte me jo malo, od-mah u zavriti. Meni treba, gospodine, da postanem dvorski lijenik, dobijem titulu vojvode i da jo danas zaradim trideset tisua pezosa... Vae se velianstvo smi-je? Dakle, meni to sve treba, kao to vaemu velian-stvu treba da sazna hoe li Luis I umrijeti od boginja! Pa to? Zar ti to zna? , upita kralj tihim glasom, ne mogavi se osloboditi straha koji je ovaj mladi u nje-mu izazvao. Mogu to doznati ove noi.

Kako ? Ve sam vam rekao da sam Prijatelj smrti. to to znai? Objasni mi! Eto... Ja sam ne znam! Odvedite me u Madrid, u pa-lau. Omoguite mi da vidim kralja koji kraljuje i ja u vam rei koju je presudu Vjenost napisala na nje-govu elu. A ako pogrijei? , ree gospodar Anjoua, pribliiv-i se jo vie Gilu Gilu. Objesite me...!, za to u biti va zarobljenik koliko god vam se svidi. Dakle, ti si arobnjak! , uzviknu Felipe da na neki nain opravda povjerenje koje je ukazivao rijeima Gila Gila. Gospodine, arolija vie nema! , odgovori ovaj. Posljednji arobnjak se zvao Louis XIV, a posljednji zaarani Carlos II. Kruna panjolske, koju smo vam prema testamentu jednoga maloumnika poslali u Pariz, ima tomu dvadeset i pet godina, oslobodila nas je zla duha u kojemu smo ivjeli od abdikacije Carlosa V. Vi to znate bolje od ikoga. Dvorski lijenik..., vojvoda... i trideset tisua pezo-sa... , promrmlja kralj. Za krunu koja vrijedi vie no to mislite! , odvrati Gil Gil. Ima moju kraljevsku rije! , sveano ree Felipe V,

svladan tim glasom, izgledom i dranjem punim tajnstvenosti. Kune li mi se vae velianstvo? Obeajem! , odgovori Francuz. Obeajem, ako mi prije dokae da si neto vie od obina ovjeka! Eleno..bit e moja! , proaputa Gil. Kralj pozove kapetana i da mu neke zapovijedi, Sada... , ree, dok se priprema tvoj put u Madrid, ispriaj mi svoju priu i objasni mi svoju znanost. Udovoljit u vam, gospodine, ali se bojim da neete shvatiti ni jedno ni drugo.

Sat potom kapetan je jahao prema Madridu uz bok na-emu junaku, koji je odbacio svoje prnje i odjenuo se u raskonu odjeu od crnoga baruna, ukraenu upad-ljivom ipkom. Za pasom je imao bode i nosio eir s perom. Felipe mu je poklonio tu odjeu i mnogo nov-ca poto je bio uo o njegovu udnovatom prijateljstvu sa Smrti.

VI Prethodni dogovor

Bilo je oko est sati poslije podne kad su Gil Gil i ka-petan sjahali pred vratima kraljevske palae.Velik se broj ljudi okupio na tom mjestu, znajui za opa-snost u kojoj se nalazio ivot mladoga kralja.

U trenutku kad je na prijatelj zakoraio na dvorski prag, nae se licem u lice sa Smrti, koja je hitrim kora-kom izlazila. Zar ve? , upita Gil pun straha. Jo ne! , odgovori zlokobno boanstvo. Lijenik s olakanjem uzdahnu. A kada e biti? , upita nakon nekoliko trenutaka. Ne mogu ti rei. Oh! Kai... Kad bi znao to mi je obeao Felipe V! Mogu zamisliti. Moram svakako doznati kad e umrijeti Luis I. Doznat e na vrijeme. Ui... Kapetan je ve u kralje-vim odajama. Nosi upute kraljeva oca... U ovom te tre-nutku najavljuju kao prvoga lijenika svijeta... Svijet se okuplja na stepenicama da te vidi kako dolazi... Susrest e Elenu i groficu od Rionueva!... Oh, kakve li sree! , uzviknu Gil Gil. Sad je est i etvrt... , nastavi Smrt, opipavi svoje bilo kao jedini i nepogreivi sat. ekaju te... Uskoro emo se vidjeti. Ali, reci mi... Ah, da... Gotovo sam zaboravio! Sluaj, ako ja budem u sobi kad posjeti kralja Luisa, znaj da njegovoj bole-sti nema lijeka.

A hoe li biti tamo? Zar nisi rekao da mora otii drugamo? Jo ne znam hou li ondje biti... Ja sam posvuda i ako primim vinje zapovijedi, vidjet e me tamo gdje se naem... to sad ovdje radi? Upravo sam ubio jednoga konja. Gil Gil ustukne pun iznenaenja. Kako? , uzviknu. Zar se ti bavi i nerazumnim biima...! to to znai nerazuman? Zar moda vi ljudi imate istinski razum? Razum je samo jedan, a taj se sa Zemlje ne vidi! Ma reci mi , ponovo upita Gil, ivina..., ivotinje..., koje zovemo nerazumnima, imaju li one duu? Da i ne. Imaju duh koji nije slobodan i koji je neod-govoran... Ma, koji ti je avo? Kako si samo znatieljan danas! Onda, zdravo... Idem do jedne plemenite kue... gdje u ti uiniti jo jednu uslugu. Uslugu? Meni? Jasno mi reci! O emu je rije? Idem sprijeiti jedno vjenanje. Ah...! , uzviknu Gil Gil, pogoen stranom sum-njom. Da nije moda...? Nita ti vie ne mogu rei... , odgovori Smrt. Hajde unutra, ve je kasno.

Izludjet e me! Opusti se i sve e dobro proi! Ima moje obeanje da e postati potpuno sretan. Dakle, jo smo uvijek prijatelji! Ne namjerava ubiti ni mene ni Elenu? Ne brini! , uzvrati Smrt s tolikom tugom i dosto-janstvom, tako njeno i s veseljem, s tolikim i tako ra-zliitim osjeajima u glasu, da je Gil odbacio nadu da e shvatiti te rijei. ekaj! , ree naposljetku, kad je vidio da se bie odjeveno u crninu poelo udaljava-ti. Ponovi mi ono od maloprije, ne elim pogrijeiti... Ako bude u bolesnikovoj sobi, a ne gleda ga, znai da e bolesnik umrijeti od te bolesti... Zacijelo! Ako mu budem do uzglavlja, umrijet e u toku dana... Ako leim do njega u krevetu, ostaju mu tri sata postojanja... Ako ga nae u mom zagrljaju, ra-unaj da e ivjeti jo samo jedan sat... A ako vidi da ga ljubim u elo, pomoli se za njegovu duu. Zar mi ni rijei vie nee kazati? Ni jednu jedinu. Nemam doputenja da ti na taj nain otkrijem namjere Vjenosti. Tvoja prednost nad svim drugim ljudima sastoji se samo u tome to me moe vidjeti. A sada zdravo i nemoj me zaboraviti! To ree i nestane u daljini.

VII Kraljeva odaja

Gil Gil ue u kraljevu odaju, bez kajanja i bez zadovolj-stva to je uspostavio odnose s prikazom Smrti.No tek to je zakoraio na stepenice palae i prisjetio se da e vidjeti svoju oboavanu Elenu, sve njegove crne misli nestanu, kao none ptice u osvit zore.U arenoj pratnji dvorjana i drugih plemenitih odlini-ka, Gil Gil se kroz mnoge dvorane i salone uputi prema kraljevoj odaji, dok su se svi prisutni divili neobinoj ljepoti i njenoj mladolikosti slavnoga lijenika, koga je Felipe V slao iz La Granje kao posljednji utok ljud-ske nade koji moe spasiti ivot Luisu I.U palai su bila dva dvora, Luisov i Felipeov. Bile su to, da tako kaemo, dvije suparnike sile, koje su od prije tjedan dana ivjele u neprestanu ratu! Bili su to stari podanici prvog ogranka Bourbona i novi, koje je fran-cuski regent, Philippe Orleanski Velikoduni, okupio oko prijestola panjolske, kako bi izbjegao da asto-ljubivi bivi vojvoda od Anjoua s toga prijestola skoi na prijestol svojega sinovca. Zatim su tu bili i dvorjani posluna djeaka koji je leao na samrti, kao i dvorja-ni njegove krasne supruge, neukrotive regentove keri, glasovite vojvotkinje od Montpensiera.Sljedbenici Izabele Farnesio, maehe Luisa I, eljeli su da ovaj umre, kako bi se sinovi iz drugog braka Felipea V nali to blie kruni svetoga Fernanda.

