1

Dražen Katunarić: AMIGOS PARA SIEMPRE

2

Ciganin Est-ce que vous avez vu des autres – des camarades – avec des signes ou des ours"? Lutajući Ciganin – AD. 1912 Bejasmo na prevoju brda, kad me upita: "Da l videste negde nekog, nekog od naših, Sa majmunima i mečkama?" – Crnpurast i stasit čova Nesličan mešancima, na zakislome putu kod Klermona. Naiđe vetar, pa kiša, Oko drveća u dolini magla se zgruša, Prevalih dobar komad puta, prođoh mrki Arl i Bioker, A on me upita: "Videste li koga od naših?" Susretao sam mnoge od njegovih.... još tamo od Rodeza, Kako se vraćaju s Jovandanskog vašara, S kolima pod arnjevima, al nikad majmuna ili mečku. E. Pound (prev. M. Danojlić)

3

Robert gleda Stanka, Stanko gleda Roberta. Robert odnekud poznaje tog bradonju na

pomičnim stepenicama, lice mu se čini blisko. Nos, usta, čelo. Bradavica na uhu. Tako

poznata faca. Siguran je da ga je negdje sreo, i više od toga "sreo". Možda bio s njime. Ali

"biti s nekim", tako kažu cure koje odu u krevet s frajerom. To nije isto.

Mimoilaze se, Stanko silazi stepenicama u suprotnom smjeru.

Robertu ne pada napamet da se okrene. I pozdravi. Znanac bi ga mogao ispitivati. Pa

podsjećati na nešto zajedničko. Mrzi takva oživljavanja. Njemu se žuri. Nema vremena za to.

Maše mu iz daljine.

Kreten! – razmišlja Stanko na pokretnim stepenicama Importanne centra gledajući Roberta

kako mu uzmiče. On ide gore, a ja dolje! Mogli smo jedan drugog pričekati. Pružiti si ruku,

popiti kavu zajedno, popričati. Obnoviti uspomene. Nakon toliko godina. Onako, ljudski. Ali

on neće, kurva. Pokazuje da neće. Nikad mu prijateljstvo nije bilo važno.

Robert se uputio prema Glavnom kolodvoru, a Stanko prolazi zagušljivim pothodnikom u

smjeru autobusne stanice, za Novi Zagreb.

Nastavili su premišljati, svaki za sebe.

Prvo u hodu, pa onda u liftu. I napokon u – krevetu.

Robert pokušava sastaviti lice koje je maločas vidio. Prisjeća se Stankova imena već kod

bankomata. Vraća mu se zajedno s brojem PIN-a:

"7331. Jebote. Kako sam glup! ”

Pogledava u dlan pa u zapešće, prepoznaje stare zareze nad žilama.

Izašavši iz pothodnika, Stanko gleda u nebo. Upravo se jedan mlažnjak zalijeće u plavetnilo i

ispušta za sobom gusti bijeli dim. Pada mu na pamet izblijedjeli trag na koži. Stara

posjekotina na ruci u koju se zagledava. Još uvijek se raspoznaje.

Dim mlažnjaka raspršuje se na nebu a da ga Stanko i ne primjećuje.

1.

Prije trideset sedam godina, išli su zajedno autobusom za dvadeset dolara od Istanbula do

granice s Indijom. Dvadeset dolara, to je svakome jeftino, za badava, džabaluk!

A dalje autostopom do New Delhija. To zvuči kao čudo, danas kad je Robert kratko ošišani i

prevažni činovnik u kadrovskom odjelu Ministarstva financija. Njegova kožna aktovka

dokazuje visoki stupanj razvoja, za razliku od Stanka koji je ostao auto-lakirer.

4

Robert je i tada mrzio Indiju, a Stanko je nesretno zavolio. Uostalom, bila su to hipijevska

vremena.

Stopiraju, nakon granice s Indijom, blizu jednog siromašnog imanja sa psom koji stalno

zavija. U kanalu se vidi jedna raspadnuta kokoš.

Nitko im ne želi stati na ispružen palac. Vjerojatno i djeluju opasno. Cesta beznadno prazna,

svakih petnaestak minuta po jedno vozilo. Obično pretovaren kamion koji ih zaspe bilo s

kamenčićima šljunka bilo s malo nevezana sijena. U ponekoj stanci, odlaze ubrati pokoju

zelenu šljivu. Prošlo je više od pola dana, pa ništa.

Robert je zabrinut, više očajan:

– Tko će nas vratiti u Zagreb? Hitna pomoć?

Dogovaraju se da Robert prilegne na travu i smiri se. Stanko će stopirati. Ako kakva krntija

slučajno stane, nježno će ga probuditi. Ne naglo, jer Robert mrzi da ga itko drmusa.

Stanko odlazi na cestu. I visoko podiže palac. Promet se zgušnjava u rano popodne.

Nagutan je smrada kamiona koji svi idu na njega, pa ga u zadnji čas izbjegnu. Navalili su kao

čudovišta, razjapili ralje.

Ima više rupčaga nego ravnih komada asfalta. Voziti se Indijom znači izbjegavati rupe. Kao

ponor duboke. Propis se zove – sirena! Skloni se brzo na trubljenje! Inače te nema! Pazi na

kamione, izbjegavaj rupe, miči se. Cik-cak. To je zakon jačega, kamioni prelaze na drugu

stranu a onaj tko vozi automobil iz suprotna smjera mora sići izvan ceste, u pustopoljinu. Da

ga grdosije ne bi dohvatile. To vrijedi i za pješake, njih nitko i ne uzima u obzir. Oni ne

postoje.

Stanku se i palac umorio. Želi sići do obližnjega smradnog potoka jer ga je privukla neka

poluispunjena plastična crna vreća. Možda u njoj ima nešto jestivo.

U tom času stane neko smiješno, polukartonsko vozilo. Odvratno smrdi i kad stoji. Bit će da

je uvoz iz Europe, Istočna Njemačka. Nije "Trabant" nego “Wartburg”, dvotaktni motor.

Samo takva, ulupljena kanta može imati malo samilosti.

Brahman s brkovima i turbanom spušta prozor. Stanko se grčevito snalazi u novoj situaciji:

– Odmah sam tu, pričekajte sekundu, imam prijatelja... tu pokraj ceste, odmah, blizu je. Idem

po njega.

– Hajde, požuri!

Stanko dotrčava do Roberta koji je u dubokom snu.

– Robi! Diž se, brzo, stao nam je čovjek! Auf, Robi! Čeka nas. Brzo!

Robert se ne miče.

5

Stanko ga uzima za ruke i poteže:

– Hajde više, Robi, čovjek nas čeka u autu. Otići će.

Ni makac. Robert ne mrda. Stanko ga drmusa, rasteže po prašini. Glava mu je klonula, pa ga

malo pljuska po licu. Ne pomaže. Zatim ga čvrgne po glavi. Ovaj ne otvara oči.

Iz ustiju zaudara na betel. Bijela, ižvakana tekućina curi mu na rub usnica. Stanko shvaća

biološki uzrok nesvjestice: betel je kriv.

Uto stiže i Brko. Sve mu je jasno, čita poruku na Robertovu licu. Odlazi natrag u automobil

po neku kantu. Zatim polijeva Robertovo lice nekom mutnom tekućinom sličnoj vodi.

Prilikom zalijevanja, ne vraća se, iz opreza, korak nazad. Nego se sagiba prema njemu.

To će ga koštati.

Roberta je hladna i mutna voda istog časa probudila. Trgnuo se i instinktivno zamahnuo

šakom u znak samoobrane. Pogodio Brka ravno u bradu. Nezgodan udarac! Ovaj je zateturao

i pao na zemlju.

– Jesam ti rekao da me naglo ne budiš. I to uporno radiš. Tko je ovaj tip? – pridiže se Robert.

Brko leži nekoliko trenutaka bez svijesti. Njih dvojica reanimirali su ga relativno brzo.

Pridigao se. Umjesto da ih kazni, istuče na domaćem terenu, on ih, gle čuda, ipak ukrcava. I

ne samo to. Nakon dva sata vožnje prema Jaipuru, zaustavlja se pred jednom straćarom i

poziva ih na čaj.

Plemenitost na djelu. Nisu mogli vjerovati da takav čovjek hoda i vozi “Wartburg” po kugli

zemaljskoj. Makar se gušili od dima u njegovu autu.

Zapričao se o svojim sinovima koji studiraju promet. Pa o tome kako razumije mlade koji su

željni putovanja. Putovanje je najbolji način da mladi čovjek odraste. Očvrsne. I nauči nešto o

životu.

– Vidite, dečki, platio sam vam čaj, a nisam morao. Kad me jedan od vas dvojice istukao,

ukrcao sam vas u auto. Isto nisam morao. To je zato što sam dobričina, jel tako?

Njih dvojicu zaskočila je ta smiješna riječ – “dobričina”.

– Mi smo vam beskrajno zahvalni i... gladni – dometne Robert.

– Platit ću vam i sendviče, batke s curryjem, samo mi potvrdite da sam – "dobričina". Neće

vam to biti teško? – upilji se on u njih i malo izmijeni glas. Unese prizvuk srdačne prijetnje.

Oni nisu zucnuli. Zabezeknuti su, valjda. Brko još uvijek sjedi s izrazom iščekivanja na licu.

Onda naglo ustaje, uzima stolac i nogicama od stolca lupa o zemlju:

– Skitnice, potucala jedna! Krajputaši! Bez imalo zahvalnosti. Sram vas bilo! A ja mislio

ozbiljni mladići, studenti...

6

Gotovo je. On odlazi srdito do Wartburga i pali motor. Gusti dim dvotaktnog motora dopire

do njihovih znojnih glava, reže im grlo do pola, guši vrući udah.

Robert odjednom stane nesuvislo mrmljati “vi ste sve što hoćete, dobričina, Samaritanac,

Samarićanin, kako se to veli u Bibliji, recite...” Kima mehanički glavom. Ali prekasno.

Stanko već vidi pustoš koja ih čeka. Zelene šljive uz cestu. Šljive od kojih već danima imaju

proljev.

Za danas su već potrošili kvotu od četrdeset rupija dnevno i ne mogu si baš ništa kupiti. Ni

jednu mrvicu nečega. Kilo kruha i litra mlijeka svakome, to je kvota za cijeli dan. Potrošena u

rano ujutro pred trgovinom. Ostalo, što se uspije izvući, nažicati ili pronaći uz cestu.

Brko im je, svojim naglim odlaskom, ostavio i ovu straćaru u oporuci. To ukleto mjesto na

kojem su stali. Ne svojom voljom. I ono ima svoju auru. Masni plavi stolci, masni stol, masni

porculan šalica. Prljavi aluminij. Zemlja pod nogama, suha i prašnjava, s kamenjem što viri.

Iza njihovih leđa još dvije straćare od sprženih kravljih balega. Krov od spojenih komada

pleksiglasa. Na njemu su postavljene cigle, da ih drže. Samo na nekim mjestima. Ali i te

slobodno stojeće cigle vrlo lako mogu otklizati, stropoštati se dolje. I nekomu pasti na glavu.

Usred dvorišta stoji pričvršćen neki kolac kao jarbol. Na njemu indijska zastava, narančasta,

bijela i zelena, s čakrom kralja Ašoke u sredini. I barjak se vije, vije.

Roberta boli trbuh.

Ustrašen je od trovanja. Hoće se vratiti doma, u Zagreb.

2.

Sve u svemu, jesu li ih te nevolje ojačale? Konsolidirale? Naravno da nisu.

Ali nećemo biti picajzle: možda i jesu, bar malko.

Nekako su se dokoturali do predgrađa New Delhija. Do prve trgovine. Sjeli su na dvije

izglavljene stube. Stanko iz ruksaka vadi kameni kipić Ganeše. Robert se kiselo smije:

– I taj mali će nas spasiti?

Stanko mu prinese malo mlijeka.

Namjesti bocu u usta ispod surle. Mlijeko curi na prljavu zemlju, ali Ganeša je izgleda nešto i

posrkao. Čuje se kako srče, ali više izbacuje. Vrh njegove surle nalikuje na otisak usnica

dojenčeta.

– I tu bocu ćeš potrošiti na kip? – ustremi se Robert.

– Što ti je, Robi?! J el, svaki dan gledaš kipiće kako piju mlijeko? Ne budi banalan!

7

Uto prinese Ganeši staklenku. Izgleda da mali opet nešto vuče. Nema ga više onoliko, razina

mlijeka se spustila.

– Dobro, onda hrani kipiće i gladuj. Krepaj, kretenu! Zakopat ću te ovdje. I zabosti na humak

Ganešu umjesto križa.

Došli su na rub jezive svađe.

– Izmuzi ti malo mlijeka – uzvraća Stanko i pokaže Robertu jednu blijedu kravu na raskrižju.

– Pokreni se! Tu tvoju lijenu guzicu! Mjesto da mene zajebavaš.

Krava nesmetano šeće među automobilima i kamionima. I njuška kroz otvorene prozore.

Vozači je ne tjeraju niti spuštaju prozore. Respektiraju je.

Krava se ponaša superiorno, a tu joj moć daju brojna vozila sljedbenika. Krajnje oprezno je

zaobilaze. Ništa je ne smeta, i kad netko slučajno zatrubi.

Krava koju pokazuje Stanko nešto je deblja od ostalih. Kosti joj se bar ne vide.

– Sve ja razumijem – pomirljivo će Robert. Nisam tako glup. Svakakve ljude. I životinje. Ali,

zanima me nešto. Je li ti zbilja vjeruješ u kip? U komadić kamena?

– Što misliš, gdje bi otišlo svo to mlijeko? Tko bi ga prolio u takvim količinama? Kipovi

Ganeše, da popiju hektolitre mlijeka? Pa i nama je jedan popio bar litru. Zato i jesi popizdio.

Robert isprve nije ništa znao o slonovskom bogu s razbijenom kljovom i lakiranim noktićima.

Da donosi obilje i sreću. Da je najpopularniji indijski bog. Indijci često posjećuju Ganešine

poklonce i drvena svetišta u gradu. Prije toga povuku zvonce, i onda uđu unutra. Sklope ruke i

naklone se božanstvu. Pa onda opet pozvone kad izlaze.

Robert isprve nije htio naučiti ni Ganešino ime. Bilo mu je bogova na vrh glave, Višnua,

Brahme, Nandija, Pravati, Kali. Vrhovnog Šive s tri oka, pet glava, nekoliko pari ruku i tisuću

imena. Gnjavila su ga imena i njihove rodovske veze. Bilo ih je previše. Svi su ga podsjećali

na Sai Babu. Na opskurantiste, prevarante. Na trbušinu gurua. To je religija za retardirane. Za

retardiranu djecu cvijeća koja su im se došla klanjati. Došla su u Indiju tražiti svoju mamu.

Ima ih na svim ulicama i cestama.

Tako je mislio Robert.

On bi zaobišao Ganešu u širokom luku da ga kipić nije počeo životno ugrožavati. Miješati mu

se u poslove. Mijenjati njegove planove. Onoga dana kad je htio promijeniti malo novca,

Ganeša je ožednio i Robert je poljubio vrata banke. Nije uopće pisalo – zatvoreno. Slično je

bilo i s poštom, trgovinama, svim službama. Sve zaprto, a da ne piše razlog. Danima nitko

nije radio. Ljudi s mlijekom u redovima čekali pred hramovima, zaustavljali promet.

Paralizirali život. Policija je postavila zapreke na prometnicama i usmjeravala dugačke kolone

ljudi.

8

– Počelo je navodno tako da je jedan hindu svećenik sanjao da je Ganeša žedan mlijeka.

Sutradan je otišao do najbližega hrama i ponudio mu posudu s mlijekom. Na njegovo

iznenađenje, Ganeša je sve popio. Vijest se brzo proširila, i horde vjernika opsjele su taj i

druge hramove. U New Delhiju ima oko pet tisuća hramova, i tristo ljudi stane u svaki od

njih. Nastala je nestašica mlijeka. Nije pomoglo ni to što je mlijeko poskupjelo trideset posto.

Život je bio ukočen nekoliko dana. Čak su obustavljene transakcije na burzi u New Delhiju,

kako bi burzovni mešetari napojili Ganešu čija statua zauzima počasno mjesto u predvorju

burze.

– U sjevernom gradu Jamšedpuru, policija je bambusovim štapovima rastjerala gomilu od

petsto ljudi koji su htjeli ući u hram. U Calcutti i Bombayu bilo je sličnih događaja. U

kavanama više nisu posluživali kavu s mlijekom, ili je naplaćivali deset puta skuplje, ako je

gost izričito tražio malo mlijeka.

– Parmeš Soti, savjesni građanin, prijavio je policiji da je mlijeko iz njegova hladnjaka

nestalo jer ga je popio kip Ganeše kojeg su držali odvojeno, na gornjoj stranici hladnjaka.

– Domaćica Ritu Garg tvrdi da je zajedno sa svoje dvoje djece posve zanijemila kad je njihov

srebrni kipić Ganeša, bog sreće i zdravlja, počeo piti. "Moja djeca su ga požurivala da popije

mlijeko na onaj isti način na koji ih ja obično požurujem da popiju mlijeko prije spavanja".

– Ovaj događaj nije bio nimalo vezan samo za Indiju, nego za sve hinduske zajednice, od

Hong-Konga do Londona, od Australije do Azije. U Bangkoku, na tisuće Indijaca i

Tajlanđana pohrlile su u hramove.

– Imaš li vjeru, možeš vidjeti boga svojim očima, rekla je jedna vjernica. – To nije obmana.