Pristae mlade Orleanke, kraljice kerke, eljeli su da se bolesnik spasi, ne iz ljubavi prema suprunicima tako zle sree, ve iz mrnje prema Felipeu V, koga nisu htje-li jo jednom vidjeti da kraljuje.Prijatelji nesretnoga Luisa bojali su se i pomisli da e ovaj umrijeti, jer su ga oni naveli da se oslobodi stara-teljstva u kome ga je drao usamljenik iz La Granje, te su dobro znali da e biti protjerani ili baeni u tamni-cu ako se on vrati na prijestolje.Palaa je dakle bila splet suprotstavljenih elja, razlii-tih astohlepnih namjera, intriga i sumnji, strahova i nada.Gil Gil ue u prostoriju traei pogledom samo jednu osobu, svoju nezaboravnu Elenu. Kod kraljeva kreve-ta ugleda njezina oca, velikog prijatelja pokojnoga gro-fa od Rionueva, dakako, vojvodu od Monteclara, kako razgovara s nadbiskupima Santiaga i Toleda, markizom od Mirabala i don Miguelom de Guerrom, etvoricom najeih neprijatelja Felipea V.Vojvoda od Monteclara ne prepozna nekadanjega paa, prijatelja iz djetinjstva svoje arobne keri.Na drugom kraju Prijatelj Smrti, ne bez nekog osjeaja straha, izmeu dama koje su okruivale mladu i lijepu Luisu Izabelu od Orleansa, ugleda svoju nemilosrdnu i vjenu neprijateljicu: groficu od Rionueva.

Kad Gil Gil proe pored nje da kraljici poljubi ruku, gotovo je dotakne odjeom.Ni grofica ne prepozna roenoga sina svoga mua.U to se iza grupe koju su inile dame odmaknu zavjesa i pojavi se visoka ena, blijeda, prekrasna, izmeu dru-ge dvije ili tri, koje Gil nije poznavao...Bila je to Elena od Monteclara.Gil Gil ju je uporno gledao i djevojka zadrhta kad ugle-da to zagrobno i prekrasno lice, kao da promatra pri-kazu jednog oboavanog pokojnika; kao da joj je sada pred oima ne Gil nego njegova sjena odjevena u mr-tvaku odjeu; kao da vidi bie s drugoga svijeta.Gil na dvoru! Gil tjei kraljicu, tu oholu i podruglji-vu princezu koju su svi prezirali! Gil, u tako rasko-noj odjei, u koga su uprti svi pogledi i koga cijeni sve plemstvo! Ah! To jamano mora biti san! , pomisli arobna Elena. Doktore, doite... , uto e markiz od Mirabala. Njegovo se velianstvo probudilo. Gil s tekim naporom svlada zanos koji je obuzeo ita-vo njegovo bie kad se naao pred svojom oboavanom i priblii se bolesnikovu krevetu.Drugi panjolski Bourbon bio je mladi od sedamna-est godina, mrav, dugaak i slabunjav, kao biljka koja raste u sjeni.

Njegovo lice (ne bez neke finoe izraza, usprkos nepra-vilnosti crta) bilo je sada strano oteeno i prekriveno pepeljastim gnojnim irovima.Izgledao je kao nedovren kip oblikovan u glini.Kralj-djeak upravi tjeskoban pogled prema tom dru-gom mladiu koji se uputio k njegovu krevetu i, susrevi se s njegovim nijemim i tamnim oima, neistraivim kao tajna vjenosti, tiho jauknu i sakrije se ispod pokrivaa.Gil Gil u meuvremenu promotri sva etiri kuta oda-je, ne bi li ugledao Smrt.Ali Smrti nije bilo. Hoe li ostati iv? , upitae ga tihim glasom neki dvorjani, koji su povjerovali da su ugledali nadu na licu Gila Gila.Gotovo je odgovorio da, zaboravivi da svoje miljenje smije priopiti samo Felipeu V, kad osjeti da ga netko povlai za odjeu.Okrene se i ugleda u blizini osobu odjevenu u crninu, leima okrenutu kraljevu krevetu. Bila je to Smrt. Umrijet e od ove bolesti, ali ne danas , pomisli Gil Gil. to vam se ini? , upita ga nadbiskup Toleda, osje-ajui, kao i svi ostali, to nepobjedivo potovanje to ga je ulijevalo nadljudsko lice naega mladia. Oprostite... , odgovori bivi obuar. Moje je mi-ljenje namijenjeno onomu koji me ovamo poslao...

Ali vi... , dometne markiz od Mirabala, Vi, koji ste tako mladi, niste mogli nauiti toliku znanost... Nesumnjivo je bog ili vrag na vas utjecao... Vi ste da-kle svetac koji ini uda, ili vra, prijatelj vjetica... Kako vam drago... , odgovori Gil Gil. Na ovaj ili onaj nain, ja itam budunost princa koji lei u ovom krevetu, a to je tajna za koju biste vi rado togod dali, jer rjeava vau sumnju hoete li sutra biti miljenik Luisa I ili zatvorenik Felipea V. Pa to onda! , promuca Mirabal, blijed od srdbe, ali ipak s laganim smijekom.Uto primijeti Gil Gil da je Smrt, nezadovoljna samo vrebanjem na vladara, iskoristila to se ve nalazi u kra-ljevskoj odaji i sjela pored jedne dame, gotovo na istu sjedalicu, netremice je gledajui.Osuena je bila grofica od Rionueva. Tri sata! , pomisli Gil Gil. Moram govoriti s vama... , u meuvremenu produ-i markiz od Mirabala, komu je palo na pamet ni ma-nje ni vie nego da kupi svoju tajnu od udnovatoga lijenika.Ali pogled i smjeak Gila Gila, koji je pogodio markie-ve misli, zbune ovoga tako da je uzmakao jedan korak.Bili su to isti pogled i smijeak koji su toga jutra zagos-podarili nad Felipeom V.Gil iskoristi trenutak Mirabalove smetenosti da uini

velik korak naprijed u svojoj karijeri i uvrsti ugled na dvoru. Gospodine..., ree toledskom nadbiskupu. Grofica od Rionueva, koju vidite mirnu i samu u onom kutu... (ve znamo da je Smrt bila vidljiva samo Gilovim oi-ma), umrijet e prije no to isteknu tri sata. Posavjetujte joj da pripremi svoj duh za samrtni as. Nadbiskup zaprepaten ustuknu. to to znai? , upita Don Miguel de Guerra.Prelat ispria nekolicini ljudi proroanstvo Gila Gila i u taj as se sve oi uprave na groficu koja je doista po-ela strano blijedjeti. Gil Gil se zatim priblii Eleni.Elena se nalazila usred sobe, stojei na mramornom podu, nepomina i tiha, kao neki uzvien kip.Od tamo je, zanijeta, opsjednuta, svladana strahom i sreom koje nije bilo mogue poblie odrediti, proma-trala svaki pokret svoga prijatelja iz djetinjstva. Eleno... , promrmlja mladi kad je doao do nje. Gile... , odgovori ona nesvjesno. Jesi li to ti? Da, ja sam! , uzvrati on s oboavanjem. Nita se ne boj... I izae iz prostorije.Kapetan ga je ekao u predsoblju.Gil Gil napie nekoliko rijei na papir i ree vjernomu slugi Felipea V:

Uzmite... i nemojte gubiti ni trenutka. U La Granju! A..., a vi? , usprotivi se kapetan. Ne mogu vas na-pustiti. Vi ste zarobljenik koga ja uvam. Dajem vam asnu rije... , uzvrati Gil otmjeno. Ne mogu s vama. Ali..., kralj... Kralj e odobriti va postupak. Nemogue! Posluajte me, vidjet ete da sam u pravu. U tom se trenutku iz kraljevske odaje zauje snana graja. Lijenika! Onoga lijenika! , viui izae nekoliko ljudi. to se dogaa? , upita Gil Gil. Umire grofica od Rionueva... , ree don Miguel de Guerra. Doite! Ovuda... Bit e da je ve u kraljii-noj odaji... Poite, kapetane... , promrmlja Gil Gil. Ja vam to nareujem. I poprati svoje rijei takvim pogledom i pokretom ruke da vojnik ode ne izustivi ni rijei.Gil poe za Guerrom i ue u odaju supruge Luisa I.

VIII Otkrivenja

uj , ree glas Gilu Gilu kad se uputio prema kre-vetu na kojemu je leala grofica od Rionueva. Ah, jesi li to ti? , uzviknu na mladi, prepoznavi Smrt. Da li je ve izdahnula? Tko? Grofica... Nije. Pa kako si je mogao napustiti? Nisam je napustio, prijatelju moj. Kao to sam ti ve rekao, ja se nalazim posvuda u isto vrijeme i u razlii-tim oblicima. Dobro..., to od mene eli ? , s nekim gnuanjem upita Gil poto je uo tu reenicu. Doao sam ti uiniti jo jednu uslugu. Valjda e biti tako! Govori! Zna li da nema potovanja prema meni? , uzviknu Smrt podrugljivim glasom. To je prirodno... , odgovori Gil. Povjerenje..., sukrivnja... to to znai sukrivnja? Nita...! Mislim na sliku koju sam vidio kad sam bio djeak. Predstavljala je Medicinu. Na krevetu su lea-la dva ovjeka, ili, jo tonije, ovjek i njegova bolest.

Lijenik je uao u sobu s povezom na oima i naoru-an toljagom, i kad se pribliio krevetu poeo naslije-po tui i po bolesniku i po bolesti... Ne sjeam se tono tko je prije pod batinama izdahnuo... ini mi se da je to bio bolesnik. Ljupke li alegorije! No hajdemo na posao... Da..., hajdemo..., svi se ve ude to sam se sam zau-stavio usred prostorije. Ne brini se za njih! Misle da razmilja ili da eka nadahnue. Posluaj me naas. Ti zna da mi prolost po pravu pripada i da ti mogu o njoj pripovijedati... za razliku od budunosti... Samo naprijed! Imaj malo strpljenja! Posljednji put e govoriti s gro-ficom od Rionueva i dunost mi je da ti ispriam sta-novitu priu. Nije potrebno. Opratam toj eni. Rije je o Eleni, tvrdoglave! uzviknu Smrt. Kako!? Velim da je rije o tome da postane plemi i da je moe oeniti. Ja ve jesam plemi...! Kralj Felipe V uinio me vojvodom. Monteclaro se nee zadovoljiti skorojeviem... Potrebni su ti preci. A kako?

Ve sam ti bio rekao da si ti posljednji potomak obi-telji Rionuevo. Da! Ali..., roen izvan braka i nepriznat. Vara se! Priznat... i te kako priznat! Moe biti... No tko e to dokazati? To je ba ono to u ti rei. Govori. Sluaj i nemoj me prekidati. Grofica je tajanstvena sfinga tvojega ivota... To ve znam... Ona dri u svojim rukama klju tvoje sree! I to ve znam! Sad je dakle vrijeme da je se domogne. A na koji nain? Vidjet e. Budui da te otac toliko volio... Ah! Zar me jako volio? , uzviknu Gil Gil. Rekao sam ti da me ne prekida! Budui da te otac toliko volio, nije napustio ovaj svijet a da se nije vrlo ozbiljno pobrinuo za tvoju budunost. Zar tako? Zar grof nije umro bez oporuke? Kako ti je to palo na pamet? Tako svi kau. To je ista izmiljotina grofice, kako bi mogla uzeti sav grofov novac i poslije ga ostaviti u nasljedstvo ne-kom svom neaku...!

Oh! Smiri se, sve se moe srediti! Tvoj je otac posjedovao izjavu Crispine Lopez i drugu, Juana Gila, i osim toga jo jedan pravno uredan spis, koji besprijekorno doka-zuju da si vanbrani sin grofa od Rionueva i Crispine Lopez, zaet dok su jo bili samci. Ba to je ispovjedio tvoj otac neposredno pred smrt sveeniku i pisaru koga sam tamo vidio i koga vrlo dobro poznajem... Ali sve-enik... To ti ipak ne mogu rei. Jednom rijeju, grof te imenovao svojim jedinim i sveukupnim nasljednikom. To je mogao uiniti jer nije imao nijednog, ni blieg ni daljeg roaka. I nije se samo na to ograniila briga ko-jom je tvoj dobri otac poploao tvoj put prema srei, sam ve na rubu groba... Oh, oe moj! , promrmlja Gil Gil. Sluaj. Ti zna za veliko prijateljstvo koje je odavna povezivalo estitoga grofa i vojvodu od Monteclara, nje-gova ratnog druga u vrijeme rata za batinu... Da, znam to. Dakle, nastavi Smrt, tvoj otac, nasluujui tvoju ljubav prema arobnoj Eleni, poalje vojvodi, nekoliko trenutaka prije no to je izdahnuo, dugo i osjeajno pi-smo, kojim mu je sve otkrio, zatraio za tebe ruku nje-gove keri i podsjetio ga na tolike este i velike dokaze prijateljstva koje su uvijek izmjenjivali... A to pismo? , s izvanrednom estinom upita Gil.

Dovoljno bi bilo to pismo da uvjeri vojvodu, i ve bi bio njegov zet... dug niz godina... to je bilo s tim pismom? , ponovo upita mladi, uz-drhtao od ljubavi i prepun srdbe. To bi ti pismo bilo pritedjelo da stupi u dodir sa mnom... , nastavi Smrt. Oh!... Ne budi okrutan...! Reci mi da pismo postoji! To je istina. Dakle, ono postoji? Da. Tko ga sad ima? Ista ona osoba koja ga se doepala prije no to je sti-glo do vojvode. Grofica? Grofica. Oh!... uzviknu mladi, zakoraivi prema samrt-nikoj postelji. Priekaj , ree Smrt, ima jo toga... Grofica uva i oporuku svoga mua, koju mi je gotovo istrgla iz ruku... Tebi? Kaem meni, zato to je grof bio ve napola mrtav. A to se tie sveenika i pisara, rei u ti gdje ive, a vje-rujem da e priznati istinu. Gil Gil razmisli trenutak.

Zatim e, uporno gledajui zagrobni lik: Drugim rijeima... , uzviknu, ako se uspijem do-moi tih dokumenata... Sutra se moe oeniti Elenom. Oh, boe! , promuca mladi uinivi jo jedan ko-rak prema krevetu.Tamo se ponovo okrenu prema Smrti.Dvorjani nisu razumjeli to se to dogaa u dui Gila Gila. Vjerovali su da je sam i da se bori s udnovatim privienjem kojemu je dugovao svoje neobino znanje. No toliki je strah u njima izazivao da ga se nitko nije usudio prekinuti. Reci mi , nastavi bivi obuar, uputivi se prema svo-mu stranom drugu, kako to da grofica nije spalila te papire? Zato to je grofica, kao i svi zloinci, praznovjerna, zato to se bojala da e se jednom pokajati, zato to je nagaala da u takvoj prilici ti papiri mogu biti njezina propusnica za vjenost... Jednom rijeju, zato to je za-jednika crta svim zloincima da nijedan ne unitava tragove svojih zloina, bojei se da e u trenutku smr-ti zaboraviti na njih i da se nee moi vratiti vlastitim tragom da nae pravi put vrline. Ponavljam ti, dakle, ti papiri postoje. Tako da e, kad ih se domognem, Elena biti moja... ,

ponovo e Gil Gil, sumnjajui jo uvijek da mu Smrt moe nai sreu. Mora prije savladati jo jednu prepreku... odgovo-ri Smrt. Koju? Elenu je otac obeao jednom grofiinu neaku, vi-kontu od Daimiela. to? Ona ga voli? Ne, ali to je svejedno jer su ve dva mjeseca zarueni... Oh...! Dakle, sve je beskorisno! razoarano uz vi-knu Gil Gil. Bilo bi da nije mene! , uzvrati Smrt. No ja ti jo na vratima ove palae rekoh da moram sprijeiti jed-no vjenanje... to? Ubio si vikonta? Ja! , uzviknu Smrt sa sarkastinim uasom. Neka me bog oslobodi! Ja ne ubijam! On je sam umro. Ah! Pst...! To jo nitko ne zna... Njegova obitelj vjeruje da je u ovom trenutku mladi legao da se odmori. Dakle..., da vidimo to e uiniti! Elena, grofica i vojvoda na-laze se na dva koraka od tebe... Sad ili nikad! I, tako rekavi Smrt se priblii krevetu bolesnice.Gil Gil takoer poe prema krevetu.Mnogi od ljudi koji su se nalazili u prostoriji, meu

njima i vojvoda od Monteclara, doznali su ve za Gilovo prorotvo da e grofica od Rionueva umrijeti prije no to isteknu tri sata. I vidjevi tako da e se proroan-stvo uskoro ispuniti, jer se dama koja je do prije neko-liko trenutaka bila zdrava i vesela, pretvorila odjednom u nepomino tijelo koje su tek od vremena do vreme-na potresali jaki grevi, svi s praznovjernim uasom i zaslijepljenim oboavanjem poee promatrati naega prijatelja.Grofica pak nije dobro razabirala Gila, ali mu prui svoju drhtavu i moleivu ruku, a drugom da znak da ih ostave same.Svi se udalje od kreveta i Gil sjedne do samrtnice.