To je stvarnost. Najteže je ne vjerovati svojim očima.

– Ganeša je pio doslovce iz svačije žlice. Nekontrolirano: iz običnih čaša, metalnih posuda,

vrčeva, vrela, iz svega što mu se ponudilo.

– Bogovi su sišli na zemlju da riješe naše probleme. Velika duša stiže na svijet – rekao je

poslovni čovjek iz Delhija.

– Mnogi su se tome rugali. Najviše skeptični znanstvenici. Tvrdili da u ponekim kipovima

Ganeše postoje pravi pravcati cjevovodi i pipe, skrivene instalacije za usisavanje mlijeka. Da

su kipići šuplji i napunjeni materijalom koji upija tekućinu. Mnogo vrsta kamena, uključujući

mramor i alabaster, može brzo upiti tekućinu. Znanstvenici to zovu kapilarnom reakcijom. U

jednom hramu u Delhiju ponudili su Ganeši mlijeko s obojenim pigmentima. Premda je

nestalo iz prinesene žlice, mlijeko s pigmentom ubrzo je prekrilo kip. Stručnjaci misle da je to

9

čudo površine, jer usisane molekule iz mlijeka potom se prelijevaju na teksturu kipa. Tekućina

može biti usisana u kamen tako što molekule na gruboj površini stvaraju kapilarne tunele koje

je upijaju u uskim naslagama. Površina tekućine uzajamno djeluje s finim porama kojima je

prošaran kamen. Teško je umrljati tanku naslagu, pogotovu ako je mramor bijele boje, kaže

fizičar V. Das Bangia. Ali se ispitivanje može izvršiti ako je mramor crne boje.

– Međutim, ako je sve to točno, neka objasne i to zašto Ganeša danas odbija piti mlijeko? Je

li zato što se suzio kapilarni kanal? – javno je pitao Vishwa Panišad, važni predstavnik

desnog krila religijske organizacije koja je bliska najvažnijoj opozicijskoj stranci Bharatiya

Janata. Poznato je da Ganeša jede samo kad se sunce i mjesec njemu smiju. A tih je dana

slistio toliko mlijeka a da mu se nitko nije smijao. Još je dodao da u ovim događajima vidi

proroštvo dolaska hindu doba. To nije običan događaj nego božanski i proročki, rekao je

Vishwa Panišad.

I poslije njega, mnogi drugi, u novinama. Na televiziji. Posvuda.

Usrani život. Robertovo i Stankovo putovanje usrao je debeli Ganeša. Ništa više ne klapa. Ne

razumiju se na ulici. Na raskrižju. Ispred trgovine. Pa na cesti. Ne mogu se dogovoriti kamo

će. Svađaju se po cijeli, božji dan. Među njima nema konsenzusa, elementarne religijske

tolerancije. Robert bi se najradije vratio doma. Inzistira na tome.

Prešao je cijeli New Delhi u čarapama. Držeći cipele u rukama. Nepodnošljiva mu je ideja

gljivica na nogama, kožne infekcije. Guba od koje mu smrde i cipele. Ima potrebu raskužiti

cijeli New Delhi. Osjeća gađenje i samo gađenje.

Stanko ga moli da dođe s njime u hram. I uvjeri se na licu mjesta da ne sanja.

Prelaze ulicu za jednim bogaljem koji ju je prešao sjedeći. Robert jedva pristaje ući u hram

posvećen Krišni. Izvana izgleda kao katedrala, s desetak tornjeva, a iznutra je manje mjesta

nego u kapelici. Gdje je nestao taj prostor? To nitko ne zna. Čudo, još jedno.

Unutra ekstaza. Ljudi bacaju latice ruža i hodaju bosonogi po laticama. Prah od ruža leti.

Svjetlucaju natpisi iz Bhagavad-Gite. Svatko želi zaljuljati boga Krišnu kad je bio mali.

Unutra pjevaju stari i mladi, u licu ozareni. Uz glazbu na jednoj žici.

U molitvi vjernici ljube tlo gdje su gazile noge. Djeca se kupaju u prljavoj vodi. Odrasli nose

narančaste girlande oko vrata i nešto viču. Lampice svjetlucaju na staklima, posvuda

osvijetljene svastike.

– To je luna-park – reći će Robert, spuštajući glas. – Vidi ovo, uđeš kroz usta tigra, a iziđeš

kroz ralje nilskog konja.

10

– Ništa za tebe, Robi. Sve su kipove napravili ljudi. Vidi, i starice plešu s najviše zanosa. Kad

se sretnu sa svojim bogovima.

– To te baca u trans? Bakice što padaju na pod?

U jednoj rupi u zidu primjećuju neke lutke. Krišna je predstavljen kao veliki junak. Oštrom

sabljom reže jednoga majmuna na pola. Uključen je u struju i njegove kretnje ponavljaju se u

beskraj. Tako je Krišna više puta zamahnuo, a majmun bio posječen u predjelu trbuha. Opet

se vraća među žive da bi ga Krišna istim pokretom rasjekao. No nikad nije mogao završiti

posao ubijanja.

– Jesam li ti rekao? Muppet show! – procijedi Robert preko volje.

– A što su onda naše jaslice? Nešto bolje? – poklopi ga Stanko.

Čuvar lutaka u hramu postavio se mrko i uzdignuto: "Ne približavajte se ogradi. Ovo je sveto

mjesto". Otišli su malo dalje, a tamo se još bjesomučnije razvila borba dobra i zla. Krokodil

grize uzastopce slona za nos. Nastaje istinska drama. Mora se znati tko predstavlja Dobrog a

tko Zlog.

Još dalje, nepregledan red ljudi stoji s kanticama svježeg mlijeka. Zveckaju žlicama o posude

kao da je među njima zavladala glad. Ganeša pije sve u šesnaest. Trbuh mu se smije.

Zadovoljan je kao debelo prase.

Stanko nešto oklijeva. Boji se pristupiti božanstvu sa zajedničkim mlijekom.

Što ako ga kip odbije? To donosi nesreću, na putu. Ionako ima svoj kipić Ganeše u ruksaku,

pa ga može hraniti kad hoće. I koliko hoće.

Robertu je malo pozlilo.

3.

Hodajući uz rub ceste vide rebra jednog goveda i lešinare koji čupaju meso između kosti.

Potmula kamionska sirena. Sklanjaju se. Rupa na cesti. Onda opet truba. Kamioni prolaze u

isti čas kad strvinari slijeću na leš, to ide jedno s drugim. Zatim se sklanjaju čovjeku koji je

vozeći bicikl jednom rukom držao upravljač, a drugom nosio tijelo preko ramena. Tijelo

zamotano u bijelu plahtu. Valjda svježeg mrtvaca.

Nakon toga, kreće sunce.

Uz isti rub ceste, nailaze Cigani s medvjedima. Cigani mečkari. Slični onima na Balkanu,

samo što su Cigani ovdje kod kuće. Otišli su odavde u Europu.

11

Sva su trojica mečkara bosonoga. Imaju svi zajedno pedesetak godina. Svaki po petnaest-

šesnaest-sedamnaest. Jedan, kratke crne kose u razdrljenoj kockastoj košulji. Drugi, kovrčave

kose s brčićima u prljavoj indijskoj kurti boje kave. Uz njih povučeni dječak sa staklenim

okom. On drži i crnu kapu za prosjačenje. Posjeduju menažeriju od dva crna medvjeda. Ne

prevelika. Recimo – dva metra, kad bi ustali na obje noge. Drže ih drvenim štapovima sa

čvrstom špagom. Provukli su taj konop kroz njušku i podvikuju "Čičo, Čičo!"

U početku žele izvoditi neki cirkus. Nude Robertu da zajaše mečku. Ali to je sve presmiješno.

Spusti li medvjed leđa, Robertova guzica ostaje visjeti. Pa mora čučnuti da ne izgubi

ravnotežu. I ne padne. Drugom medvjedu ionako se spava. Toliko vapi za snom da odbija

ustati i pokazati trbuh. Odsutan je, čak autističan. Cigani ne znaju engleski, pa viču: "

– Hotel, hotel! Agra, Agra!

Robert i Stanko samo odmahuju:

– No hotel! No hotel!

A onda oni vrisnu: "Money, rupi!

Robert i Stanko: "No money, no rupi!"

Cigani najzad shvaćaju da su dvojica autostopera siromašnija od njih.

Ta spoznaja je za njih bolna, ne mogu izvući pare.

Ali, opet su im po drugoj liniji bliži. Smiju se.

Nešto važno dogovaraju na romskom.

Često se čuje Niglo i Ratatam. I neki dijelovi rečenica:

– Krel so špot. Našti altra gar meras funi bok.

U jednom trenutku obojica im priđu.

-Gadjo... Niglo – kaže jedan i pruži Robertu ruku.

Robert sa zakašnjenjem poveže da je to cigansko ime.

I odgovara, čisto formalistički:

– I’m Robert, nice to meet you

– Ratatam

– Stanko!