IX Dua

Iako je grofica od Rionueva, Gilu Gilu okorjela nepri-jateljica, u naoj prii odigrala tako mrsku ulogu, ona nije bila, kao to vjerojatno mnogi zamiljaju, neka sta-ra ili runa, ili istovremeno i runa i stara ena... I tje-lesni je izgled pokatkad licemjeran.Otmjena samrtnica, koja je tada imala trideset i pet godina, zraila je velianstvenom ljepotom. Bila je vi-soka, dostojanstvena i vrlo dobro graena. Njezine su oi, plave kao more, vjerolomne kao i ona sama, izgle-dom mirne i njene, skrivale duboke ponore. Svjeina njezinih usta, mekoa crta njezina lica odavale su da ni

bol ni strast nikada nisu naruile tu beutnu ljepotu. Tako bi se sad, videi je srvanu i bolesnu, obuzetu stra-hom i pobijeenu patnjom, i u najbezosjeajnijoj dui probudila samilost vrlo slina zaprepatenju ili uasu.Gil Gil, koji je toliko mrzio tu enu, i sam je doivio taj zamreni osjeaj saaljenja i straha. I nehotice uhva-tivi lijepu ruku, proaputa, vie s tugom negoli sa e-ljom za osvetom: Poznajete li me? Spasite me! , odgovori samrtnica preuvi pitanje Gila Gila.Uto se iza zavjesa provue jo jedna osoba i postavi se izmeu dva sugovornika, podnimivi se na jastuku i poloivi glavu na ruku. Bila je to Smrt. Spasite me! , ponovi grofica kojoj je strah nagonski otkrio da je na junak mrzi. Vi ste vjetac... Kau da razgovarate sa Smru... Spasite me! Zaista se jako bojite umrijeti, gospoo! , ravnodu-no uzvrati mladi i ispusti bolesniinu ruku.Taj glupi kukaviluk, taj ivotinjski uas koji je one-moguavao bilo kakvu misao i bilo koji drugi osjeaj, duboko ozlovolji Gila Gila, iako mu je otkrio stupanj sebinosti u zaetnice svekolike njegove nesree. Grofice! , uzviknu tada. Razmislite o svojoj prolo-sti i o svojoj budunosti! Mislite na Boga i na blinjega svoga...! Spasite duu, jer vam tijelo vie ne pripada!

Jao, umrijet u! , uzviknu grofica. Ne..., grofice..., neete umrijeti! Neu umrijeti! , kriknu jadnica u divljoj radosti.Mladi s istom ozbiljnou nastavi: Neete umrijeti, zato to niste nikad ni ivjeli...! Ba suprotno, rodit ete se u ivotu due, koji e za vas biti vjena patnja, kao to e pravednicima biti vjeno blaenstvo! Jao, ipak u umrijeti! , kriknu ponovo bolesnica, prolivi suze prvi put u svom ivotu. Ne, grofice, neete umrijeti , neizrecivo velianstve-no odgovori lijenik. Ah! Imajte milosti! , uzviknu jadna ena u kojoj se nada iznova javi. Neete umrijeti , nastavi mladi, jer plaete. Dua nikad ne umire, a pokajanje vam moe otvoriti vrata vjenoga ivota... Ah, Boe moj! , uzviknu grofica, pobijeena tom okrutnom neizvjesnou. Dobro je to se obraate Bogu. Spasite duu, opet vam govorim... Spasite duu! Vae lijepo tijelo, va zemaljski idol, vae bezbono postojanje, zauvijek je zavrilo. Taj prolazni ivot, te svjetovne uitke, ono zdravlje i onu ljepotu, ono blagostanje i ono bogatstvo koje ste toli-ko eljeli sauvati, dobra koja ste bespravno prisvojili, zrak, sunce, svijet koji ste do sada poznavali, sve ete

to izgubiti, sve je to ve nestalo i sve e za vas sutra biti prah i pepeo, nitavilo i trule, samoa i zaborav. Samo vam dua ostaje, grofice... Mislite na svoju duu! Tko ste vi? , tiho upita samrtnica, zaprepateno se zapiljivi u Gila Gila. Ja vas odnekud poznajem... Vi me mrzite... Vi me ubijate... Ah...! U tom trenutku Smrt poloi svoju blijedu ruku bole-snici na glavu i ree: Zavri, Gile, zavri..., blii se vjeni as. Ah! Ne elim da umre! , odgovori Gil. Jo se moe pokajati, jo uvijek moe ispraviti sve ono zlo to je ui-nila...! Spasi njezino tijelo, a ja se obvezujem da u joj spasiti duu! Zavri, Gile, zavri , ponovi Smrt, uskoro e otku-cati zadnja ura. Jadna ena! , proaputa mladi pun samilosti pre-ma grofici. Smilujte mi se! , ree samrtnica s neizrecivom nje-nou. Nikad nisam bila zahvalna..., nikad nisam voljela..., nikad nisam osjeala to to sad prema vama osjeam... Saalite se nada mnom...! Recite mi to...! Moje se srce smekalo kad sam ula va tuni glas! I bila je to istina.Obuzeta uasom u samrtnom asu, izjedana grinjom savjesti, bojei se kazne, liena svega onoga to je na ze-mlji predstavljalo njezin ponos i strast, pone osjeati

prve uzdahe due koja je do tada boravila sakrivena i u-tljiva, u najudaljenijim podrujima njezina duha; dua uvijek napadana ali bogata strpljenjem i junatvom..., rijeju, dua koja se moe usporediti s kerkom rodite-lja zloinaca i razvratnika koja razmilja, uti, sakriva se kad ih vidi i plae u zakutku, dok jednom, na prvi znak pokajanja koji primijeti u njih, ne prikupi hrabrost, potri im u zagrljaj i iznenadi ih svojim istim i boan-skim glasom, pjevajui kao slavuj, nebeskom glazbom, kao da pozdravlja zoru vrline poslije tmine grijeha... Pitate me tko sam! , odgovori Gil shvativi sve. Ni ja vie ne znam! Bio sam va smrtni neprijatelj, ali sad vas vie ne mrzim. uli ste glas istine..., glas smrti..., a vae je srce odgovorilo! Hvala budi Bogu! Doao sam do ovoga kreveta boli da od vas traim sreu svojega i-vota..., i otiao bih sretan i bez nje, jer vjerujem da sam vama donio sreu..., jer sam spasio vau duu! Boanski Isuse, evo, oprostio sam nepravde i uinio dobro svoje-mu neprijatelju!... Zadovoljan sam..., sretan sam..., ne traim nita vie. Tko si ti, tajanstveni i uzvieni djeae? Tko si ti, tako dobar i tako lijep, koji stie kao aneo do uzglavlja moje samrtne postelje i ini mi ugodnima moje za-dnje trenutke? , upita grofica, tjeskobno stiui ruke Gila Gila. Ja sam Prijatelj Smrti!... , odgovori mladi. Ne udite se onda to smirujem vae srce. Govorim vam

u ime Smrti, i stoga ste mi povjerovali. Doao sam po nalogu toga samilosnog boanstva koje je mir na zem-lji, istina svjetova, krotitelj duha, glasnik Boga, koje je sve osim zaborava. Zaborav je u ivotu, grofice, a ne u smrti. Prisjetite se... i prepoznat ete me. Gil Gil! , uzviknu grofica i izgubi svijest. Je li umr-la? , lijenik upita Smrt. Nije. Jo joj ostaje pola aska. Znai... jo e govoriti? Gil...! , prostenje samrtnica.Mladi se nagne nad groficu kojoj je lijepo lice zrailo novom ljepotom, besmrtnom i boanskom, i u oima, u kojima se vatra ivota gasila u malaksalima i nujnim zrakama, u poluotvorenim ustima isprekidana daha, na tim njenim i arkim rukama, na bijelom vratu koji se pruao prema njemu s beskrajnom tjeskobom, ugle-da tako rjeit izraz kajanja i njenosti, tako prisnu bla-gost i arku molbu, tako beskrajno i sveano obeanje, da se bez imalo oklijevanja udalji od kreveta i pozove vojvodu od Monteclara, nadbiskupa i tri plemia od mnogih koji bijahu u prostoriji, te im ree: Posluajte javnu ispovijed due koja se vraa Bogu. Oni okrue samrtnicu, privueni vie nadahnutim li-cem Gila Gila negoli njegovim rijeima. Vojvodo , proaputa grofica kad je ugleda-la Monteclara, moj ispovjednik ima jedan klju...

Gospodine... , nastavi okrenuvi se nadbiskupu, za-traite ga od njega... Ovaj je mladi, ovaj je lijenik, ovaj je aneo, priznati vanbrani sin grofa od Rionueva..., mojega pokojnog mua, koji vam je pred smrt napisao jedno pismo, vojvodo, traei od vas, u njegovo ime, Eleninu ruku. Tim kljuem... u mojoj lonici... svi pa-piri... Molim vas...! Nareujem vam...! Ree i padne na jastuk bez iskre u oima, bez daha na usnama, bez boje u licu. Izdahnut e... , uzviknu Gil Gil. Ostanite uz nju, gospodine... , nastavi okrenut nadbiskupu. A vi, gospodine vojvodo, posluajte me. Priekaj... ree Smrt na uho naega mladia. to je sad? , uzvrati ovaj. Nisi joj oprostio...! Gile Gile...! Tvoj oprost...! promuca samrtnica. Gil Gil! , uzviknu vojvoda od Monteclara. Jesi li to ti? Grofice, neka vam Bog oprosti kao to vam ja opra-tam...! Umrite u miru! , ree sveanim tonom sin Crispine Lopez.Na to se Smrt nagnu nad groficu i svoje joj usne prilju-bi uz elo...Poljubac odjeknu u grudima ve mrtva tijela...Hladna i mutna suza spusti se niz lice pokojnice.

Gil obrie svoje suze i odgovori Monteclaru: Da, gos-podine vojvodo, to sam ja. Nadbiskup je kod uzglavlja molio posmrtne molitve.Smrt u meuvremenu nestane.Bila je pono.

X Do vienja sutra

Potraite te papire, gospodine vojvodo , ree Gil Gil, i dopustite mi, molim vas, da govorim s Elenom. Doite, gospodine doktore, doite! Kralj umire... , uzviknu Don Miguel de Guerra prekidajui Prijatelja Smrti. Poite za mnom, gospodine vojvodo... , s velikim potovanjem ree mladi. Otkucala je pono pa vam mogu priopiti vrlo vanu vijest, ne znam da li dobru ili lou. To jest, mogu vam rei hoe li Luis I umrijeti ili nee u toku dana koji sada poinje. Zapravo, dan kada je Luis I morao predati duu Stvoritelju, trideset i prvi kolovoza, ve je bio poeo.Gil Gil sasvim povjeruje u to kad je ugledao Smrt kako stoji usred sobe, oiju uprtih u kraljevskoga bolesnika. Kralj e danas umrijeti... , ree Gil Gil Monteclaru na uho. Ta je vijest vjenani dar koji donosim Eleni.

Ako znate vrijednost takva dara, sauvajte ga u tajno-sti i posluit e vam kao uputa za ponaanje prema Filipeu V. Elena je obeana drugomu... , uzvrati vojvoda. Neak grofice od Rionueva umro je veeras , preki-nu ga Gil Gil. Oh! to nam se to dogaa? , uzviknu vojvoda. Tko si ti, ti koga sam upoznao jo kao djeaka, a sad me za-panjuje svojom moi i svojim znanjem? Kraljica vas zove... , ree u tom trenutku jedna dama vojvodi od Monteclara koji je stajao zaprepaten.Ta je dama bila Elena.Vojvoda ode do kraljice, ostavivi dvoje zaljubljenih same u sredini sobe.Ne same, jer se na tri koraka od njih nae Smrt.Elena i Gil ostadoe na nogama gledajui se, ne usuu-jui se prozboriti ni rijei, kao da su prestraeni to se vide, kao da se boje da je njihov susret samo san iz ko-jega e se oboje probuditi ako jedno drugomu prue ruku ili ako ispuste i najmanji uzdah.Ve su jednom, poslije podne, kad su se na istom mje-stu sreli, oboje osjetili, usred neizrecive radosti, neku potajnu tjeskobu, slinu onoj koju osjete dva prijatelja kad se nakon duge razdvojenosti sretnu i prepoznaju u tamnici, u zoru na dan smaknua, i ne znajui da su sudionici u kobnu zloinu ili rtve istovjetna progona.

Takoer bi se moglo rei da je bolna srea s kojom su se Gil i Elena prepoznali bila slina gorku zadovoljstvu s kojim bi se le ljubomorna mua (kad bi leevi mogli osjeati) smjekao u grobu da uje kako se jedne noi otvaraju vrata groba i shvati da unose le njegove su-pruge ne bi li ga ukopali... Napokon si stigla! rekao bi ubogi mrtvac. Napokon si stigla!... Ve etiri godine sam brojim noi i dane mi-slei to ti radi na zemlji, ti, tako lijepa i tako neza-hvalna, koja si crninu odbacila ve na obljetnicu moje smrti. Nisi dugo ekala...! No napokon si i ti ovamo stigla. Kad ve nije mogua ljubav izmeu nas, jo su manje mogue nevjere, a kamoli zaborav...! Pripadamo jedno drugom u odrenom smislu! Iako nas nita ne sjedinjuje, sjedinjeni smo zato to nas nita ne razdva-ja. Ljubomoru, neizvjesnost, ivotne strepnje, zamije-nila je vjenost ljubavi i sjeanja. Sve ti opratam! Te misli, iako pomalo ublaene tankoutnou naravi Gila i Elene, njezinom nevinou, njegovom bistrom pameti i njihovom zajednikom vrlinom, plamtjele su u duama dvoje zaljubljenih kao dvije pogrebne buk-tinje, pri ijem su svjetlu vidjeli neogranienu budu-nost spokojne ljubavi koju nita ne moe ni uznemiriti ni unititi, ukoliko sve to to im se dogaa nije samo nepostojan san.Dakle, gledali su se dugo sa zanesenim oboavanjem.Plave Elenine oi ponirale su u tamne oi Gila Gila, kao

to visoko nebo nepotrebno alje svoje zrake tminama naih noi, dok su se crne oi Gila Gila gubile u neiz-drivoj prozirnosti nebeski najistijih Eleninih oiju, kao to se pogled i misao, ako ne i osjeaji, nepotrebno zamaraju kad mjere neizmjernost beskrajnih prostora.Ne znamo koliko bi vremena bili ostali tako, a vjeruje-mo cijelu vjenost, da Smrt nije privukla panju Gila Gila. to od mene eli , proaputa mladi. to ja imam od tebe eljeti? , uzvrati Smrt. Da je vie ne gleda! Ah! Ti je voli! , s neopisivim jadom uzviknu Gil. Da... , njeno se sloi Smrt. Namjerava mi je oteti! Ne. Namjeravam te sjediniti s njom. Jednom si mi rekao da je nee zagrliti druge ruke osim tvojih ili mojih... , zdvojno proaputa Gil Gil. ija e prije biti? Moja ili tvoja? Reci mi! Ljubomoran si na mene! Uasno ljubomoran! To je loe...! , uzvrati Smrt. ija e prije biti , ponovi mladi stiui ledene ruke svoga prijatelja. Ne mogu ti odgovoriti. Bog, ti i ja borimo se za nju... Ali mogli bismo se nagoditi.

Reci mi da je ne namjerava ubiti...! Reci mi da e me s njom sjediniti jo na ovom svijetu...! Na ovom svijetu.! , ironino ponovi Smrt. Bit e to na ovom svijetu... Obeajem ti to. A zatim? Zatim... e biti Boja. A tvoja? Kada? Moja... moja je ve bila! Izludjet e me. Da li Elena ivi? Kao i ti! , uzvrati Smrt. A... ivim li ja? Vie nego ikad. Govori, za ime Boje! Nemam ti to rei... Jo me ne bi mogao razumjeti. to znai umrijeti? Zna li moda ti? to je ivot? Jesi li to sebi ikad uspio objasniti? Ako dakle ne zna vri-jednost tih rijei, zato me pita jesi li mrtav ili iv? A hou li ikada shvatiti? , zdvojan uzviknu Gil Gil. Da... Sutra... , odgovori Smrt. Sutra! Ne razumijem te. Sutra e biti Elenin mu. Ah! A ja u vam biti kum... , nastavi Smrt. Ti! Da nas moda ne namjerava ubiti?

Ma ni govora! Sutra e biti bogat plemi, moan, sre-tan... Sutra e takoer doznati sve! Ti me dakle voli? , uskliknu Gil Gil. Dakle, do vienja sutra... , ree Gil Gil i prui ruku stranom boanstvu.Elena je jo uvijek stajala pred Gilom Gilom. Do vienja sutra... , odgovori ona, kao da je ula posljednju reenicu, kao da odgovara drugom tajnom glasu, kao da je pogodila mladieve misli.Polako se okrene i izae iz kraljevske odaje. Gil se pri-blii kraljevu krevetu.Vojvoda od Monteclara stane uz bok naemu prijatelju i ree mu poluglasno: Do vienja sutra... Ako kralj umre, sutra ete se vjen-ati s mojom keri. Kraljica mi je upravo prenijela da je umro vikont od Rionueva... Najavio sam joj vae vjen-anje s Elenom i ona ga svim srcem odobrava. Sutra ete, ako Luis I zaista zauvijek zaklopi oi, biti prvi na dvoru . Nemojte u to sumnjati, gospodine vojvodo! , zagrob-nim e glasom Gil Gil. Onda, do vienja sutra! , sveano ponovi Monteclaro.