– Vejam so fus trianda panč kilomegri ano foro.

Pokazuju im rukom da ih slijede. Dugo hodaju do njihova seoca. Zove se Gangwa, a graniči

sa selom vulkanizera. Naizgled je to ciganska mahala. Kao svugdje u svijetu. Kuće izgrađene

od kartona, i zahrđalih, raznobojnih, svinutih limova. Pokrivene ceradom od plastike. Sve

sklepano. Ima i razapetih čergi i bivoljih kola ukrašenih tučenim limom. Toliko je stvari

12

naslonjeno na kuće. Zapravo, to i nisu kuće nego podupirači. Naslage, brda smeća, djeluju

raznobojno izdaleka. Da se čovjek ne zagleda, mislio bi da su brda konfeta.

Ciganke u raskošnim krpama živih boja. Nose preko vrata velike marame i djecu kao mačiće.

Ispod nogu, curi im krv na prašinu. Vjerojatno nemaju vate, a imaju menstruaciju. Ne sve.

Djeca djeluju siromašno, živo i zdravo. Igraju se konzervama i otpacima. Jedna djevojčica

skuplja zrnca riže na kamenu. Poslije su doznali da se zove Sanyogita. Zapamtit će to ime.

Ispred, na ledini, ostavljen je konj da pase. Uzica mu je privezana za kamen. Brsti nešto sitno,

mogao bi proći kao magare. Drugi je legao i stavio glavu u hlad, ispod prikolice.

U tom selu ima nešto od one raspuštene, nedjeljne atmosfere. Ciganska terca u zraku. Kao

lajanje izdaleka. Sve je tako boso i prosjačko. A veselo. Kod Cigana veselje se rađa iz tame.

Iz bijede, smeća, užasa. To nisu obični siromasi, nego maštoviti. Živi. Izražajna lica, počevši

od male djece. S tragovima jakih doživljaja i borbe za život. Patetičan narod. Brzo žive i

umiru. Brzo se zapale, brzo kradu i brzo se zaljubljuju. Njihova lica toliko su gusta. Ne daju

se ocrtati, uzeti za nešto. Pripadaju sebi i nikom drugom. Premda im tuđa, iznošena odijela

raznih brojeva odlično pristaju.

Niglo i Ratatam traže Vithala u čergi. On jedini zna nešto engleski. Robert i Stanko ga

dočekuju kao spas. Vithal je glomazan, debeo. Izgleda dobroćudno. Otada ih ne napušta. Iz

njegove priče saznaju da se ovo pleme nomada zove Gaduliya Lohars. Bave se svime i

svačime. Ponajviše su kovači, pa skupljači staroga željeza. Putuju samo po Radjastanu.

Žrtvovali su magarce jer im puno pojedu a ništa ne donose. Imaju još rasnih konja. Medvjede

i nešto zmija u kovčezima. Žene gataju iz dlana. Iz staklene kugle. Ili na karte. Najviše se

mole Rami, Šivi, Hanumanu.

Sad su Robert i Stanko postali atrakcija u selu. Čovjek koji je pristao doći u cigansko selo, pa

makar bio i najbjedniji hipi, čini im veliku čast. Okružili su ih mnogi nepoznati ljudi. Gledaju

u njih kao u čudo. Posve različitu vrstu. Robert i Stanko uzvraćaju. Pružaju im ruke. Neki ih i

udaraju dlanovima iz milja. Ispada da ih prijateljski tapšu. Do bola. Traže vizitke, a kad oni

kažu da ih nemaju, Cigani su malo razočarani. Kao da imaju posla s poslovnim ljudima. A ne

sa skitnicama s ceste.

Onda ih posjedaju na pod. Nude ih kokicama. Stanko i Robert kronično su gladni pa se uvijek

nadaju… Ponadali su se da će poslije dobiti nešto čvršće. Ali ne: samo kokice. Baka Ciganka

ih peče na prastarom šparetu:

– Čuli ste za pleme Telugu – pišti krezuba starica. – Oni su gradili crkve od drva. Sigurno ste

vidjeli i Taj Mahal. To su gradili muslimani, džamiju od bijelog kamena. U Agri. Sikhi su

13

gradili bogomolje od cigle. A mi, Gaduliya Lohars, mi gradimo hramove od kokica. Nijedna

naša crkva nije više živa. Kad ogladnimo, mi sve kokice pojedemo.

Ciganka se zacereka raskrivajući zjalo u ustima. S jednim zlatnim zubom. Prekidaju je Riši i

njegova žena bijele kože, malo kosih očiju. Kao da je podrijetlom Japanka. Bila bi ljepša da

joj zubi nisu polomljeni.

– Bolje da ih ne popravi, jer ako se proljepša, uzet će je drugi, tvrdi Riši.

Saznali da ga je ona već jednom ostavila s dvoje djece i otišla drugom. Da bi se poslije vratila.

– Zaželjela se ona kokica i grijanja ispred tople peći.

Riši se hvali da je nikad ne pita tko joj je skršio zube. On je luđački zaljubljen u nju, valjda

zato što je žute rase, “žućka”. Zove se Majumi. Šuti i žvače sirov krumpir u bezubim ustima.

Kad ga prožvače, daje ga djetetu. Kao kljunom ptice koja prepušta crva mladima.

Dolazi i Rišijeva sestra sa zlatnim zubima, Aparna. Ima tijelo omlitavjele sirene. Pa pristiže

Lokeš, najmlađi Rišijev brat. On se zove Šandra po majci. Uff, puno ih je. Puno, previše.

Od svih najviše im se ipak sviđa Riši. Bavi se voskom, svijećama. Što je neobično. Nitko od

roditelja, braće, rođaka, svojte, nitko u selu nikad se nije bavio takvim zanatom.

Riši slaže sve veličine svijeća ispred njih. Od mrtvačkih do vjenčanih, od bijelih, žutih, do

ljubičastih... Hvališe se, pretjeruje. I kao da se raznježio nad njima. Nad svojim djelom:

– Hoćete li vidjeti kako gore moje svjećice? Do kraja?...Dođite!

4.

Odvodi ih u kućerak malo podalje od svih drugih. Na ulazu stoji jedna djevojka i nudi čašu

gustog smeđeg pića. Kao da je mulj. Popili su nešto gorko i trpko.

– Nemojte se ništa bojati – šapuće Riši.

Vithal ga odgovara od njegove namjere da Roberta i Stanka uvede u prostoriju. Malko se

prepiru ali mu se Riši nameće. Svi saginju glavu i ulaze u tu mračnu, morbidnu sobu. Unutra

se slavi smrtovdan.

Mrtav čovjek leži na visokom kuhinjskom stolu. I bijelom stolnjaku. Odjeven u novo,

neobučeno odijelo. Sa srebrnim pucetima veličine jaja. Glava mu je malo povišena jastukom.

Kao da su ga namjestili tako da može gledati ožalošćene. Noge su mu ispružene u smjeru

vrata.

Uz odar, na samom rubu položene su kutije cigareta. Pa redom: šibice, zrcalo, sapun, češalj,

novčanica, velika britva, tanjur s tjesteninom i neka jela – chapaty, petys – šapne nam Vithal.

14

Zatim već otopljeni sladoled. Nož s izrezbarenom drškom, neotvorena boca pića sa smeđom

etiketom. Čak i jedan plastični medo, pokriven gazom do očiju. Sve su to predmeti koje je

pokojnik valjda volio. I on je bio mečkar.

Ljudi ulaze unutra, naklanjaju se mrtvacu. Sklope ruke, nešto promrmljaju u sebi i stanu u

stranu. Iščekuju što će biti dalje. Uvijek ih je neparan broj. Nitko se ne žaluje udovici. Ona

ljubi čas muža u obraze, čas njegove omiljene stvari. Nosi dugi, crni sari izvezen ružicama

oko struka. Dodiruje njime zemlju.

Riši daje znak Robertu i Stanku da pogledaju u smjeru glave mrtvaca. Smije se i podiže palac.

Kao i njih dvojica, kad stopiraju na cesti. Na odvojenom stolu položena je velika, okrugla i

svježe ispečena pogača s pedesetak Rišijevih svijeća. One su umetnute u žalobničku pogaču

kao u tortu. Tanke i ljubičaste. Ima ih više nego pod Kamenitim vratima. Uz tu pogaču nalazi

se i košarica s izrezanim šnitama. I smeđa tekućina u bokalu.

Bravo Vithal! On se zaista trudi da im sve objasni. Mrtvac nije ovdje najvažnija osoba. Čak ni

udovica. Nego treći čovjek! Ciganin u svečanom bijelom odijelu s narančastom girlandom

oko vrata. Njega nisu ni vidjeli, dosad.