XI Gil ponovo postaje sretan i prvi se dio ove prie zavrava

Sutradan, prvi rujna 1724. godine, u devet sati ujutro, etkarao je Gil Gil jednom od dvorana palae Rionueva.Ta mu je palaa pripadala, jer je odsad bio grof, priznat na temelju oporuke i ostalih spisa njegova oca, koje su vojvoda od Monteclara i nadbiskup Toleda pronali on-dje kamo ih je bila uputila grofica.Osim toga, prethodne mu je noi glasnik uruio pove-lju dvorskoga lijenika, potvrdu o imenovanju vojvo-dom od Istine i trideset tisua pezosa u zlatu, to mu je poslao Felipe V koji je napokon odluio ponovo sje-sti na prijestol svetoga Fernanda.I napokon, idueg se dana imao vjenati Elenom od Monteclara.Smrt je Gil Gil potpuno izgubio iz vida jo od jutra, kad je izala iz palae odnosei sobom duu Luisa I.Ipak, na se mladi sjeao kako je neumoljivo boanstvo obealo da e mu biti kumom na vjenanju s Elenom i stoga moete razumjeti zato je etkarao tako zamiljen. Evo , ree, sad sam plemi, bogat sam i moan! Evo, gospodarim enom koju oboavam...! A ipak ni-sam sretan. Sino, dok sam gledao Elenu i odmah zatim u posljednjem razgovoru sa Smrti, vjerovao sam da u doznati tko zna kakve strane tajne. Moram prekinuti

vezu s tim zlokobnim boanstvom koje me titilo...! Hoe li to biti nezahvalno...? Pa neka bude! Ve e s vremenom ugrabiti priliku da mi se osveti! Ne... Smrt vie ne elim vidjeti! Tako sam sretan...! Novi vojvoda pone smiljati nain kako da prekine prijateljstvo sa Smrti sve do posljednjeg trenutka svog ivota. injenica je , nastavi, da neu umrijeti sve dok to Bog ne bude htio. Smrt mi sama od sebe ne moe na-nijeti nikakvo zlo, zato to nema mo ubrzati ni moju ni Eleninu smrt! Dakle, stvar je u tome da je ne vi-dim i ne ujem u svakom trenutku. Njezin me glas za-strauje, njezina me otkria uznemiruju, njezine rijei u meni pobuuju prezir prema ivotu i stvarima. to da uinim da me ne slijedi kao mora? Ah, koje li mi-sli! Smrt se prikazuje samo tamo gdje ima koga ubiti... Ako budem ivio na selu..., ako ne budem susretao lju-de..., sam s Elenom..., moja e me neprijateljica ostavi-ti na miru sve dok ne doe s naredbom Svevinjega da potrai jedno od nas dvoje! A u meuvremenu, da je ne vidim ni u Madridu, ivjet u povezanih oiju... Razdragan svojim razmiljanjem, na je mladi zraio veseljem kao da se upravo oporavio od duge bolesti, si-guran na zemlji za vijeke vjekova.

Poslije podne iduega dana, u est sati, Gil Gil i Elena

sklopie brak u lijepom ljetnikovcu podno Guadarrame7, koji je pripadao novomu grofu i vojvodi.U est i pol pratnja ode u Madrid i nai mladenci osta-doe sami u bujnom vrtu.Onaj stari Gil Gil nije vie viao Smrt.I, ovdje bi se pria mogla zavriti, a ipak, tek e od sada postati uistinu zanimljiva i jasna.

XII Zalazak sunca

Voljela je i bila voljena, oboavala je i bila oboavana. Prema zakonu prirode, due dvoje ljubavnika, stopivi se jedna s dru-gom, prestale bi postojati u pijanstvu lju-bavna zanosa, kad bi due mogle umirati.

(Lord Byron)Gil i Elena su se voljeli, jedno drugome pripadali, bili slobodni, bili sami.Sjeanja iz djetinjstva, otkucaji njihova srca, elja nji-hovih roditelja, sudbina, roenje, boji blagoslov, sve ih je sjedinjavalo, sve ih je povezivalo.Gil i Elena, koji su se sa zadovoljstvom gledali od male-na, koji su u mladosti jedno drugo osvojili svojom ljepo-tom, koji su istovremeno oplakivali svoju razdvojenost,

7 (Sierra de) Guadarrama, planinski lanac izmeu Madrida i Segovije.

Gil i Elena, Elena i Gil; te dvije sudbinski nerazdvoji-ve due napokon su u tako tajanstvenom i sveanom asu izgubile svoju bijednu i usamljeniku osobnost i proele se u neizmjernoj budunosti sree, kao to se dvije rijeke koje izviru u istoj planini, udaljene jedna od druge svojim krivudavim tokom, stapaju i postaju jedno u beskrajnoj samoi oceana.Bila je veer, ali nije se inila kao veer samo jedno-ga dana, nego kao veer postojanja svijeta, veer sve-ga onog vremena koje je proteklo od postanka svijeta.Sunce je nujno zalazilo. Sjajno rumenilo sa zapada po-zlaivalo je proelje ljetnikovca, rasprujui se kroz ra-skonu i zelenu lozu velike odrine, koja je kao baldahin zaklanjala dvoje mladenaca. Miran i topao uzduh, po-sljednji cvjetovi te godine, nepomine ptice na granama drvea, sva priroda sudjelovala je, nijema i zadivljena, u smiraju toga dana, u tom zalasku sunca, kao da je po-sljednji u kojemu sudjeluju ljudska bia, kao da se kralj zvijezda nee idueg dana vratiti, tako velikoduan i veseo, tako dareljiv ivotom i mladosti kao to se pri-kazao tolika jutra uzastopce, za vrijeme tolikih tisua stoljea... inilo se kao da je u tom trenutku vrijeme stalo i da su sati, poto im je zaustavljen neprekidan ples, sjeli da se odmore na travi i da jedan drugome pri-povijedaju ganutljive prie o ljubavi i smrti, kao mlade uenice koje, umorne od igre, sjednu u vrtu samostana

i jedna drugoj povjeravaju dogodovtine iz djetinjstva i zanose iz mladosti.inilo se takoer kao da je u tom trenutku zavravalo jedno razdoblje u povijesti svijeta, da je svako stvorenje slalo svoj posljednji pozdrav: ptica svomu gnijezdu, la-hor cvijeu, stabla rijekama, sunce planinama; kao da je prisna zajednica u kojoj su svi ivjeli, pruajui uza-jamno boju i miomiris, glazbu i pokret, i mijeajui se u istom drhtaju sveopeg postojanja, zauvijek prekinu-ta i da e se od sada svatko od njih morati pokoravati novim zakonima i novim moima.Naposljetku, inilo se kao da e se te veeri razvri ta-janstvena zajednica koju sainjavaju jedinstvo i sklad bia; zajednica koja onemoguuje smrt i najnitavnijem od svega to je stvoreno, koja neprekidno preobliuje i uskrnjuje materiju; koja nita ne isputa iz vida; koja se sa svim poistovjeuje i koja sve obnavlja i uljepava.Vie od iega i vie od ikoga obuzeti tim vrhunskim osjeanjem i udnim privienjem, Gil i Elena, tako-er nepomini, takoer nijemi, s rukom u ruci, pomno promatrajui velianstvenu tragediju smrti toga po-sljednjeg dana njihove nesree, gledali su se s prisnom uznemirenou i slijepim oboavanjem, ne znajui na to misle, zaboravivi cio svijet, zaneseni i nepomini, kao dva portreta, kao dva kipa, kao dva mrtvaca.Moda su povjerovali da su sami na zemlji... Moda su povjerovali da su je ve napustili...