Taj treći uzima šibice. Jednu upaljenu baca sebi iza leđa a da se i ne okrene za njom. Zatim

prilazi stolu sa žalobnom pogačom i svijećama. Puše u njih. Nema dovoljno daha da ih sve

odjednom ugasi, valjda je teški pušač. Nego ih isprekidano gasi jednu za drugom. Kad ih je

sve ugasio, udovica mu pruža košaricu s razrezanim šnitama. Puni mu čašu. On diže čašu i

govori naizust zdravicu. Nešto važno i neprevodivo: "Bišber šen gročače morš ledige čave".

Sad su povezali končiće. Čovjek koji je puhao u svijeće zamjenjivao je mrtvaca. Na pogači je

točno onoliko svijeća koliko je pokojnik imao godina u času smrti. Nijedna više. Kad ih je sve

pogasio, ljudi su pristupili i čekali da im udovica dade komad pogače i čašu pića.

Svi nazdravljaju u čast pokojnika. I njih dvojica su se, nakon razočaravajućih kokica, dočepali

pravog komada pogače. Ima okus somuna iz ćevabdžinice u Staroj Vlaškoj.

Zamjenski muž dovodi neku staricu u sredinu i nešto joj govori u uho. Sigurno je savjetuje.

Ona će napraviti nekoliko plesnih koraka i zapjevati. Pjesma je na granici tužne i vesele.

Starica zatim uzima bocu u ruke, prosipa nekoliko kapljica na zemlju i zašuti. Sve dok

zamjenski muž opet ne otvori usta:

– T'vel anglal leste.

Udovica odgovora:

– Ai tuke pe sastimaste.

To je kraj obreda.

Ljudi se počinju razilaziti, a tek najbliži ostaju bdjeti uz mrtvaca.

15

Riši ne zna što bi sad s Robertom i Stankom. Ponestalo mu je mašte. Odvodi ih na spavanje u

jednu sobu. To je zapravo oronula camping kućica, parkirana uz Fordovu krntiju iz prošlog

stoljeća. Unutra, na površini od pet četvornih metara vlada nezamisliv nered. Rasuti luk i

krumpiri. Na zidovima vise nizovi suhih crvenih paprika. Odjeća razbacana. Po podu opušci i

gomile blata s poljane. Što svježeg, što stvrdnutog otprije. Iako se vrata stalno otvaraju, sve

miriše na kiselu ustajalost. Uz paprike i luk, vise i likovi indijskih bogova. Jedna mrtvačka

glava od plastike. Narančasta svastika za sreću.

Riši je sanjalica. Ima duge trepavice, romantični pogled. I osmijeh nakrcan oduševljenjem.

Ispružio se na krevet preko puta njihovog. Naređuje im da ispruženim kažiprstom tri puta

prebroje kutove na stropu. Prije nego što zaspu. Kad se probude, ne smiju pogledati u prozor.

Nikako. Inače se sve rasprši. Neće se sjetiti što su sanjali.

Sutradan, Robert se probudi i pogleda u prozor. Danja svjetlost bljesne i otrgne mu svako

sjećanje na san.

– Jesam li ti rekao da ne gledaš u svjetlo, budalo? – zabezekne se Riši i lupi šakom o tanki zid

prikolice. Cijelu je noć bio dežurao. I provjeravao hoće li ga poslušati.

Stanka nije ništa više ni pitao. Propao mu je plan s njima.

Tada ulijeće Sanyogita u prikolicu. Okretna, mala, garava. Kao iz mađarskog čardaša. I

zagleda se u nova lica. Crnim, dubokim očima s malo čađe na kapcima. U njima sjaji daljina.

Neki tajanstveni zov. Ima dugu, kovrčavu crnu kosu, početak ženskih oblina. Grudi propupale

i naglašen struk. I guza joj je vesela. Dlanovi i vršci nožnih prstiju ukrašeni su bojama za

tetovažu. Noktići lakirani. Nosi iznad haljinice uski pamučni prsluk koji joj priteže sisice.

– Zapleši Sanyogita, da te vidimo – zapljesne Riši rukama. Ona se ne pušta dugo nagovarati.

Hvata brzo korak. Pa vezu s nečim divljim i razularenim u sebi. Okrene se oko svoje osi. Drži

raširenim prstima rub duge haljine. Zatim digne ruke u zrak, protrese grudni koš i počne

izvijati trbuh.

Vjetar prolazi prikolicom. Sanyogita virtuozno pleše, poskakuje na priprosti ritam odjekujućih

ruku.

– Bravo Sanyogita! – urlaju svi. Zatim topću po podu, onako konjski.

Ne mogu se zaustaviti. Što bi tek bilo da ovdje imaju kakav instrument? Tam-tam? Zurlu ili

tamburu? Gdje bi im bio kraj...

Sanyogita se pošteno oznojila. Uzdahnula je od umora i sjela na Stankova bedra da predahne.

Stanko se uzvrti. I ne znajući što bi s rukama stidljivo je obujmi oko pasa.

– Koliko imaš godina, Sanyogita?

16

– Trinaest... u trinaestoj sam, ispravi se sama.

To je već zrelost. S trinaest godina, život se više ne uči nego sprovodi. Uostalom, Sanyogita je

već napravila životni izbor. Naciljala je Stanka, za budućeg muža.

– Zaljubila sam se, ja sam se zaljubila... – krikne iznebuha od radosti. Pa sama sebe

prekorava:

– Je li to ozbiljno? Je li to ozbiljno?

Oči joj zrače slutnjom daljine. Neobjašnjivom željom za pokretom i mijenjanjem. Slobodom

koju donosi samo cesta.

Krenut će s njima, Sanyogita – to pošto-poto želi.

Iz čista mira sagiba se na pod. Stane ljubiti Stankove noge od gležnjeva prema gore. Stanko se

u početku iščuđava i snebiva. A onda muški ponos proradi u njemu. I računica. Tà ima četiri

godine više od nje. Dovoljno da odglumi pravog muškarca.

Navlači zavjesice. Moli Vithala i Roberta da iziđu iz prikolice. Kako bi ostao na samo sa

Sanyogitom. Oni nevoljko izlaze da popuše dvije cigarete svaki i vrate se unutra, bez pitanja.

– Kosa joj miriši na orahe – dočekuje ih Stanko.

To je autentični doživljaj.

Pošten je, ne želi se hvaliti nečim što nije bilo.

Ne žali se što mu se Sanyogita nije dala.

Da ju je odmah imao, oprao bi zube i odložio četkicu. Kao što dugo već nije.

A poslije bi sve zamrlo.

Sada ima o čemu sanjariti. Napaljen je na taj cilj: povukla ga je. Možda se pod njezinim

utjecajem i zaljubi na prvi pogled. Bar malko, malčice.

Dalje se ionako ne smije ići, ništa prije braka, inače će je poglavica, otac i majka…

Sanyogita kao da zna o čemu Stanko misli. Povukla je prstom crtu ispod grkljana, kreveljeći

se kao da je zaklana.

Umjesto odgovora, Stanko iz čista mira natakne na glavu crveni indijski turban:

– Kako mi stoji? – pita Sanyogitu ogledavajući se luckasto.

5.

Riši je jedva dočekao ljubavnu aferu. To je događaj koji će odjekivati selom Ganwa. A on je

legitimist. Odlazi prijaviti slučaj Sanyogite i Stanka. Poglavici plemena. Možda mu je to i

dužnost.

17

Zajedno s Vithalom kao prevoditeljem i kultur-tregerom, njih dvojica ulaze u glavnu čergu.

Unutra je zadimljeno. Poglavičina žena sjedi prekriženih nogu na debelom narančastom sagu.

Punom čvorova. Puši cigaru i otpuhuje dimove oblikujući ustima krugove. Istetovirana je po

tijelu jednostavnim crtežima. Crte, kvadratići i krugovi. Na licu ima crvene točkice. Idu od

obrva do podnožja nosa. Bogatije je obučena, s koraljnom ogrlicom oko vrata. Ali ne nosi

cipele. Kad otvori usta, u predjelu sjekutića sjaje se zlatni čavli.

Poglavica ima naborano lice s podočnjacima. Oštre je brade, krumpirasta nosa i stisnutih

ustiju. Ima dugu pamučnu kurtu na sebi, crveni turban i sve zlatne zube. Brada mu je sijeda.

Brkovi nešto manje. Kosa kanirana u zeleno i lakirana. Oko glave ima ogrlicu s puno dukata.

U rukama drži talisman od bjelokosti. Boga Ramdeoija.

Šćućurio se. A zatim, onako sklupčan, iz čista mira zapjeva:

Terni čaj, au dari, ma hin čihko graj. Me la mange tut, rankani čaj, au nikki kaj me, la tute

brudisahhe.

Dobri Vithal savjesno prevodi pjesmicu od riječi do riječi: Odlazi curice, imam dobrog konja,

odvest ću te krasotice. Dođi mi, uzet ću te za ženu.

Poglavica drži u rukama Sanyogitinu sudbinu:

– Sanyogita je blago. Ne dajem je gadju1. Kupi je ili ostavi. Prodat ću ti je za rubin, devu, ili

konja. Može i nakit, ali ne od srebra.