Otkako su nestali njihovi svatovi, otkako se u daljini iz-gubio um njihovih koraka, otkako ih je svijet potpuno napustio, nita nisu rekli, nita, obuzeti uitkom to se gledaju. Nalazili su se tamo i sjedili na klupi usred trati-ne, okrueni cvijeem i zelenilom, s beskrajnim nebom pred oima, slobodni i usamljeni kao dva nepomina galeba usred pustog oceana na naplavini koju nosi val!Nalazili su se tamo, opijeni svojim uzajamnim pro-matranjem, lakomi na svoju sretnu zvijezdu, s aom blaenstva u ruci, ne usuujui se prinijeti je usnama, bojei se da sve ne bude san, ili ne elei veu sreu od ove koju su ve osjeali...Nalazili su se tamo, naposljetku, nita ne znajui, nevi-ni, lijepi, besmrtni, kao Adam i Eva u raju prije grijeha!Elena, djevojka od devetnaest godina, bila je u punu sjaju svoje izvanredne ljepote, ili, bolje rei, nalazila se u onom kratkotrajnom trenutku mladosti koja ve po-sjeduje sve svoje ari, poznaje vlastitu prirodu, puna ne-beskih blagoslova i obeanja sree, koja moe osjetiti sve a ipak jo nita nije osjetila, djevojka i ena istovre-meno... Rua poluotvorena dareljivim sunevim zra-kama koja je ve rairila sve svoje latice i pokazuje sve svoje ari, koja se povija pod dakom lahora, ali uspi-jeva sauvati oblik, boju i miris koje imaju samo stid-ljivi pupoljci.Elena je bila visoka, vitka i kao isklesana stasa, bila je lijepa, umjetnika izgleda i zavodljiva. Njeno zaobljeno

lice bilo je ovjenano plavom kosom, zlaanom na slje-pooicama a kestenjastom u njenim bujnim uvojcima. Vrat joj je bio bijel i vitak kao Junonin. inilo se da se u njezinim plavim oma ogleda beskrajnost misli. O tim bi se oima moglo rei da ih se nitko, koliko god gledao, ne bi mogao nagledati. Imale su jo neto ne-besko, a ne samo boju i bistrinu.I bilo je ba tako: iz Elenina pogleda zraila je svjetlost vjenosti, ista duha, besmrtna ara, koja nije pripada-la zemaljskomu. Njezina put, bijela i blijeda kao voda u sumrak, bila je prozirna kao sedef, ali nije odavala crve-nilo krvi. Samo poneka tanka ilica nebeske boje pre-kidala bi tako jasnu i ugodnu bjelinu. Reklo bi se da je Elena od mramora.Njezino aneosko lice ipak je imalo usta ene. Usta, ru-mena kao cvijet ipka, vlana i sjajna kao rosa, kao da su joj bila, ako se tako moe rei, uronjena u neku toplu i putenu paru, kao uzdisaj koji ih je drao poluotvoreni-ma. Elenu bi se dakle moglo usporediti i s kipom, to ga je isklesao Pigmalion,8 u trenutku kad je, prvi put, pokrenuo arobne usne da poljubi umjetnika...Napokon, Elena je bila odjevena u bjelinu to je samo uveavala blistavu rasko njezine ljepote. Bila je bez sumnje jedna od onih ena koje odjea ne moe sakriti.

8 Pigmalion, slavni mitski kipar na Cipru koji je u mramoru isklesao kip Polifemove nimfe Galateje, toliko lijep da se u nj za-ljubio, a kad je Afrodita kipu udahnula ivot, oenio se njom.

S njom je bilo kao s poganskim Minervama koje dopu-taju da se kroz njihovo ruho nagaa o najistijim ob-licima olimpske ljepote. Tako se i potpuna i vrhunska ljepota mladenke otkrivala u svom svojem sjaju, iako zaklonjena svilom i ipkom. inilo se da joj tijelo iz-meu nabora bijele haljine blista, onako kao to naja-de i nereide9 svojim sjajnim udovima obasjavaju dubinu mora.Takva je bila na dan svoga vjenanja s Gilom Gilom...I takvom ju je gledao Gil Gil, takva je bila njegova!

XIII Pomrina mjeseca

Gorke bi suze pastira i pjesme koje je samo gora sluala prestale tek kad bi gledajui zlatnom bojom bojene oblake vidjeli da je ve proao dan. Vidjela se tmina kako hitro uri, ve na strmu obronku najvie-

ga brda...(Garcilaso10)

Oh! Da, mladi ju je gledao... kao to slijepac gleda

9 Najade su nimfe koje ive u rijekama i izvorima. Nereide su takoer nimfe ali ive u moru, slino kao sirene.10 Garcilaso de la Vega (15011536), lirski panjolski pjesnik, znamenit naroito po svojim trima Eklogama. Alarcn navodi stihove iz posljednje kitice Prve Ekloge.

sunce i, ne videi ga, osjea njegovu toplinu u mrtvim zjenicama.Nakon tolikih godina samoe i patnje, nakon tolikih sati zagrobnih privienja, on, PRIJATELJ SMRTI, osjeao se utopljenim u oceanu ivota, u svijetu svje-tlosti, nade, sree!to je mogao kazati, to je mogao misliti nesretnik, kad jo nije uspijevao povjerovati da postoji, da je ta ena Elena, da je on njezin mu, da su oboje izbjegli kan-dama Smrti? Govori, moja Eleno...! Reci mi sve! , uzviknu napo-kon Gil Gil, poto je sunce zalo i ptice prekinule tii-nu. Govori, dobro moje! Tada mu Elena opie sve ono na to je mislila i to je osjeala u posljednje tri godine; svoju patnju kad je Gil Gil nestao, svoje razoaranje to mora u Francusku, kako ga je na odlasku uoila pred vratima palae, kako se vojvoda od Monteclara usprotivio toj ljubavi o kojoj mu je pripovijedala grofica od Rionueva, kako je bila sretna kad ga je susrela ispred sv. Millana prije tri dana, koliko je patila kad je vidjela da je pao, pogoen stra-nom grofiinom reenicom... Sve..., sve mu je ispria-la..., jer je sve to samo povealo njezinu ljubav, daleko od toga da je oslabi!Padala je no... i, kako su se irile njezine sjene, nesta-jala je tajna tjeskoba koja je mutila Gilovu sreu.

Oh! mislio je mladi privijajui Elenu na svoje srce. Smrt mi je izgubila trag i sad ne zna gdje bi me na-la... Nee ovamo doi, nee...! Naa e je besmrtna lju-bav natjerati u bijeg! to bi Smrt ovdje imala raditi? Doi, doi, tamna noi, i obavij nas svojim crnim ve-lom...! Doi, makar vjeno trajala...! Doi, makar su-tranji dan nikada ne osvanuo... Drhti..., Gile...! promuca Elena. Plae...! eno moja! , proaputa mladi, dobro moje...! Nebo moje! Plaem od sree! Tako ree i, drei meu rukama prekrasno lice supruge, pogleda je snanim, mahnitim i sumanutim pogledom.Dubok i arki uzdah, krik pijane strasti, otme se s usni-ca Gila i Elene. Ljubavi moja! protepae oboje u zanosu prvoga po-ljupca, na iji se njean zvuk stresu nevidljivi duhovi samoe.Uto naglo izae mjesec, pun, velianstven i sjajan.Njegova neobina, neoekivana svjetlost uznemiri dvoje suprunika koji istovremeno okrenu glavu prema isto-ku, odmaknu se jedno od drugoga voeni ne znamo kojim tajanstvenim nagonom, ali ne ispustivi drhtave i zgrene ruke, odjednom hladne kao mramor groba. To je mjesec! promrmljaju oboje promuklim glasom.Ponovo se zanosno pogledaju i Gil prui ruke prema

Eleni s nekim nejasnim osjeajem istovremene ljubavi i oaja...Ali Elena je bila blijeda kao smrt.Gil zadrhta. Eleno..., to ti je? , ree. Oh, Gile... , odgovori djevojka. Jako si blijed! U tom se trenutku pomrai mjesec, kao da se neki oblak postavio izmeu njega i dvoje mladih...Ali, jao! Nije bio oblak...!Bila je to iroka crna sjena koju je Gil s tratine gdje se nalazio vidio kako je prekrila nebo i zemlju, odjenuv-i u crninu cijelo obzorje...Bila je to orijaka prilika, koju je moda njegova ma-ta jo i uveala...Bilo je to strano bie, ogrnuto vrlo dugim i tamnim ogrtaem, koje je stajalo do njih, nepomino, utljivo, zaklanjajui ih svojom sjenom...Gil Gil pogodi tko je to!Elena nije vidjela alosni lik... Elena je i dalje vidjela mjesec...

XIV Napokon... lijenik!

Gil Gil se nalazio izmeu svoje ljubavi i Smrti, to jest izmeu ivota i smrti.

Da, zato to je alosna sjena koja se postavila izmeu njega i mjeseca, zamaglivi na Eleninom licu sjaj ljuba-vi, bila boanstvo mraka, vjeran drug naemu junaku od one tune noi kad se on, tada jo nesretan, bio na-umio ubiti. Zdravo, prijatelju , ree mu kao i one noi. Ah, uti...! , proaputa Gil Gil rukama pokrivi lice. to ti je, ljubavi moja? , upita Elena primijetivi tje-skobu svoga mua. Eleno...! Eleno...! Nemoj se udaljavati od mene , oaj-no uzviknu mladi, lijevom rukom obgrlivi vrat svo-je supruge. Moram govoriti s tobom... , nastavi Smrt, stiui Gilu Gilu desnu ruku i njeno ga privlaei. Oh! Doi.. uimo...! , ree mladi i pone je odvla-iti prema ljetnikovcu. Ne! Doi...! Izaimo...! , pokazujui mu vrtna vra-ta apne Smrt.Elena nije Smrt ni ula ni vidjela.Tu alosnu povlasticu uivao je samo vojvoda od Istine. Gile..., ekam te...! , nastavi zlokobna prilika.Nesretniku strah prodre do kosti. Obliju ga obilne suze koje Elena obrie rukom. On joj maknu ruke i pone smueno trati vrtom, viui, razdiran jecajima: Umrijeti, ba sada umrijeti!