Riječi su mu tihe i konačne. Što je rekao, rekao je. Nema pogađanja. Muška je obveza isplatiti

miraz poglavici. Tko odvede djevojčicu iz plemena. Toliko lijepu da ju je moguće dobro

unovčiti. Tako nekako Vithal obrazlaže ovu odluku.

– Mi nemamo ništa... – slegne Robert ramenima.

Uto Sanyogita naglo upada u šator i baca se na pod. Stane vrištati, plakati, urlati, zapomagati.

Grebati se po licu.

– Kamlebaskro, Kamlebaskro!!!– urla ona.

I Vithal je zanijemio.

Sam vrag je ušao u Sanyogitu. Prošvikala je. Saginje glavu pa je opet diže. Trza njome, čupa

si divnu kosu. I preklinje poglavicu da je pusti. Kao što Ciganke najbolje znaju, stoljeća su ih

naučila.

Je li to dovoljno?

1 Ne-Ciganinu

18

Poglavica mirno trpi napad. Nekoliko puta pogledava u stušteno lice svoje žene. Ona gasi

cigaru na staklenom tanjuriću, dugo i pažljivo, otresajući iskrice žara.

Poglavica odmahuje glavom. Ima iskustva s ovakvim izljevima. Neće udovoljiti Sanyogiti. Ne

popušta ni za jotu.

Da je ipak ne dotuče, ispunjava jednu njezinu želju. Jaipur je u blizini. Pustit će je sa

strancima u Jaipur da jaše na slonu. Zaslužila je tu malu zadovoljštinu. O tome je Sanyogita

oduvijek sanjala. Poglavica joj poklanja ta tri medena dana predbračnog putovanja. S time da

se vrati neokrznuta.

Njima dvojici obraća se prijetećim licem:

– Da je niste takli! Netko od naših naći će vas na cesti i zaklati ako...ako se ne vrati za tri

dana.

Okreće se njoj:

– Evo ti jedno pile. Za popudbinu.

To izgovara tako tiho i staloženo kao da nema nikakve prijetnje u njegovu glasu. Vadi pile iz

zavežljaja i pruži ga Sanyogiti u hladetinastoj masti i istočnim mirodijama. Ona ga prihvaća

golim rukama.

6.

Indijo, ljubavi moja. Indijo, milosti. Indijo, nevidljivi ubode! Tu su majmun, slon, kobra koja pleše.

Kravlji čmar koji gledaš iz svakog kuta. Zamisli pakao i dođi u Indiju. Vruće je, sve se raspada. Ljudi žive

u kalu i blatu. Sve smrdi na pišaču i svinje. Na gnjila jaja. Na lokve, krepane životinje. To je mnogoglava

i mnogopseća zemlja. Izrasla iz gnoja i smeća. Kužnog znoja. Svakog roda je tu previše. Ljudi. Krava.

Bogova. Prosjaka. Pasa. Jogina. Bogalja. Učenika kriva joge. Mudraca. Proroka. Autobusa. Kamiona.

Mačaka. Palmi. Indija je u višku.

Dođi, ljubavi, i spasi me.

Robert Jaipurski

Na razglednici, jedinoj koju je Robert kupio i poslao curi u Zagreb, vidi se jogin u lotos

poziciji. Dubokom meditacijom postiže nirvanu. Spašen je i ozaren u licu. Ali ne vide se brda

smeća koja ga okružuju. I sve drugo što ga tjera na bijeg u blaženstvo i mir.

To vide samo oni koji su tu.

19

Do Jaipura im valja dugo hodati. Nikad ne bi ni stigli da ih usred podneva nije ukrcao kamion.

Prikolica mu je slučajno prazna. Ide je napuniti pijeskom blizu Jaipura. Robertu pripada

zasluga: palcem ga je zaustavio. Sanyogita i Stanko malo su se sakrili iza ceste. Oh, kakvo

čudo, stao je.

Kamiondžija ih uopće ne zarezuje. Kao da je slučajno pritisnuo kočnice. Možda iz nehaja.

Kamion se sav trese. Popeli su se preko velikih guma na prikolicu i polegli na crni lim. Na

njoj se igraju preostala zrnca ružičastog pijeska. Ne znaju što ih čeka. Započinje valjanje na

limu. Nešto slično nizu udara jakog nevremena na oceanskom brodu. Prikolica se ljulja i

poskakuje od svake rupe. Amortizeri nikakvi.

Guzice su im, ne natučene, nego slomljene. Kod svakog snažnijeg poskakivanja, moraju se

držati za ogradu. Pa za ruke. Onda za prebijene bubrege. Kad je cesta malo ravnija, leže na

limu i gledaju u nebo. Zrak čist i neka nestvarna svjetlost diže se sa zemlje. Nepredviđena,

nezamisliva ljepota.

Njihove širom rastvorene oči. Njihove nosnice njuše klorofil u stablima. Najerotičnije su

grane koje pokazuju put nebu. Visoki, nježni bambusi. Kao uski, tanani muškarci zabodeni

usred ženskih grmova. Svileno lišće duguljastih oblika, slično brezinom, samo žuto. Pa red

eukaliptusa. Elegantne i glatke palme, nedohvatno visoke.

Sišavši u Jairpur, zatiču petoricu muškaraca okrenutih leđima. Pišaju uza zid, na ulici. Onda i

njih dvojica pišaju, zarazno, Cigančici iza leđa.

– Znaš koja je razlika između Adama i Eve? – meditira Robert dok se olakšava. – Adam može

pišati u stojećem stavu. A Eva tek kad čučne. To je važna prednost. Pogotovu ovdje, u Indiji.

– Čini ti se – dometne Stanko. Adamov kurac je samo glup. A Evina pička je mozak. To je

prava prednost.

Stanko i Sanyogita stalno se drže za ruke i ljubakaju. Koriste obilato zadnje trenutke slobode.

Konzumiraju svoj nesuđeni brak. Pritom je vrlo praktično ne poznavati jezik voljenog.

Preostaju onda samo novi poljupci. Koliko puta, nepristojno je pitati.

Robert je tu suvišan čovjek. Ali dragocjen kao treći. Jedan jaipurski čistač cipela zabija se baš

u njega. Preklinje ga, moli da mu očisti cipele za dva rupija. Toliko se inače daje prosjacima.

Za njih dvojicu to je mnogo. Robert ostaje tvrda srca. Poslije prilazi drugi dječak da im proda

narukvicu i šah. Ne uspijeva ni on. Treći nosi četke i laštilo u vrećici i zaustavlja prolaznike:

– Moram vam očistiti cipele! – ispali on, na četvrt engleskom.

– Upravo su mi ih očistili, još se sjaje – slaže Robert.

– Vaše cipele nisu čiste, pogledajte ih dobro – navaljuje on. I ne pitajući može li, strelovito se

daje na posao. Brzo i profesionalno, s obzirom da nije imao mnogo za čistiti.

20

Traži od Roberta da skine cipele i stane u čarapama na njegove, također skinute japanke.

Robertu se to gadi, ali ga ipak sluša.

Mali ga navodi:

– Prljavo je na podu. Tu stanite.

Nakon što je inkasirao dva rupija:

– Smeta li ako vas nešto pitam? – obrati se Robertu.

– Ne.

– Znate li koja je moja najveća nada, moja najveća sreća, moj najveći san? – zaleti se

zanosno.

Robert se snebiva, sluti klopku. Unaprijed sliježe ramenima, za svaki slučaj. Nešto robno-

novčano krije se iza ovakva uvoda.

– To je kutija za čišćenje cipela. Vi ste tu, to je moja najveća nada. Bog će vas blagosloviti,

ako mi je kupite.

Robert još jednom slegne ramenima. Kao za potvrdu. Prevelik je to zalogaj za zajedničke

financije. Moraju štedjeti za slona. Siromašnom dječaku teško je objasniti: “Nema ništa od te

tvoje kutije, slon nas čeka!”

On ih još dugo prati i preklinje na putu. Para im srce. Ali na kraju valja pregrmjeti i tu bol.

Za utjehu, dječak pronalazi jednu ostavljenu telefonsku karticu. U demoliranoj govornici. Na

njoj sigurno ima još koji impuls. Može je prodati.

Ni Robertu i Stanku nije ništa bolje. Spavaju prvu noć na pločniku, pored jedne obitelji s

malom djecom. Dok djeca spavaju, roditelji im isprobavaju neke probušene kape. U snu.

Djeca su znojna, ljepljiva. Čim se probude, pokazuju prstićima da su gladna. Stavljaju prstiće

u usta. Odrasli im nemaju što dati. Umjesto hrane, muhe im slijeću u usta. Na čelo i nos, kao

da su od govna.

Svi su oni saživljeni, duboko srasli sa zemljom. Na prividu odronjena pločnika nema mnogo

mjesta. Osim za povlaštene spavače na velikim kamionskim gumama.

Rano ujutro, gradom sporo prolazi oveći kombi s jakim, zatvorenim stranicama od zelena

lima. Budi ih i para uši njegov bučni motor. Pa zasljepljuje dim. Stanko i Robert protrljali su

oči. I što vide? Na desetak metara od njih skupljaju jednog ukočenog starca. Njegov podignuti

skelet izgleda im poznato s te razdaljine. Sliči hrpi kostiju koje su nacisti bacali u zajedničke

jame. Kao iz dokumentarnih emisija o logorima.

Sanyogita se smije kao da se netko okliznuo i smiješno pao.

Robert i Stanko uprto gledaju.

21

Kombi i dalje prolazi tik uz pločnik. I strogim pogledom ocjenjuje ljude koji na njemu leže.

Svakog pojedinačno. Najteže je ocijeniti na prvi pogled, spavaju li još ili su već mrtvi.

Vozač to čini onako od oka, iz uronjene perspektive. Ima iznemoglih Indijaca koji su te noći

zaglavili. Od iscrpljenosti i gladi. Valja ih razvrstati od predoziranih junkeeja s okruglim

lennonicama. I rinčicom u uhu, probušenih noseva, mahom mršave i ispijene. Mutna pogleda.

To može samo izvježbano, profesionalno oko. Ono neće počiniti grešku i istresti nekog krivog

u zeleno vozilo.

7.

Sve su kuće u Jaipuru ružičaste. Ljudi topli i spokojni. Mirni, nadasve mirni kao poslije

meditacije.

Odahnuli su saznavši da se dvorište palače Maharadže Jai Singha II., osnivača grada i palače

može posjetiti na slonu. Od gornjeg do donjeg ulaza. Čak su dostupni i interijeri. Uz

mogućnost silaska sa slona. To je sve predviđeno jeftinom ulaznicom. Preostalo je potražiti

stanicu, zapravo visoko uzdignut plato za prihvat putnika. Izgleda kao demolirani autobusni

kolodvor u Zagrebu. S ulaskom u vozilo, na katu.

Dugo se pogađaju s brkajlijom u bijeloj kurti i s crvenim turbanom. Zatekli su ga u nekom

zabačenom rezervoaru. U početku se i za njega činilo da je izdahnuo, a zapravo je spavao. Sad

pušu i na hladno.

Uostalom, mislili su lukavo da će i slonovođa biti jeftiniji ako ga zateknu na lijevoj nozi. U

položaju manje vrijednosti. Naglo probuđen, neće se ni sjetiti uzviknuti nemoguću cijenu. To

predviđanje pokazuje se točnim. Pristaje ih voziti za samo petnaest rupija.

Odbijaju zatim mnoge druge slonovođe koji im se nude. Ne birajući osobu kao osobu. Nego

slona. Raskošno odjevena, bolje reći obuhvaćena narančastom opravom. Kao da je Džingis-

Khanov, ukrašen i blještav, dekorirane surle.

Ili netom pobjegao iz cirkusa.

Udobno se smještaju na slonova leđa. Na tu sivu, meku, mesnatu splav. Puno je solidnije

putovati na njemu nego jahati na devi ili konju. Ima više ravne površine. Gore je neka vrst

skele, zatvorene s četiri stranice.

Slon je časna i blagoslovljena životinja. Daruje pogled s visine. Svijet postaje panorama pod

njihovim nogama. Osjećaju bliskom tu životinju koja puše, uzdiše, klopara velikim ušima.

Znoji se. Koraci su mu tupi i teški. U ritmu broja četiri, ta-ta-ta-ta. Kao četiri betovenska

22

udarca sudbine, ali usporena. Mahanje ušima i duboko uzdisanje asociraju, po sluhu, ritmički,

na predsmrtni hropac.

Dolazi vrijeme objeda i njih dvojica vade iz Sanyogitina ruksaka pečeno pile koje je ponijela

sa sobom za miraz. Odveć je pikantno, s mnogo kumina, šafrana, curryija, korijandra,

đumbira, ali ipak sočno za zagristi. Pod jezikom ostanu orijentalne mirodije. Prejake su, od

njih gori jezik i razvija se čudna pohlepa. Previše začina – nijedan začin.

Oglodali su pile do kostiju. Ostao je samo jadac. Sanyogita i Stanko dohvate ga prstima,

otrgnu do pola, svaki sa svoje strane, i bace niz slonova leđa.

Ne znaju, vjerojatno, ni sami što im ta simbolika znači.

Sanyogita je ushićena:

– Gle majmune, gle majmune na zidinama! – poviče ona s izrazom vjerske ozarenosti na

obrazima. Teško je zamisliti veći stupanj ekstaze. I doista, palača Jai Singha II. mogla bi se

slobodno prozvati palačom majmuna. Oni su svugdje prisutni umjesto stražara. U početku je

to neobično. Treba vremena da ih čovjek prihvati kao sebi bližnje.

Orangutane s crvenom dlakom i crvenim dupetom. Može ih se vidjeti iz svih pozicija. Drže

stražu na kulama. Pretrčavaju krajnje opasne zidiće i podeste hrama. Veru se uz dugu,

nazubljenu šetnicu s topovima. Spuštaju niz kanale za vodu. Sve do glavnoga spremišta.

Skrivaju se u nišama za stražu. Penju se na kule i podkule. Izvode akrobacije po kapitelima i

između stupova. Češu se o vrške oštrih tornjića. Neki se i klanjaju za novce.

Ovdje im je mnogo ljepše nego skakati po drveću. To se vidi već na prvi pogled.

Postoji neka povijesna dimenzija, okvir radnje, neko dostojanstvo, koje im se preslikava na

ponašanje.

Za stvoriti najmajmunskiju palaču na svijetu, trebala je ipak vješta ljudska ruka. Ona će im

dati bedemski osjećaj sigurnosti. Poslije viđaju i majmune crnce. Prvi put u životu. Garavi u

licu ali bijele dlake, dugih obrva. Karakteristično je za njih da imaju dvije guzice, kao što ih

imaju i pojedine indijske naranče.

Nagledali su ih se za cijeli život.

Penju se prema vrhu i gledaju rijeku u daljini. Toliko ih zaokuplja njezina mutna, blatnjava

površina s dva hinduska kupača koji se kvase ispod pazuha te polijevaju po trbuhu i slabinama

– da ne vide ništa ispred sebe. Ne vide neizoliranu električnu žicu. Visi s desne strane drvenog

stupa kao pregorjela zmija.

Nitko ih nije upozorio na vrebajuće opasnosti. A informacija je danas – život. Upravljač slona

skine crveni turban i saginje glavu pred žicom. Srećom, Stanko to zapaža krajičkom oka i

zaurla: "Pazite!" U zadnji čas pritisne rukama Robertovu i Sanyogitinu glavu. Sve to traje

23

sekundu. Kad su se okrenuli, žica je već bila iza njih. I prijetila visokom voltažom novim

pridošlicama.

No, tko mari za njih?

Trgovci tekstila i bižuterije počinju ih salijetati. Premda su im previsoko. Svejedno viču

odozdo, kao skakavci uz teške, slonove noge, pokazuju materijale. Šire lijepe tkanine i

prekrivače, otvaraju kutije s nakitom, ogrlice, narukvice, bižuteriju. Izvikuju cijene.

– Hoćeš me zaručiti? – upita Sanyogita Stanka na ciganskom, pokazujući prazno mjesto na

srednjem prstu, rezervirano za prsten.

Stanko mirne duše može reći "da". Do braka i svatova ionako nikada neće doći. S prstena

Sanyogita prelazi na narukvicu. I kimne dečku koji ih odozdo veselo nudi. On baca baš tu

narukvicu na koju je pokazala prstom, iz daljine, gore na košaru slona. Baca je precizno, kao

kamenčić. I Sanyogita je spretno hvata, ne mora moliti slonovođu da zaustavlja životinju.

Dečko dolje viče "silver, silver!" i nuka je da kupi.

Ona je neodlučna. Jedno je ugledati sjajni predmet izdaleka, a drugo opipati ga u rukama.

Stanku se narukvica sviđa pa traži savjet i od Roberta:

– Treba se cjenkati!

Prodavač narukvice mršti se dolje i trči za slonom. Na kraju popušta na deset rupija. S

dvadeset rupija kao zadnjom cijenom pao je na deset. Ali sad oni nemaju novčanicu od deset.

Bacaju mu crvenu od dvadeset, s Gandhijevim likom, s time da im vrati gore deset. To je

prenaivno za očekivati. On se gubi u gomili. Tko će ga uhvatiti, utjerati taj dug. Slonovođa?

Robert i Stanko su smrknuti, a Sanyogita se samo smije i smije.

Nije svjesna gubitka.

8.