Elena krenu za njim, ali, zacijelo zbog straha to joj ga je izazvalo stanje supruga, nakon prvog se koraka one-svijesti i padne na travu. Umrijeti, umrijeti! , nasta-vio je oajno uzvikivati mladi. Ne boj se... , odvrati Smrt, ljubazno mu se priblia-vajui. Osim toga, beskorisno je da bjei od mene. Sluaj je htio da se sretnemo i ne mislim te napustiti kako bi to ti elio. Zato dolazi ovamo? , uzviknu mladi bijesnim gla-som, briui suze, kao netko tko se odrekao preklinjanja, a moda i razboritosti, zaustavivi se ispred Smrti, iza-zovno je gledajui. Zato dolazi ovamo? Odgovori! I razdraeno pogleda uokolo, kao da trai kakvo oruje.Blizu njega nae se motika koja je pripadala vrtlaru. Naglo je zgrabi, podignu u zrak kao da je lagana trska (jer mu je oaj udvostruio snagu) i trei put upita, s vie srdbe nego ikada: Zato dolazi ovamo? Smrt prasne u smijeh koji bismo mogli nazvati filozofskim.Jeka toga smijeha javi se nekoliko puta, odbijajui se o etiri vrtna zida, podsjeajui svojim zvukom na kle-pet mrtvakih kostiju kad udaraju jedna o drugu. eli me ubiti! uzviknu napokon mrani lik. Dakle, ivot se usuuje napasti Smrt? Zanimljivo... Hajde, borimo se!

Tako ree i zabacivi unatrag iroki crni ogrta poka-e u ruci neku vrstu motike (koja je vie sliila srpu ili kosi) te zauzme poloaj nasuprot Gilu Gilu.Mjesec dobije ukastu boju svijea koje rasvjetljuju cr-kve na Veliki petak, podie se tako hladan vjetar da je drvee puno plodova zastenjalo od boli, iz daljine se za-uje lajanje pasa ili, jo tonije, dugo zavijanje kao alob-ni znamen, i ak se inilo da od tamo, izmeu oblaka, vrlo visoko, dopire zvuk nebrojenih zvona koja zvone za pokojnika...Gil sve to osjeti i padne na koljena pred svog protivnika. Milost! Oprosti! , s neopisivim strahom zamoli. Opratam ti... , odgovori Smrt i spremi svoju kosu.I kao da je bijes crnoga boanstva izazvao sve one za-grobne znakove Prirode, samo to se na usnama Smrti pojavio osmijeh, nestane hladnoe u zraku, utihnu zvo-na, psi prestanu zavijati, a mjesec zasvijetli tako sjajno kao na poetku noi. Htio si se sa mnom boriti! , uzviknu Smrt dobre volje. Napokon si postao lijenik! Ustani, nesretnie, ustani i daj mi ruku. Ve sam ti rekao da se ove noi ne-ma ega bojati. Zato si onda doao ovamo? ponovo upita mladi dok mu je strah rastao. Zato si doao ovamo? Kako to da si u mojoj kui? Ti dolazi samo kad nekoga mo-ra ubiti...! Koga trai?

Sve u ti objasniti... Sjednimo naas... , uzvrati Smrt, milujui ledene ruke Gila Gila. Ali, Elena... proaputa mladi. Ostavi je sad. U ovom je trenutku uspavana, ja bdi-jem nad njom. Dakle, prijeimo na stvar. Gile Gile..., ti si nezahvalan! Isti si kao i svi drugi! Kad se uspne, udarcem noge odbaci ljestve kojima si se penjao! Oh! Tvoje ponaanje prema meni ne moe se nikako oprav-dati! Koliko li si mi samo zadao boli ovih posljednjih dana! Oh, koliko samo! Aaah...! Ja je oboavam! , proaputa Gil Gil. Ti je oboava! Ba tako...! Bio si je zauvijek izgubio, postao si bijedan obuar a njome se trebao oeniti ple-mi. Umijeam se ja i uinim te plemiem, bogatim i slavnim. Oslobodim te suparnika, pomirim te s tvo-jom neprijateljicom i odnesem je na drugi svijet. Dam ti naposljetku Eleninu ruku, a ti sad na mene trga ma, zaboravlja na mene i stavlja povez na oi samo da me ne vidi...! Nepromiljen si! Nepromiljen, ba koliko i ostali ljudi! Oni, koji bi me uvijek u mati morali vi-djeti, stave na oi povez ispraznosti svijeta i ive tako da mi ne posvete ni malo panje, sve dok ih ne doem po-traiti! Ba sam nesretne sudbine! Ne znam da li mi je mogue pribliiti se samrtniku, a da se on ne prestrai i iznenadi, kao da me nikad nije oekivao! ak i star-ci od sto godina misle da mogu bez mene! Ti pak koji ima povlasticu da me vidi svojim tjelesnim osjetilima

i koji me ne moe zaboraviti onako kako bi elio, ti si neki dan stavio na oi materijalni zaborav, povez od krpe, a danas se zatvara u osamljeni vrt i vjeruje da si me se zauvijek oslobodio! Maloumnie! Nerazumnie! Slab si mi ti prijatelj! OVJEK..., eto, to kae sve! Onda... , proaputa Gil Gil koga ni zbunjenost ni stid nisu odvratili od znatielje pune sumnje, zato dolazi u moju kuu? Dolazim nastaviti zadau koju mi je Vjenost povjerila. Znai, ne dolazi nas ubiti? Nipoto. Ah...! Onda... Ipak, kad te ve uspijevam vidjeti, ili, jo bolje da ka-em, kad ve uspijevam postii da me vidi, moram po-duzeti odreene korake kako me ne bi opet zaboravio. A koje to? , upita Gil drui vie no ikad. Moram ti isto tako otkriti neke vrlo, vrlo vane stvari... Ah! Vrati se sutra! Ne. Nemogue! Sudbina je odredila da na susret bude ove noi. Prijatelju moj! , uzviknu jadan mladi. I to pravi prijatelj. I ba zato mora poi sa mnom. Kamo?

K meni, kui. K tebi! Ipak me dolazi ubiti? Ah, okrutna li prijate-lja! To je tvoje prijateljstvo! Uasna li sarkazma! Prvo mi omogui da upoznam sreu a odmah me zatim e-pa...! Zato li nisam one noi umro? uti, nesretnie! , uzvrati Smrt sa sveanom tugom. Kae da poznaje sreu...! Kako se samo vara! To ja i hou! Da upozna sreu! Elena je moja srea! Odriem se sveg drugoga! Sutra e ti sve biti jasnije. Ubij me, dakle! , oajno kriknu Gil. Bilo bi nekorisno. Onda nju ubij! Ubij nas oboje! Da li ti bunca? Ii tvojoj kui, boe moj! Dopusti mi barem da se oprostim od svoje oboavane...! Dopusti mi da joj ka-em zbogom...! Dobro... Eleno, probudi se! Doi! Zapovijedam ti! Pogledaj je... Evo, dolazi... I onda, to u joj rei? U koliko u se sati noas vratiti? Reci joj... da ete se vidjeti u zoru . Oh! Ne...! Ne elim toliko vremena ostati s tobom...! Danas te se bojim vie nego ikada! Pazi to govori!

Nemoj se ljutiti! , uzviknu neutjeni mladi. Nemoj se ljutiti i reci istinu...! Hoemo li se Elena i ja zaista vi-djeti u zoru? Smrt sveano uzdignu desnu ruku i pogleda u nebo dok je tuan glas odgovarao: Kunem ti se. Oh, Gile... to se to dogodilo? , uskliknu Elena, kre-ui se izmeu drvea, blijeda, draga i blistava kao mi-toloko otjelotvorenje mjeseca.Gil, takoer blijed kao mrtvac, s enjom u srcu polju-bi Elenu u elo i ree zagrobnim glasom: Do vienja sutra. ekaj me, ivote moj! Njegov ivot! , promrmlja Smrt s dubokom samilou.Elena podigne prema nebu oi ovlaene od slatkih suza, prekrii ruke obuzeta tajanstvenom tjeskobom i pono-vi glasom koji nije bio s ovoga svijeta: Do vienja sutra. I Gil i Smrt se udalje, a o