Gdje je naučila s trinaest godina, vruća i razdrljena, prići muškarcu? Proći mu usnama ispod

ušiju, dlanovima trljati grudi… Dražiti mu bradavice, baš kao da je žensko. S nekom vražjom

milošću. Izdajnički, iza leđa. Pod zaštitom noći. Čučnuvši, raspustivši bujnu kosu do ramena.

Crne zjenice sjaje joj od žara grane koja pucketa u vatri. Iz propupalih grudi izlazi vrući dah.

Priljubljuje se uz Robertova leđa, rukama mu dira ramena, liže vrat, pa spušta prste dolje niz

grudi do trbuha. I još dalje. Sigurna u svoju pobjedu. Sa zagrijanim tijelom crne božice.

Vretenasta, meka, podatna.

24

Iako nadražen, Robert smogne snage odgurnuti je, blago. Tu nezrelu djevojčicu koja se tek uči

zavođenju.

Stanko je sve vidio, praveći se pritom da spava. I odšutio svoje. Sanyogitin nož u leđa teško

mu pada. Osjeća oštricu s druge strane. To boli. Ali ne pravi predstave. Cijeni Robertovu

solidarnost. Cigančica ih nije uspjela zavaditi.

I palača se pokazala kao iluzija. Što je dobro. Bar nema pretvaranja prilikom rastanka. Nema

laži i patetike. Čim su se spustili natrag u Jaipur, Sanyogita prepoznaje neke rođake košarače

koji nose komade pokućstva od trstike na prodaju. Pita ih idu li u smjeru Agre. Da, idu.

Obećavaju je povesti na pokućstvu, ali brzo, tek što nisu krenuli. Nema vremena za

osvješćivanje. Samo četiri puse za rastanak, dvije sa svake strane. Cmače ih u obraze, onako

prijateljski, ravnopravno. Stanku pokazuje narukvicu i začne nešto nesuvislo na ciganskom.

Ništa jasno ni razgovijetno, ali s tonom žaljenja.

Cigani odlaze. Pred velikim izlaznim vratima iz Jaipura ima još dosta svijeta pred sumrak.

Neki muškarci su u paru, drže se za ruke. To je valjda njihov običaj. Nisu zato pederi.

Prevladavaju lijepe žene. Sari im otkriva gornji dio tijela, jedno golo rame vapi za dodirom.

Međutim, neprobojne su i mirne poput kipova. Čista, dostojanstvena prisutnost.

Ima tu i nekoliko muslimanki s feredžama. Slobodnije su od Indijki. Njima je veo možda

izbrisao lice, ali to nadoknađuju mimikom. Pokretima očiju i obrva. Žene žive ispod vela. I

nadaju se.

Stanko i Robert šeću oprezno zbog bijesnih pasa. Koji se jedva vuku uz pločnik, šepaju na

jednu nogu. To su oni najopasniji. Nepomični, statični, naizgled spavaju i ne djeluju zaraženo.

Pa odjednom podivljaju i ugrizu.

Zatim pišaju uza zid kao svi Indijci. I kreću prema cesti. Natrag u pakao.

Razumije se, nitko ih ne upozorava na monsunske poplave u dolini. Oni hodaju šuteći nekih

petnaest kilometara uz cestu. Zasada ne kiši, premda je u ravnici podloga već mokra. Rupčage

ispunjene vodom. Rijeka je ponegdje izišla iz korita. Naglo se penje. Gotovo je izjednačena s

obalom i nasipima. Visoki vodostaj prekrio je veliku, močvarnu adu sa tri eukaliptusa.

Podsjeća na Tri dlake, otočić kraj Badije.

Hoće li se rijeka izliti na cestu?

Dosad su čitali samo u štampi o velikim, monsunskim poplavama koje su odnijele tisuće

žrtava u Indiji. Sada je potop pred njihovim očima.

Nemaju kamo ići, teren je prokleto ravan. Nijednog brda na vidiku. Mogu samo ostati na

podlokanoj cesti. Već se stvorio pejsaž velike močvare. Nitko im usred noći neće stati, nitko

neće uopće proći ovom cestom. U klopci su, prepušteni raspoloženju vode.

25

Odjednom se smrkava.

Ovdje mrak zaista tupo "padne". Oni zapale vatru iz nove potrebe: da bolje prate kretanje

vode. Ionako nemaju što ispeći na njoj. Rijeka ih ne smije iznenaditi.

Vatra gori tiho i mistično. Ne pucketa kao sinoć. Teško su joj i našli goriva, suhih drvaca i

grana s višeg drveća. Robert je odmah zaspao od umora i bola u nogama. Stanko se presvlači

od smradne odjeće. Izuva čizme s nateklih nogu.

Pogledavši u mrak, ne iznenađuje ga voda. I mali plimni val. U jednom času pričini mu se da

vidi odsjaj vatre u izbuljenim, blistavim očima. Te oči nisu halucinacija. Te oči hodaju, imaju

kratke noge. Dolje, sasvim blizu. Mute vodu. Jedna golema plosnata njuška gega se prema

Robertovim leđima. Vuče za sobom zdepasto tijelo i rep. Sad se bolje vidi titranje svjetla na

hrapavoj koži. Ne koži u ljudskom smislu riječi. To je neprobojni oklop ljusaka i režnjeva.

Dug pet metara, i više.

– Pazi, Robi! Živina! – zaurla Stanko. U posljednji čas povuče Roberta za ramena. A njegove

su noge ostale ispružene točno ispred razjapljenih žvala. Čeljusti sa stotinu oštrih zubi.

Robert je ukočen, zgranut pred zvijeri. Nema vremena ni kriknuti od straha. A kamoli se

oprostiti:

– Jao... majčice...

Vatra im još služi kao krhki štit. Krokodil kreće žustro, ali se ne usuđuje zakoračiti u vatru. Pa

ide okolo nje. Robert se digao na trzaj pa bježi isto ukrug, trče zajedno kao dvoje djece oko

stola. Vatra otkriva mrlje na ljuskama krokodila. Isprskan je pjegama kao da ima žuticu.

Pogled nepomičan, bez treptaja.

Zločinski anakronizam prirode.

Trče ukrug i prijete mu štapom. Viču, vrište, urlaju. Sam Bog prosvjetljuje Roberta u tuđoj

zemlji. Da se sjeti najosjetljivije zone reptila.

On viče: U njušku!, pa ga gađa kamenjem u oči. Nos i ne vidi od straha.

Stanko ga udara štapom, ali ostaje gotovo bez ruke. Čuje se neko potmulo škljocanje.

Preklopio je ralje preko zubi. Stanko sad bolje cilja i kamenom pogađa nozdrvu.

Krokodil stoji i misli. Nepomično misli. Zatim ustukne i povuče se naglo kako je i došao.

Robert i Stanko ispraćaju ga očima do mraka rijeke. Ne vjeruju da je uopće otišao. Nešto je

ipak bućnulo, ondje. Dugo, dugo gledaju u tom smjeru neće li opet iskrsnuti. Ništa se ne

pojavljuje u noći. Nikakve ralje.

Osjećaju polako popuštanje napetosti. Okrenuli su se jedan drugome. Robert se grči od

bolova. Povraća neku kiselinu na zemlju. Iz usta mu izlazi slina pomiješana sa sukrvicom.

Drugog i nema u želucu. Zatim se pridiže i grli Stanka.

26

Suze olakšanja naviru im na oči. Teku niz obraze. U gustoj indijskoj noći, ostaju dugo u

zagrljaju. Obojica plaču. Sve dok Robert ne prošapuće:

– Žvale... Iz žvala si me izvukao.

– Pusti to…

– Jebi ga, to je istina. Spasio si mi život…

– Hajde, smiri se. Svašta smo pregrmjeli zajedno – uzdahne Stanko.

Trenutak nakon pretrpljena užasa, sve još titra. Iznenada, pojavljuje se nešto uzvišeno.

– Hajmo se pobratit! – predloži naglo Robert Stanku.

Stanko se iznenadi, kao da je prisebniji:

– Što ćemo s poplavom? Odnijet će nas...

Odustaju od noža jer je pregrub. Podsjeća na klanje. Uz rub ceste pronalaze komad oštrijeg

stakla i zarezuju kožu s unutrašnje strane zapešća. Zagrebu dublje u kožu kako bi ostao trag. I

pazeći da žile ne stradaju. Krv se slijeva u dlanove. Pod slabim titrajima vatre, krv svjetluca

na Robertovoj i Stankovoj koži. Crvena tekućina postaje sveta.

Obojica ustaju, u isti čas. Ukrštaju ruke i pružaju dlan jedan drugome. Robert pije i liže svježu

Stankovu krv. Stanko srče Robertovu. Nekoliko kapljica pobjegnu mu s kuta usnica. Krv opet

zasvjetluca.

Ponavljaju svečano jedan za drugim:

– Brate moj!

– Brate moj!

– Za cijeli život!

– Za cijeli život!

– Brate moj!

– Brate moj!

– Daj da preživimo!

– Daj da preživimo!